Za Zdravka Zimu, doajena hrvatske književnosti i uopće naše, nacionalne kulture (još uvijek aktivnog na literarnoj, ali i javnoj sceni, u funkciji savjetnika za kulturna pitanja predsjednika države Zorana Milanovića), glavna, presudna su pitanja književnog, kao uostalom i svekolikog umjetničkog stvaralaštva, kako je to često isticao i u svojim ranijim knjigama, slobodno i (samo)kritičko propitivanje temeljnih sadržaja čovjekova života, kao i otvorenost univerzalnim, kulturološkim i civilizacijskim vrijednostima našeg svijeta.

Dakle, pitanja slobode i individualnosti neprijeporno dominiraju njegovim duhovnim preokupacijama i rukopisom, a budući da su mu ipak i prije svega u fokusu Hrvatska i njezina književna, ali i uopće duhovna i kulturna baština, a neizostavno, dakako i aktualna, suvremena literarna produkcija naših autora, ne čudi da posebnu važnost pridaje istraživanju i kritičkom preispitavanju uloge, značaja i dosega hrvatskog književnog stvaralaštva u europskom kontekstu, ne zapostavljajući; dapače, upravo suprotno, forsirajući (re)aktualizaciju odnosa s jezično bliskim, kulturološki, koliko sličnim, toliko i različitim narodima s kojima smo do devedesetih godina minulog stoljeća živjeli u zajedničkoj državi.

Ujević i Matoš u Beogradu

Iako Zima često ističe koliko je cijenio velikana hrvatske kulture i uglednog sveučilišnog profesora s inozemnom adresom, nažalost, ne tako davno preminulog Stanka Lasića, možda najvećeg znalca djela Miroslava Krleže i njegove svekolike kulturne/književne, ali i političke ostavštine, koja je Zimi nepresušna inspiracija, razvidno je da se duboko ne slaže s tezom, koju je Lasić svojedobno, u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i uopće krvavog raspada Jugoslavije iznio naglašavajući da mu srpska književnost, u odnosu na hrvatsku, ne znači ništa više od recimo bugarske.

A upravo (i) u svojoj najnovijoj knjizi eseja »Putnik s lažnim pasošem« (Ljevak, Zagreb, 2022.) Zima upozorava na tematsku, historijsku, kulturološku, političku i inu prožetost hrvatske književnosti s nama susjednim narodima, prije svih sa Srbima (ne zaobilazi ni bosansko-hercegovačke kulturne krugove) s kojima dijelimo mnogo toga zajedničkog i usprkos, tijekom povijesti ne malim razlikama, pa i konfrontacijama, ove su se kulture značajno doticale, duhovno participirale i međusobno utjecale jedna na drugu.

Dakle, u knjizi koju prikazujem Zima se osvrnuo i na te hrvatsko-srpske veze i odnose, podsjećajući na višegodišnje djelovanje i život velikana hrvatske literature, Tina Ujevića i Antuna Gustava Matoša u Beogradu, koliko su utjecali na sredinu u kojoj su našli novi, privremeni dom, a koliko su od nje primili; naravno, nije mogao zaobići ni Krležu, koji je upravo u jugoslavenskoj sintezi, kojoj su ton davali (koliko iskreno, to ostaje otvorenim pitanjem) i Srbi i Hrvati, vidio izlaz iz vrtloga stoljetnih nesporazuma i sukoba dvaju najvećih južnoslavenskih naroda.

Naravno, Matoševa, Ujevićeva ili Krležina vizura tih složenih, ali plodotvornih odnosa se vremenom mijenjala, meandrirala, ali bez njihova uvažavanja nitko tko se ozbiljno bavi, ili želi baviti hrvatskom literaturom, pa i kulturom, posebice onom novodobnom, neće, niti može razumjeti sve te složene političke, historijske, religijske, uopće duhovne koordinate koje ona artikulira logikom stoljetne međunacionalne bliskosti, prijepora, izmiješanosti i uopće života u zajedničkoj državi.

