Iako mnogi prevođenje, u užem smislu riječi, smatraju »sporednom disciplinom«, ono je suprotno uvriježenom mišljenju ključno za razumijevanje, ne samo književnosti i kulture u svim njezinim brojnim, bogatim i široko razgranatim eksplikacijama (»prevoditi već znači biti traduktolog«), već je, kako piše Rada Iveković »prevođenje univerzalni jezik koji omogućava prihvaćanje jezika jednih u drugima« i u svojoj najnovijoj knjizi »Politike prevođenja – Exercices de partage« (s francuskog prevela Milena Ostojić, u suradnji s autoricom), u izdanju Frakture (2022.), okušala se u »svakovrsnim vježbama« političkog prevođenja: od unutarnjeg prema izvanjskom i obrnuto, od rata prema miru, od podčinjavanja k subjektivizaciji, od Azije prema Europi (prvenstveno indijska i francuska filozofska tradicija), od religije k politici, od nepolitičkog u političko, od nacije u seksualnost, od reforme u revoluciju i obratno, od prošlosti prema zajedničkoj budućnosti.

Briljantno napisani eseji

Jezici se međusobno »nose«, primaju i prožimaju i upravo je o tome, u devetom poglavlju ovih briljantno napisanih eseja, prof. dr. Rada Iveković postavila pitanje o kulturnoj i društvenoj ulozi prevođenja, odnosno pita se: što znači prevoditi i odmah odgovara i iznosi svoj stav: »Prevoditi podrazumijeva, osim prelaska ili prijenosa iz jednog jezika na drugi ili s jednog mjesta na drugo, život na granicama i »prijem« (accueil) ili »azil« ljudi, djela, s dijelom njihovih konteksta, u novoj okolini. Taj »azil« zauzvrat stvara jedno ili više novih okruženja koja se presijecaju i koegzistiraju«. I stoga se logično nameće pitanje odabira »politike prevođenja«, uz autoričinu napomenu kako se naša »traduktologija« odnosi na jezik, u onoj mjeri u kojoj o njemu ovisi, dakle prvenstveno u metaforičkom smislu.

U tom kontekstu prevođenje nikako i nikada nije neutralna ili nevidljiva aktivnost, jer još od Frankfurtske škole na Zapadu nitko, ili malo tko vjeruje u »nevidljivost prevođenja«. U maestralno napisanom predgovoru ovoj knjizi slavni francuski filozof Etienne Balibar je zaključio: »Ovi eseji ne sadrže samo historijske i antropološke analize, kritike koje nam olakšavaju proučavanje obimne međunarodne literature, nego također razvijaju originalnu koncepciju procesa transfera između jezika, kultura, identiteta, subjektiviteta. Istovremeno, omogućavaju nam da shvatimo zašto su pitanja prevodivosti i neprevodivosti u intelektualnoj kulturi našeg vremena dospjela na središnje mjesto s kojeg možemo nanovo misliti, ali i prakticirati zahtjev za univerzalnošću…

Ovi eseji ne čine samo sumu znanja, oni su također odraz života obilježenog znakom iskorijenjenosti, egzila, ustrajnosti i bezgranične znatiželje prema idejama i ljudima koji ih nose, kao i one snage imaginacije koje dozvaljavaju da se postane drugim, a da se ipak ne izgubimo i da sebe ne izdamo… Na osnovi toga možemo početi razumijevati u kojem smislu prevođenje treba zvati »političkim«. To je sasvim suprotno od institucionalne politizacije upotrebe i metoda prevođenja koje mu predstavlja tek degradaciju ili inkorporaciju u unaprijed uspostavljene i kodificirane forme političkog, dok se pak nasuprot tome radi o tome da mu se smisao proširi na sve situacije susreta i tenzije između životnih i iskustveno heterogenih oblika, koji se nalaze s obje strane institucionalne ili imaginarne granice… Prevođenje nije ni teorijski predmet, ni tehnička procedura, ono je kolektivni problem koji se neprekidno premješta i nanovo otvara, problem koji se i sam mora »prevesti«.

