Fama volat. I do cresko-lošinjskog arhipelaga. Ne sjećam se da je unatrag 15-tak godina Osorska katedrala bila do te mjere popunjena za jedan pijanistički recital kao što je to bilo 9. kolovoza ove godine kad je u okviru 41. Osorskih glazbenih večeri nastupio pijanist Aljoša Jurinić. Glazbeno i pojavom otmjen Zagrepčan (rođen 1989.) niže laureatske plasmane na prestižnim svjetskim natjecanjima mladih pijanista i plijeni pažnju struke i javnih medija. Osorskoj festivalskoj publici predstavio se ambicioznim romantičarskim programom s neprikrivenom namjerom da odrazom zanosljivog temperamenta iskaže i zavidno visok doseg svoje pijanističke vještine. A to mu i »leži«, jer Aljoša Jurinić je iskonski romantičar.

Poniranje u sonatu

Schumannu i Chopinu je, međutim, prethodila Sonata za klavir Josipa Štolcera Slavenskog, ovoljetnog slavljenika Osorskih glazbenih večeri, strukturom zagonetno glazbeno tkanje obavijeno skladateljevom karakterističnom znatiželjom u istraživanju »zvukovnosti«, tonalitetne ambivalentnosti i akordskih mikstura (prema E. Sedak), a čija interpretacija zahtjeva prethodno pomno proučavanje skladateljevih zamisli i konstrukcija.

Jurinić je, pak, intrigantno polivalentan prvi stavak sonate, premda muzikološki dešifriran, iščitao monokromno gustim, tmastim ugođajem iz kojeg ga je u drugom stavku ipak izbavila epska pjevnost, ritam i folklorna kromatika skladateljevog poigravanja. No, ovom izvjestitelju ostao je dojam tek odrađene domaće zadaće iz protokola Osorskih glazbenih večeri.

Jurinićevo poniranje u prvu Sonatu u fis-molu, op. 11. Roberta Schumanna je pak bila druga priča. Što skladateljevim natuknicama, što muzikološkim »iskopavanjima«, programatska pozadina ove gorljive skladbe kao da je nagovještaj skladateljeve mentalne labilnosti. U sonati, koju je posvetio podosta mlađoj budućoj supruzi Clari on se, naime, potpisom teksta otvoreno predstavlja kao podvojena ličnost u kontekstu pseudonima koje inače koristi kao bečki glazbeni kritičar: »Florestan«, impulzivan i strastven te njegov alter ego »Eusebius«, introvertni sanjar. Oba lika imaju u sonati svoje uloge, a Jurinić ih je s jedne strane vragometnim pijanističkim virtuozitetom, a s druge istančanim senzibilitetom interpretativno jasno oslikavao u raspoznatljivim jukstapozicijama.

Posebno emotivan bio je Jurinićev pijanistički izpjev »Arije«, stavka sonate kojeg je izveo suptilno, eterično i dirljivo. Izvedba u cjelini omamila je slušateljstvo intenzitetom gustoće zvuka i ništa manje paletom nijansiranja i tehničkog blještavila.

Začarana publika

Ništa od toga nije izostalo u Jurinićevoj suverenoj i maestralnoj izvedbi treće Sonate za klavir u h-molu, op. 58 Frederica Chopina. Svaki dodir tipke, svaki proizvedeni ton, svaka briljantna eskapada bila je izrečena sugestivnim nadahnućem i minucioznim virtuozitetom. U kratkim stankama između stavaka sonate u auditoriju se nije začuo ni šušanj. Publika je bila začarana u iščekivanju kuda će je dalje povesti Chopinova magija i fascinantna briljantnost njegova interpreta.

Aljoša Jurinić je tu bio u svojoj domeni. Sad uronjen u romantičarski skladateljev patos, sad prosipajući kaskade zvukovnih perlica, njegova spodoba na glasoviru doimala se kao ikona romantizma.

Jurinić je zaključio program Chopinovom četvrtom Baladom za klavir u f-molu, op. 52 koju citat pijanista J. Ogdena u popratnom tekstu programu apostrofira kao »najuzvišenijom, najintenzivnijom i najsnažnijom od svih Chopinovih skladbi«. Svojom nadahnutom i briljantnom izvedbom Aljoša Jurinić joj je pridodao doživljaj publici za pamćenje za što je bio nagrađen ovacijama.