Dakako, kao i onog što je prethodilo stvaranju Kraljevine SHS 1918. godine, uključujući razdoblje Drugog svjetskog rata sa svim njegovim strahotama i zločinima, preko stvaranja Titove Jugoslavije, njezinih kriza, pa sve do dramatičnog rasapa SFRJ koji je kulminirao nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i sunovrata komunizma kao ideje i realsocijalističke prakse, nakon čega se nekada zajednička država tragičnim ratom, bolno i krvavo (u)rušila kao kula od karata.

Autor od formata

Zima se u svojim brojnim knjigama (do sada ih je objavio gotovo dvadeset) i brojnim tekstovima (književne kritike, eseji, komentari, feljtoni, kolumne, dnevničke bilješke…) razasutim u najvažnijim stručnim periodikama za »književna i društvena pitanja« (kako se to nekada »tituliralo«), kao i vodećim dnevnim i tjednim tiskovinama bivše jugoslavenske, ali i nove hrvatske države, predstavio kao autor od formata, izvan svih klišeja, ali iako je za svoj rad na književnom polju primio pristojan broj uglednih nagrada i priznanja (»Julija Benešića«, Kiklopa, Goranovu nagradu…), a časopis Relations (dvobroj, 1 – 2, 2011.) objavio opsežan izbor iz djela na njemačkom jeziku, nekako je uvijek ostajao po strani, u sjeni.

Naravno, ne stoga što bi njegovi tekstovi i(li) knjige bili neinteresantni, odnosno manje vrijedni od ostalih slične tematike; upravo suprotno, Zima je pisao i piše nadasve pametno, zanimljivo, »čitko i pitko«, odlično upućen u materiju koju obrađuje i s puno akribije, ali čini se (barem meni osobno) da je svjesno odabrao ulogu marginalca, poziciju »skrajnutu« iz(a) horizonta mainstreama, jer mu pruža daleko veću slobodu za jasno iznošenje vlastitih, često po društvo neugodnih stavova, a ujedno to je i svojevrstan distanciran pogled, odnos prema svijetu u kojem i s kojim živi i da mu je daleko draže i lakše (nesporno intelektualno profitabilnije) u samoći komunicirati, poput Krleže »s kolonom pokojnika«, svima koji su naš svijet zadužili snagom i doprinosima svog duha, od svih onih silnih »coprnica, hahara, fačuka, kuferaša, vandrovkaša, maškaraša i hudiča« u koloni estradnih, lažnih, umišljenih i inih veličina i egzibicionista koji nas svakodnevno javno/medijski maltretiraju i zagađuju javni prostor svojim glupostima, hinjenom brigom za »nacionalne interese«, a zapravo isključivo vode računa o vlastitom džepu i lisnici.

Profinjeni stil

Naravno, čovjek koji misli svojom glavom i ima, vođen moralnim imperativom dužnost i hrabrost to i (na)pismeno iskazati, nikada nije po volji onima koji o bilo čemu odlučuju, a Zimi je književnost (od)uvijek imala možda čak i primarnu funkciju: (o)braniti osobnu slobodu, individualnost od svega što prijeti da je »zaskoči«, ili porobi, od resentimenata i dogmi svake vrste: plemensko-nacionalnih, ideoloških, religijskih, političkih, rasnih, sve do čak i porodice, jer bez toga nije moguće misliti i osjećati se slobodno, boriti se za život po mjeri čovjeka i njegove ljudskosti.

Zima piše suptilno, profinjenim stilom, nepatvorenom elegancijom niže misli i rečenice, ali neka to čitatelje ne zavara, njegov je rukopis ujedno i vulkan ideja iz kojeg eruptira silna energija riječi, tu je nalik svojim uzorima, Matošu i Krleži, prema kojima, odmah da bude jasno, nema idolopoklonički odnos; naslanja se na njih, respektira tradiciju koju su baštinili, ali ide svojim putem, a knjiga eseja »Putnik s lažnim pasošem« najbolja je potvrda i ilustracija (iz)rečenog.

Zima problematizira i elaborira zašto je Krleža odabrao ulogu ikonoklasta i svjesno razara »ustaljeni red(oslijed) stvari«, odbacuje sve lažne kanone i nametnute stereotipe, kruži oko Ujevićeve duše i Andrićeve »Proklete avlije«, Kišovog »metafizičkog užasa istine«, uloge porodice u balkanskoj revoluciji Bore Ćosića, poimanja (ne)sreće Mirka Kovača, bavi se heretičkom mišlju Vlade Gotovca i Edvarda Kocbeka, kao i Matoševim dezerterstvom u Beogradu, ali i njegovim portugalskim dvojnikom/homonimom Gustavo Matos de Sequeirom (1880. – 1962.), književnim kroničarom Lisabona i velikim putnikom, uostalom kakav je sam bio i »naš Gustl«.