Vještice iz Rija

Autorica knjige Rada Iveković (rođena 1945. godine u Zagrebu) na zagrebačkom je sveučilištu studirala indologiju, filozofiju i anglistiku, a od 1970. do 1973. godine budističku filozofiju na sveučilištu u Delhiju, gdje je i doktorirala. Od 1975. godine do 1992. godine predavala je povijest azijske filozofije i komparativnu filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, a početkom rata u znak prosvjeda zbog divljanja nacionalizma napustila je Hrvatsku i Jugoslaviju. Tim činom je na sebe navukla gnjev hrvatskog naci-intelektualnog establišmenta, postala je žrtvom medijskog napada poznatog kao lov na »Vještice iz Rija«. Kasnije se saznalo da je autor tog pogromaškog teksta bio dr. Slaven Letica, a u njemu su uz Radu Iveković bile napadnute i Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Vesna Kesić i Jelena Lovrić; optužene su da su tijekom kongresa PEN-a u Rio de Janeiru navodno lobirale protiv održavanja sljedećeg kongresa u Dubrovniku. Naravno, to se pokazalo kao laž i podvala, ali sasvim dovoljno da spomenutim osobama dugoročno zagorča život. Nakon odlaska iz Hrvatske, Rada Iveković se udomila u Francuskoj, u Parizu, gdje je od 1998. do 2003. godine predavala na sveučilištu Paris VIII, a nakon toga je predavala na Odjelu sociologije na Sveučilištu Jean Monnet-St. Etienne. Od 2004. godine direktorica je programa College international de philosophie u Parizu.

Sama za sebe dr. Iveković kaže da je osoba bez identiteta i to stoga jer identitet je klišej, politički zloupotrebljen nacionalni konstrukt. Doslovno piše: »Nemam identitet, ali ni amneziju: rođena sam u Jugoslaviji«, i upravo stoga bila je potpisnica Deklaracije o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca koja je 2017. godine izazvala velike polemike u cijeloj regijji. U svoju »obranu« je rekla: »Jezici ne mogu jedni bez drugih… Oni jedni drugima otvaraju put i prostor, pa to u uzajamnosti čine i hrvatski, bosanski, srpski ili crnogorski, kao i sve druge moguće ili (buduće?) varijante ovih jezika«.

Dakle, Rada Iveković već godinama živi i radi u Francuskoj; kao uvažavani znalac indijske filozofije i kulture gostovala je na brojnim sveučilištima diljem svijeta (La Sapienza u Rimu, u Grazu, Philadelphiji, Baltimoreu, Calcuti, Singapuru itd.); ali istodobno napisala je i čitav niz djela i studija iz različitih područja društvenih i humanističkih znanosti; od političke teorije, feminističkih i postkolonijalnih studija, preko pitanja koja se dotiču nacije i nacionalizma, identiteta, demokracije, migracija, rata i nasilja do raznorodnih kulturalnih propitivanja naše civilizacije u najširem smislu te riječi.

Nacije i rat

Iz niza napisanih knjiga izdvojit ćemo: »Rana buddhistička misao«, Sarajevo 1997; »Počeci indijske misli«, Beograd 1981; »Pregled indijske filozofije«, Zagreb 1981; »Druga Indija«, Zagreb 1982; napisala je niz knjiga na francuskom i engleskom jeziku od kojih ću izdvojiti tri: »Le sexe de la philosophie. Jean Francois Lyotard et le feminin«, Pariz 1997; »From Nation to Gender«, Ravenna 2003 i »Migration, New Nationalismus and Populism. An Epistemological Perspective on the Closure of Rich Countries«, London-New York 2022. Upravo je na primjeru ratnih događanja u bivšoj Jugoslaviji (o)branila antinacionalistički, antirasni i antipatrijarhalni stav, ali pri tomu, kako naglašava Balibar, izbjegava dvostruku zamku u kojoj se kriju opasnosti da se od jednog tragičnog, ratnog iskustva form(ul)ira nekakva atipična kulturna tradicija, odnosno politička formacija, a to je uloga spolnih razlika koja je konstitutivna u uspostavi nacionalnih identiteta.

