Teško je ovih dana gledati strašne ljudske tragedije koje su zadesile stanovnike Ukrajine, nevine civilne žrtve nametnutog brutalnog rata. U zločinima protiv čovječnosti ruska vojska bombardira bolnice, rodilišta, onkološke odjele… Na meti su se našla i kazališta.

Svijet su obišle snimke kazališta u Mariupolju koje je potpuno uništeno nakon raketiranja, a u njemu su sklonište našle stotine civila. Neka kazališta pretvorena su u privremene ratne bolnice. U ratom razorenoj Ukrajini teatri su, nažalost, postali skloništa, ali ne ona u koja se sklanjamo da bismo od ružnoće svijeta pobjegli u umjetnost.

Ne, u ta kazališta bježi se kako bi se spasila živa glava. Ove godine u takvom kontekstu obilježava se Svjetski dan kazališta i njegova 60. obljetnica. Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta.

Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu. Autor međunarodne poruke ove je godine Peter Sellars, američki redatelj koji je stekao međunarodnu slavu avangardnim interpretacijama klasika.

U svojoj poruci on ističe da živimo u jednom epskom razdoblju ljudske povijesti, a »dubinske i značajne promjene koje proživljavamo po pitanju odnosa ljudi prema sebi samima, jedni prema drugima, i prema neljudskim svjetovima gotovo su izvan dosega naše sposobnosti da ih spoznamo, artikuliramo, o njima govorimo i izražavamo se.«

»Ne živimo u 24-satnom ciklusu vijesti, nego na rubu vremena. Novine i mediji u potpunosti su neopremljeni i nesposobni da se nose s iskustvima koja proživljavamo.

Gdje možemo pronaći jezik, pokrete i slike koje bi nam mogle omogućiti da spoznamo dubinske promjene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo uobličiti sadržaj naših života ne kao reportažu, nego kao iskustvo? Kazalište je umjetnost iskustva.

U svijetu preplavljenom golemim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima, turobnim predviđanjima, kako možemo posegnuti onkraj beskonačnih nizova brojki i iskusiti svetost i beskraj jednog jedinog života, jednog jedinog ekosustava, prijateljstva, snopa svjetlosti na stranom nebu?

Dvije godine COVID-a prigušile su nam osjetila, suzile živote, raskinule odnose i vratile nas na neobičnu početnu točku ljudskog suživota. Kakvo sjeme valja saditi u ovim godinama, a koje obrasle, invazivne korove moramo napokon u potpunosti ukloniti?

Toliki ljudi žive na rubu. Toliko se nasilja rasplamsalo, iracionalno i neočekivano. Toliki su uvriježeni sustavi raskrinkani kao strukture nepromjenjive okrutnosti…, napisao je Sellars.

Hrvatsku poruku za Svjetski dan kazališta potpisuje dramatičar Dubravko Jelačić Bužimski, koji kazalište doživljava poput začarane kutije u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti pokvarenosti, prljavštine i laži realnog svijeta.

»U tom prostoru eksteritorijalne čistoće, još je dopušteno uvjerenje i nada da je kazalište sačuvalo snagu umjetničkog stvaralaštva u stvarima koje pomiču naš život u dobrom smjeru. A kakav je svijet koji nas okružuje?

Premda je dosegnuo visoku civilizacijsku razinu, još uvijek nije, nažalost, lišen nepravde, patnje, gluposti, mržnje i zločina, bolesti, gladi zlostavljanja i suza. S jedne strane moćnici svjetskog novca, velike banke, kompanije i njihova nomenklatura s verbalnim dekorom slobode koji zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima.

S druge strane rigidne diktature, s pomahnitalim vođama, čije barbarsko ponašanje vidi ljude samo kao brojeve u redovima smrti. Perfidno lijepe etikete zla drugima kako bi opravdali svoje, ničim izazvane, postupke razaranja i ubijanja nemoćnih i nevinih.

A upravo oni su megalomanski nasilnici koji prijete kataklizmom uništenja, iako su u kolektivnoj memoriji još nezaliječena sjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata.

Kako onda s glumcima, tom ranjivom djecom umjetnosti, koji izlaze na prazan scenski prostor suprotstaviti se tako ružnoj i opasnoj slici svijeta? Jer jedino što posjeduju to je ono što nam Shakespeare kroz usta Prospera poručuje da smo tek tvar od koje građeni su snovi…

Ali u tom i jeste ljekovita moć kazališta. Ljepota snova. Izgubiti taj osjećaj bilo bi isto što i ostati bez nade…

SLAVA KAZALIŠTU!, poklik je kojim Jelačić Bužimski završava svoju poruku.