U knjizi piše i o Primu Leviju, Josephu Rothu, Jamesu Joyceu, Columu McCannu, veže literaturu i ekološku zabrinutost čileanskog pjesnika Luisa Sepulvede s teorijskim radovima o zaštiti prirode našeg istaknutog ekologa i znanstvenika svjetskog formata Nikole Viskovića, koje ne veže samo zajednički interes za zaštitu okoliša (Visković je napisao najmanje dvije obimne, kapitalne knjige o »pravu« biljaka, napose stabala i životinja na postojanje i našoj dužnosti, ako kao vrsta želimo opstati da ih zaštitimo), već i zajedničko odrastanje i intelektualno formiranje u južnoameričkom podneblju koje ih je za cijeli život, na specifičan način obilježilo.

To je briljantna priča, ali i analiza o prostorima duše, koji iako vremenski i prostorno udaljeni, uvijek su nam bliski i povezani, ma čiji bili, jer su univerzalno dobro čitavog svijeta, koji je naš istinski dom i stoga Zima više nego dobro razumije i akceptira zabrinutost Sepulvede i Viskovića.

Krleža i Andrić

Iz svega proizlazi i jasna (o)poruka Zimine knjige: umjesto da se bavimo jalovim nadmudrivanjem, skriveni u svojim bijednim nacionalističkim i ideološkim rovovima, pa se prepucavamo i podmećemo tko je veći i važniji pisac: Krleža ili Andrić, možda Crnjanski, trebalo bi da dobro otvorimo uši kako bism čuli što to i drugi misle o nama, da bismo na pravi način osvijestili tko smo i kakvi smo mi sami.

U tom i takvom kontekstu naravno da je onda Krleža, ako se ide njegovim putem, bolji od Andrića; kao što je, naravno, Andrić, ako se slijedi njegova staza, veći pisac od Krleže, ali takva vrsta (raz)govora ne samo da je besmislena, već i kontraproduktivna, jer nas odvlači od onog suštinskog, na samo u nacionalnoj kulturi i literaturi.

Pravo je pitanje, a Zima na njemu odlučno i argumentirano inzistira: kako je moguće da je teritorijalno mala Hrvatska do dana današnjeg ostala duhovno razjedinjena, nije na civilizacijskom planu (p)ostvarila cjelovitost, odnosno zašto nikada »u duhu« nije bila povezana i cjelovita? Hrvatska se stalno dijeli(la) na kontinentalnu i mediteransku, srednjoeuropsku i balkansku, oblikovanu talijanskim, germanskim, mađarskim, turskim i inim utjecajima.

A paradoks je upravo u tome, upozorava nas Zima, da je ono što je izmicalo oku jednom Krleži ili Matošu, posredno, gotovo na volšeban način uočio Gustavo Matos i to za kratka boravka, tijekom (pro)putovanja, na ovim našim prostorima.

Zima nije škrt: pohvali onoga tko to zasluži, ali i pokudi kada mu se učini da je netko zastranio, manje iz nekakvih, recimo to tako objektivnih razloga, a daleko više i ubojitije (u)koliko je to (u)činjeno iz sebičnosti, uskogrudnosti, licemjerja, karijerizma, narcisoidnosti, zlobe, pakosti, egoizma…, čega, dakako, nisu bili lišeni ni najveći među našim piscima.

Krleža je prema Matošu hinio ravnodušnost i indiferentnost prema Andriću, iako je dobro znao koliko duguje prvom, a bio je uvjeren da je sam prije i više zaslužio Nobela od pisca »Na Drini ćuprije« koji se okrenuo prošlosti, kako se ne bi zamjerio sadašnjosti, za razliku od »Atlasa s Gvozda«, koji je svojim tekstovima naprosto izazivao sukobe, provocirao polemike i kritizirao suvremenike zazivajući snagom revolucije kategorijalne (pro)mijene, kako u korijenu čovjekova bića, tako i totalitetu njegova svijeta.