Rodna nejednakost, kao i druge isključivosti (ali i podređene uključivosti), poput diskriminacije na temelju spola, etničke pripadnosti, nacionalnog državljanstva, politički i historijski konstitutivna za društvo podržavane su tzv. dijeljenjem (raz)uma (partage de la raison) i moraju se moći i znati prevladati. Nacije i rat nerazdvojan su par, tvrdi dr. Iveković, a ta nas činjenica onda suočava s pitanjima o uvjetima na koji se način žene danas suočavaju s nasiljem.

O prevođenju

«Politike prevođenja« su polifono, s puno erudicije i znanja (na)pisano štivo koje nas upozorava na »odsutnost smisla« u politici odnosa prema ženama, ali i svim drugim isključenim zajednicama, a dodatni, antropološki problem, po autorici ove knjige, jest u tome što je odnos muško-žensko zapravo par excellence složen i nepredvidiv odnos koji bi usprkos svemu valjalo pokušati »prevesti«, jer to je jedini način da se barem ublaže postojeće tenzije koje imaju svoje kulturološko, biološko, moralno, religijsko, povijesno, tradicijsko i svako drugo utemeljenje. Prevođenje nije teorija ili puka tehnika, to je kolektivni problem koji se stalno »premješta« i uvijek iznova otvara; dr. Iveković ne pokušava relativizirati, već razumjeti »vrijednosti naše civilizacije« i kako bi nam što je zornije pojasnila svoj stav, krenula je od »jugoslavenskog građanskog rata«, kao pozornice samouništenja Europe, želeći se na taj način približiti tzv. unutarnjoj globalizaciji, koju naziva »nedostajućom poviješću« i koju moramo (pro)naći, inače smo osuđeni na polako i mučno (od)umiranje, ili na život, ali bez svega onoga što karaktrerizira istinsku ljudsku zajednicu, dakle svega onoga što nam kao ljudskim bićima nužno pripada.

Moramo »osvojiti« povijest, ali na drugoj razini, a to je jedino moguće uz pomoć, ili posredovanje tzv. politike prevođenja. Međutim, prevođenje, samo po sebi, upozorava nas dr. Iveković, ništa nam ne jamči, tek uz smislenu politiku prevođenja potpomognutu kulturom i politikom tout court moguće je istražiti temelj zajedničkog smisla i ta i takva razdioba (raz)uma bila bi dobar početak politike prevođenja prihvatljive na globalnoj razini.

Dževad Karahasan na kojeg se poziva i autorica knjige, jasno je precizirao zašto misli da je čovjek biće vremena: »Čovjek je po jeziku i u jeziku biće s Drugim, jer je Drugi uvijek imanentno prisutan u onome što govorimo. Čim sam progovorio, ja sam dozvao Drugoga, sam čin govora znači da je prisutno dvoje. U samom biću jezika upisano je dvoje – onaj koji govori i onaj koji čuje i svjedoči ili prevodi… Tu se opet pokazuje čudo jezika, jer sadržaj onoga što govorimo određujemo ja i moj sugovornik, kao neponovljive osobe u ovom konkretnom trenutku, a pritom nas to što govorimo otvara prema svim ljudima koji znaju naš jezik i prema vremenu, jer je značenje onoga što govorimo otvoreno prema svim ljudima i svim trenucima. Čovjek je po jeziku biće vremena, ne samo zato što se upotreba jezika odvija u vremenu, nego i zato što je jezik najpouzdaniji instrument pamćenja, odnosno čuvanja vremena. Osim toga, samo jezik može sačuvati i prenijeti (prevesti) strukturu vremena i tako omogućiti da se ta struktura osjeti i pojmi…

To nam kaže da je darom jezika u samo čovjekovo biće, u njegovu ontološku osnovu upisana sloboda.«

Jezik nije ničije vlasništvo

U pogovoru hrvatskom izdanju »Politike prevođenja« Rada Iveković je naglasila kako nam jedino jezici omogućavaju prevladavanje i otvaranje skučenih horizonata. U knjizi osim ovog pogovora, još je samo jedan tekst (»Feminizam; Epistemološka vježba političkog prevođenja« iz 1989. godine) izvorno napisan na »jednom od naših jezika«, a ostala su poglavlja izvorno napisana na francuskom, a jedno i na engelskom. Time je autorica željela naglasiti kako jezik nije ničije vlasništvo, mada ga ustrajno svojataju svi režimi svijeta i vladajuće ideologije. Jezik je mogućnost, ali ne materinji jezik, već jezik kao takav i tu mogućnost treba iskoristiti.

