Dok su danas oči svijeta zbog ruskog razaranja i ratnih strahota uprte u Ukrajinu, prisjetili smo se jedne slike – na njoj je ukrajinski pjesnik, slikar i grafičar Taras Ševčenko s automobilskom gumom na ramenu kao sudionik prosvjeda na Majdanu. Ovu ilustraciju pronašli smo uz tekst Jevgenija Paščenka pod naslovom »Taras Ševčenko i njegova Ukrajina«, koji je u povodu 200. obljetnice rođenja velikoga pjesnika objavljen u Vijencu 17. travnja 2014. godine. Kako je podsjetio Paščenko, ukrajinsko društvo ušlo je u obilježavanje te godišnjice velikim ustankom na Majdanu neovisnosti u Kijevu.

»Sudionici ustanka – većinom mladež – uključujući i umjetnike – obilježili su taj datum umjetničkim akcijama nastalima u vatri. U nizu izloženih slika jedna prikazuje Tarasa Ševčenka kao sudionika prosvjeda na Majdanu koji pali vatru kako bi otjerao korumpiranu vlast. Ta je slika i svojevrsna metafora sudbine Ukrajine i njezina pjesnika. Ni poslije dvije stotine godina od rođenja sve ono što je stvorilo Ševčenka ne gubi vrijednost i značenje – Ukrajina se opire zlu kao neslomljiva nacija ureknuta zlom nezasitnoga susjeda koji se nikako ne može pomiriti s postojanjem toga naroda.
I prije dvaju stoljeća, kad se pojavio Ševčenko, njegova zemlja bila je razdrta između istočnog i zapadnog carstva, zaposjednuta ruskom vojskom koja je zemlju pretvorila u vojarnu. Devetnaest stoljeća Ruskoga Carstva… počivalo je na osvojenim, pripojenim, ugnjetavanim i opljačkanim narodima i kulturama; Ukrajina je nazivana Malom Rusijom, dakle malim dijelom Velike Rusije. Ukrajina je bila pregažena vojskom, gušena činovništvom i birokracijom…«, pisao je prije osam godina Jevgenij Paščenko.

Kako naglašava Paščenko, Ševčenko je stvorio lik Ukrajine – »plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da bi uživao u svome trudu, a u stvarnosti ona je bila pakao na Zemlji gdje je čovjek rob tuđinaca. Hvaljen polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao je postati uspješan umjetnik, ali nešto ga je vodilo odozgo kao da ukazuje na poziv: ne životni uspjeh, nego trnovit vijenac nacionalnoga proroka.«
Nažalost, od 2014. godine situacija u Ukrajini postala je mnogo gora i eskalirala je do katastrofalnog rata. A Taras Ševčenko je jedan od simbola i današnje Ukrajine. Rođen je u Morincima, danas Čerkaska oblast, 9. ožujka 1814., a umro je u Sankt Peterburgu 10. ožujka 1861. godine. Podrijetlom je iz kozačke obitelji koja je prisilno postala kmetska. Bio je odgojen u duhu kozačkih tradicija te se trajno borio za neovisnost Ukrajine koju je bio prisiljen napustiti u 14. godini. Kako nalazimo u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, uz pomoć ukrajinskih i ruskih intelektualaca bio je otkupljen iz kmetstva te je završio likovnu akademiju u Sankt Peterburgu.

Njegovo je pjesništvo bilo pod utjecajem ukrajinskoga, ruskog i poljskoga romantizma, ali je u njegovu osnovu »utkana ponajprije poetičnost ukrajinskih lirskih i epskih pjesama, dumy« (A. Flaker), te slobodarski duh koji su kroz stoljeća prenosili putujući pjevači uz pučka glazbala, kobzari i banduristi. Tematski najčešće obuhvaća ukrajinsku junačku prošlost izražavajući tugu zbog izgubljene slobode, ali i vjeru u neuništivost kozačkoga duha.

U Ukrajinu se vratio 1843. godine i bio je potresen užasima kmetstva i potlačenošću naroda – od junačke prošlosti ostale su samo kozačke mogile. O tome je ostavio svjedočanstva u slikarsko-pjesničkom albumu »Tri godine«, kritici carizma »Rasuta mogila« i misteriju »Velika grobnica«. Lirsko-epska poema »San«, s podnaslovom »Komedija«, razorna je politička satira s grotesknim prikazom dvora i cara i njihove neizbježne propasti. Sarkastično je u parodijskoj poemi »Kavkaz« iz 1845. prikazao »uživanje« koloniziranih naroda u carskoj Rusiji. U poslanici ukrajinskomu plemstvu »I mrtvim, i živim, i nerođenim zemljacima mojim …«, preispitujući povijest ukrajinskih zabludjelih sinova, moli ih da joj se, u ime njezina spasa, vrate, a u pjesmi »Oporuka« otvoreno poziva narode da svrgnu carizam i predočuje njihovu budućnost u slobodi.

Kao član protucarskoga Ćirilometodskoga društva bio je uhićen 1847. te je u tamnici napisao pjesnički ciklus »U zatvoru«, koji se smatra remek-djelom njegove pejzažne i intimne lirike.