Ono što je fascinantno u Ziminom rukopisu to je iznimna vještina s kojom povezuje naizgled nepovezivo; »skače«, temeljito informiran, (pre)pun sjajnih asocijacija i uvida kroz razdoblja i epohe povijesti svjetske književnosti, povlači paralele, ali uvijek s jednom dozom kritičnosti, koja nikada, kao što je to slučaj kod mnogih, ne prelazi u vulgarnost, već ostaje uvijek u granicama pristojnosti; odlučno (nas) upućuje na meritum stvari, pojma, fenomena o kojem raspravlja.

Zima jednostavno zna što i o čemu piše, ne želi pametovati, docirati, prenemagati se kvazi i pseudointelektualnošću i time se pokazuje i dokazuje kao autentičan nastavljač matoševske tradicije, dakako, na svoj osebujan način.

Nije to borbena, prpošna, ubojita, često i osvetnička riječ kao kod Matoša, bujica rečenica koje pršte, već smirena, ali ne manje snažna riječ koja traži (s)misao i bez cinizma i(li)nepotrebnog sarkazma, tek s nešto ironije, kao neophodnog začina ukazuje i upućuje na vrijednosti kao takve, koje nisu tek puke »les choses da la vie«, već nas suštinski (pred)određuju za »život u istini« (Havel).

Brašančevo u Dubrovniku

Godinama se baveći Krležom i njegovim nepresušnim duhovnim »kontinentom«, Zima se u »Putniku s lažnim pasošem« fokusirao na njegov feljtonski zapis »Brašančevo u Dubrovniku« (objavljen 1948., a ponovo tek poslije njegove smrti 1985.), pokušavajući dokučiti zašto je proteklo tako dugo vremena, iako to, naravno, nije jedini Krležin tekst sličnog usuda, da bi se iznova tiskao?

Istražujući možebitne razloge, Zima je iznio, dakako, u grubim crtama i vlastito viđenje Krležina djel(ovanj)a u cjelini, a »Brašančevo u Dubrovniku« paradigmatski je primjer njegove »neskrivene indignacije« i prezira kojima je razarao sve ono što je smatrao lažnim sjajem i udvorništvom.

A »gosparski« Dubrovnik Krleži nikako nije bio po volji; smetala ga je, dapače, otvoreno živcirala ta beatificirana slika Grada u kojem je prepoznavao same »farizeje, podjednako svjetovne, kao i sakralne koji se klanjaju sultanu, duždu i papi; Porti, Veneciji i Vatikanu kako bi ostali na vlasti i samim time očuvali privilegije«.

To čuveno dubrovačko »sa svima lijepo, ni s kime iskreno« neizmjerno je iritiralo Krležu, ali ovaj tekst ipak nije toliko pamflet protiv Grada, koliko hommage njegovom najvećem pjesniku Marinu Držiću, heretiku po vokaciji, nalik Krleži, koji je proslavio Dubrovnik, ali usprkos tome u njemu za njega nije bilo mjesta.

Zašto se Krleža tako žestoko okomio na prošlost ovog slavnog grada? Razloge treba potražiti koliko u Krležinoj opsesivnoj potrebi da se obračuna(va) sa svakim vidom malograđanskog historicizma, destruira svaku hrvatsku, ali i općenito nacionalističku laž, uključujući i onu književnu (uostalom ni prema Zagrebu nije bio nježan), ali razloge treba tražiti i u vremenu u kojem on piše ovaj pamflet.

To je doba teških političkih tenzija; 1948. Informbiro donosi rezoluciju kojom se Titova Jugoslavija ekskomunicira iz komunističkog bloka, prijeti vojna invazija Sovjetskog Saveza i »bratskih zemalja« na našu zemlju, sukob Staljin-Tito kulminira i Krleži, koji bez ikakve zadrške podupre jugoslavenski otpor Staljinu i staljinizmu, povijest Dubrovnika je poslužila da poslovičnom idiosinkrazijom spram Grada afirmira ideju i viziju slobode koja se izborila krvlju i herojskom, partizanskom borbom protiv okupatora, a protiv je one koja je »kupljena za dukate«.