Poznati francuski filozof Derrida piše kako imamo samo jedan jezik, ali ni taj nije naš; taj jezik nije naš stoga što je kolonijalan, ali usprkos svemu ostvario je svoje djelo prevođeno i na sve druge jezike. Na koncu, niti jedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već zato što nam i jezik koji smatamo svojim sustavno izmiče i to primarno stoga što ni u jednom jeziku, čak ni »materinjem« ne možemo (iz)reći sve. Na pitanje zašto je tome tako, dr. Iveković odgovara: »Zato što je i jezik dio tog »svega«… Tako da u jeziku, makar i »svom«, ostajemo strankinje i stranci i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i literarnu snagu, ali bez ikakvih garancija da ćemo to i postvariti«.

Materinji jezik je često rizičan i destruktivni fantazam; kao i materinji i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre tj. fantazam kod Derride. Utoliko je za Radu Iveković prijevod ove knjige na materinji jezik bio velik izazov, jer je time željela pokazati i dokazati kako jezici ne mogu jedni bez drugih, kako jedni drugima otvaraju put i prostor, pa to u uzajamnosti čine i hrvatski, bosanski, srpski ili crnogorski kao i sve duge moguće varijante ovih jezika prema onome što je ustvrdio Dževad Karahasan u malo prije spomenutom citatu. Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja; to su tvrdi dr. Iveković organizirani politički zaboravi, sustavna brisanja i ispiranje mozga; u nas se uvijek počinje od nule, od tabule rase, umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa, a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe podijeljeno (partage) u smislu da je »razdvojeno«, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom, lingvističkom genetikom i fonologijom potpuno nepotvrđen nacionalni artefakt. U nas se vjeruje kako je jezik ime i da se upravo u imenu nalazi moć jezika. I samo imenovanje je moć, a često i nasilje i upravo je Derrida ukazao na spektralnost i nedohvatnost takvog stanja jezika vezanog za moć i ostvaruje se samo kao nasilje kroz »nekrofilski« jezik, a u drugom obliku i ne postoji.

Problem transjezičnosti

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta, koji je i uz posredovanje jezika postao toksičan pojam. U tom kontekstu Rada Iveković govori o »nepotrebnoj povijesti« i »političkom zaboravu«; dakle, o protoku povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja, već je predstavljala druge moguće nedovršene opcije iz kojih bi se još puno toga moglo naučiti.

U tom kontekstu dr. Iveković je ukazala na problem transjezičnosti i pritom je zaključila kako ne treba idealizirati jezik, svaki je jezik nekome lijep, ali svi su, kao i kulture uzajamno nepotpuni, tako da je bespredmetno idealizirati i samo prevođenje. I jedno i drugo su kako instrumeti mira, tako i povrđeni mogući, ali ne i nužni nositelji nasilja. Da li će jezik raditi na koegzistenciji i solidarnosti ili na razdoru i nasilju, na ratu ili miru, stvar je jezične politike, kao i politike prevođenja na djelu. Naravno, također i kulturne politike. Jezici i njihovi konteksti zajedno s prevođenjem, mišljenjem i znanjem recipročno su manjkavi, nedovoljni i nekompletni; mi moramo vježbati uzajamno mišljenje i uzajamnost mišljenja kao excercises de partage. U recipročnoj je nedostatnosti svakog jezika naša šansa da obuhvatimo i više nego što bismo se iz jednog samog od njih smjeli nadati, sve šire prostore smisla i svjetove u množini. Jer u svijetu, tvrdi dr. Iveković »ima mjesta za mnogo svjetova, a i svijeta«.