Je li u cjelini Krležina opusa »Brašančevo u Dubrovniku« samo epizoda »koja legitimira njegov borbeni gard«, pa ga je kasnije, znajući da se javnost s nekim istinama teško miri, polako »olabavio«, što priznajem teško ide uz njegov buntovni duh, no ipak će prije biti da mu u dijalogu koji je neprestano vodio sa svojim vremenom ovaj tekst nije bio dovoljno reprezentativan, s obzirom na to da je piščev temperament tražio »jače« argumente: »Krleža se igrao đavolovim repom, u pojedinostima i cjelini bio je l’Homme de revolte…bunt je pretvorio u pobunu protiv oca, onda protiv k.u. k. monarhije, aristokratizma, protiv klerikalizma, protiv unitarizma, protiv nacionalizma, protiv kampanilizma, protiv fašizma, fiktivnog patriotizma i čega sve ne«.

Zima napominje i na primjeru Dubrovnika p(r)okazuje kako ni Krleža, usprkos svojoj nespornoj veličini nije anticipirao Hrvatsku kao cjelinu, tek kasnije, posredno, na velikoj pariškoj izložbi medijevalne umjetnosti naroda Jugoslavije (ožujak 1951.), Krleža je kao »komesar« cijelog projekta pružio ruku pomirenja Dubrovniku, priznajući mu tako njegovu veličinu i zasebnost, ali smjestivši ga u jugoslavenski, a ne u hrvatski kontekst.

I u tom činu ne bi trebalo tražiti toliko Krležine ideloške razloge, koliko pojmiti logiku njegova duha, bogumilskog svjetonazora koji je cijelim svojim bićem odbijao sve što bi moglo biti (ili jest) afirmacija nacionalističkih zloduha; što bi moglo ponovo p(r)obuditi sablasti prošlosti i(li) mitomansko banaliziranje istinskih duhovnih, kao i povijesnih vrijednosti.

Hrvati, Srbi, Partija, Crkva

Mnogi su se, i to pripadnici »posvema oprečnih ideoloških uvjerenja« sablažnjavali nad Krležinim rukopisom: Hrvati, Srbi, Partija, Crkva…ali Zima se s pravom pita: »Što bi bilo, kakva bi nas katastrofa pogodila da nismo imali Krležu?«

I zaključuje: »Krleža je bio Matošev (ne)skriveni discipulus i sljedbenik, osobito u temama versifikacije, a u pitanjima koja se tiču hrvatskog korpusa, patosa nacionalne časti i hrvatsko-srpskih odnosa, Krleža je pupčanom vrpcom vezan za Matoša premda to, osim u škrtim naznakama, nije bio spreman priznati… Matoš je pokazao da ljubav (prema domovini) ne mora biti slijepa, a u tome je njegov utjecaj na Krležu izvan svakog spora«.

Ivo Andrić je za Zimu pripovjedač s »duboko artikuliranom autorskom riječi«, a prigovori koje su kritičari iznosili na njegov račun, to jest da je »uronjen u prošlost«, čisti su promašaj. Naravno, Andrić je bio svjestan stanovitog nerazumijevanja romana i priča koje piše i u inauguralnoj je besjedi prigodom ceremonije dodjele Nobelove nagrade u Stockholmu istaknuo: »Kad je već reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojem bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu.

Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa time…pre bi bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onoga što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da s lakoćom, kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i problemima?«

U tom kontekstu, Andrićeva »Prokleta avlija«, kraći roman u kojem »fizičko trajanje izjednačava s tamnicom vlastitog tijela« zrcali prokletstvom povijesti u kojoj »individuum ako ne ide utabanim putem zakonito je osuđen na propast«.

A posebice ako je riječ o umjetnosti i(li) umjetniku, gdje mu je usud velikog španjolskog slikara Francisca de Goye (objavio je esej o njemu, a kasnije i »Razgovore s Gojom«) bio toliko inspirativan dok se na koncu nije pretvorio gotovo u pravu opsesiju iz koje se najbolje moglo iščitati zašto je umjetnik uvijek »sumnjivo lice«, »putnik s lažnim pasošem«, a ljudi ne vole tu »neizvjesnu zakukuljenost«.

I uistinu, Zima nije mogao odabrati bolji naslov za knjigu svojih eseja, jer je upravo preko Andrićevih riječi iznio i vlastiti stvaralački credo: »Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč?

I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi poverovao da nema u džepu sakriven neki treći?« I tako, mogao bih ići od poglavlja do poglavlja ove iznimne knjige, od pisca do pisca kojima se Zima bavi, ali to ostavljam čitateljima; pozivam ih da uzmu u ruke ovo štivo i siguran sam da se neće pokajati, jer Zimini su tekstovi poput droge, kada se jednom na njih »navučete«, želite još i opet još.

Maestralan tekst o Kocbeku

Ali prije zaključka ne mogu odoljeti, a da se u nekoliko rečenica ne osvrnem na Zimin maestralan tekst o Edvardu Kocbeku, velikom slovenskom pjesniku i kršćanskom intelektualcu personalističke orijentacije, partizanu, jednom od osnivača Osvobodilne fronte, sudioniku II. zasjedanja AVNOJ-a, vjerniku koji je prozvao Rimokatoličku crkvu za kolaboraciju s nacifašistima, koji je bez predrasuda čitao Marxa, ali i kritizirao dogmatski marksizam/staljinizam, te prstom upirao u komunističke zločine, a poslije rata, usprkos tome jedno vrijeme bio čak i ministar i potpredsjednik slovenske Narodne skupštine.

Kocbek je u svakom pogledu bio neponovljiva, osebujna ličnost, pisac europskog formata i vidika koja je u svojoj literaturi, posebice u svom književno veličanstvenom, ali politički heretičnom djelu »Strah i hrabrost« (1951.), kako piše, Zima »s jedne strane prikazao podvojene i sumnjom obuzete intelektualce, a s druge revolucionare koji su u svakom času bili spremni na djelovanje«.

On je, u vrijeme kada se to malo tko usuđivao, »relativizirao granice između pozitivnog i negativnog junaka«, a kako nije mogao prešutjeti zločine koje je, ako ne potakao, a ono tolerirao Titov komunistički režim (prvi je upozorio na masovne likvidacije na Kočevskom rogu), ubrzo se našao pod strogim nadzorom tajnih službi koje su ga, nakon političke ekskomunikacije stalno pratile i prisluškivale.

Ali Kocbek je za sobom, usprkos svemu ostvario grandiozno književno djelo, koje se, kako kaže Zima »nije moglo vrednovati konvencionalnim mjerilima«, jer on je bio ličnost »nesvodiva na konvencije«.

I na kraju Zima piše: »Kocbek je platio pobunu protiv crkvenih i partijskih bogova…Veličina Kocbekova obrata zrcali se u činjenici da se podjednako rezolutno pobunio protiv klerikalnog i protiv boljševičkog paternalizma, što mu njegovi oponenti, da su i htjeli, nisu mogli oprostiti…

Kocbek je autentični heroj, jer je pokušavao mijenjati svijet tako što je mijenjao sebe i preispitivao vlastitu savjest, preuzimajući breme najtežih pitanja koja su koliko slovenska, toliko i sveopća. Nije bio samo pjesnik i partizan, nego i asket, što će reći da je bio jači od samog sebe.«

Zima je jedan od rijetkih suvremenika naše intelektualne scene, a posebice književne, koji se na originalan način uhvatio u koštac s hodogramom povijesti i pokušao na svoj način (pro)tumačiti kako se i zašto u danom trenutku nameću pojedina politička, umjetnička, kulturna, nacionalna, uopće društvena pitanja koja onda i oblikuju »duh vremena«.

Svojom iznimnom erudicijom Zima je stekao uvid u puninu »doba slike svijeta«, bez koje teško da možemo razumjeti i shvatiti što se to danas s nama zbiva i u tom pogledu njegova misao nam može biti pouzdan vodič kroz Scile i Haribde naše povijesti i suvremenosti.

A posebna je draž, privlačnost njegova rukopisa, jer s neponovljivom lakoćom piše i o najozbiljnijim pitanjima i problemima našeg individualnog, ali i društvenog bivanja, što ga sve zajedno, s pravom, svrstava u same vrhove hrvatske, ali i europske esejistike.