Nakon duge i teške bolesti 15. siječnja ove (2023.) godine preminuo je u Budimpešti, Gaspar Miklos Tamas, ugledni mađarski intelektualac, filozof, svojedobno ikona srednjoeuropskog, antikomunističkog dissenta, a nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, u razdoljbu neoliberalnog razvoja tzv. postkomunističkih zemalja, jedan od najžešćih i najlucidnijih kritičara kapitalističkog sustava i nove podivljale, beskrupulozne akumulacije kapitala, odnosno rađanje nove kapitalističke klase i klasnih odnosa u društvima bivšeg real-socijalističkog bloka pod kontrolom sovjetskog komunističkog imperija.

Gaszi, kako su ga zvali prijatelji od milja, na akademskom je planu svojim kritičko-teorijskim radovima i knjigama, ali i šire, neprestanom, požrtvovnom borbom za afirmaciju demokracije i ljudskih prava, ostavio dubok trag, ne samo u Mađarskoj, već i diljem (Srednje) Europe; mnogi se nisu slagali sa stavovima koje je hrabro i odlučno iznosio i branio, ali činjenica je da nikoga nisu ostavljali ravnodušnim.

U svakom pogledu bio je iznimna osobnost, svakim istupom, ili novom knjigom, plijenio je pozornost javnosti, a u to sam imao prilike i sam se uvjeriti, kada sam početkom novog stoljeća, na jednom skupu u Pragu, posvećenom nasljeđu disidentske kulture pratio njegovo upečatljivo predavanje, prepuno briljantnih analiza i duhovitih invektiva, nakon kojeg sam imao i čast upoznati ga osobno, a kasnije, u nekoliko navrata družiti se s njim u Budimpešti. Kako je govorio, tako je i pisao: jasno, razgovjetno, kritički utemeljeno, analitički precizno, uvijek naglašavajući (s)misao filozofije koju zastupa i kojom se bavio, p(r)okazujući s lakoćom, tipčnom samo za ljude iznimna duha i uma, kako političku misao pretočiti u akciju, a pritom ne (od)lutati idejno-teorijskim stranputicama naše »razmrvljene« (neo)zbiljnosti, već je iznutra, sadržajno dekodirati, dekonstruirati i tako otvarati nove misaone, ničim ograničene horizonte, ali i realne političke alternative postojećem klasno ustrojenom, nepravednom društvu.

Ljevica i desnica

U kapitalizmu, pisao je Tamas, sloboda i jednakost, transformirali su se u pluralizam, ali u kojem »caruju« tradicija, običaji, stereotipi, mitovi, nacionalistički i historijski resentimenti i time se otvorio put »bolesnom etnicizmu« kojim se mogu (o)pravdati sva zla ovoga svijeta. Jednako je tako objašnjavao zašto se zajednica mora suprotstaviti i boriti protiv privatizacije u svim sferama vitalnim za duhovno i fizičko zdravlje nacije; dakle zašto je važno ne dopustiti da klasni narativ, privatni kapital ovlada zdravstvom, obrazovanjem, kulturom, javnim prijevozom, ali i javnim dobrima kao što su vode, šume, energenti, prostor; jedan od načina da se tome »doskoči«, da se obuzda pohlepa podivljalog kapital(izm)a, prepozna(va)o je u vrijednostima radničkog samoupravljanja, participacije i radničke kontrole dobara.

Na tragu Marxa je tvrdio; dok je čovjek odvojen od proizvodnih sredstava, dok postoji nekontrolirano tržište rada i dobara, radnik, svako tko živi od svog rada izručen je na (ne)milost onih koji ta sredstva posjeduju i ukoliko se svijet želi istinski »ozbiljiti«, taj se odnos u korijenu stvari mora razobličiti i promijeniti. Problem je u tome što se ljevica u svom historijskom razvoju, brojnim, ideji socijalizma neprihvatljivim, dogmatskim interpretacijama, prije svega ideološko-političkim i teorijsko-praktičkim deformacijama marksističke filozofije i misli u totalitetu, duboko devalvirala; za razliku od desnice izgubila je konkretni kontakt s masama i sada je to povjerenje teško vratiti. Nije nemoguće, ali samo pod uvjetom da se lijeva misao i praksa rada vrati svojim autentičnim izvorištima, pronađe zajednički jezik sa svim »prezrenim i poniženim« ovog svijeta i ako to odista postane egzistencijalni aksiom njezinog djelovanja i ponašanja, ona će se nužno, logikom sadržaja koje nudi i promovira vratiti na povjesnu scenu kao »subjekt (r)evolucije« koji uvažava svekoliku novu realnost globalnog svijeta, usprkos svim krizama koje prolazi i izazovima s kojima se suočava.

Desnica misli da je našla i ponudila masama prihvatljivo rješenje; populistički upozorava na kolektivne nacionalne ugroze, širi strah od imigrantske »najezde«, paranoju od ljudi druge rase, kulture, vjere, kulture, tradicije, upozorava na neizvjesnu budućnost i rapidni pad standarda ukoliko se dopusti nekontrolirano doseljevanje stranaca, ali sve su to lažne dileme i izmišljeni strahovi s jasnom funkcijom: zadržati postojeće stanje stvari u kojem bogati postaju još bogatiji, a siromašni još jadniji i bijedniji. Europa se nalazi na raskrižju, pisao je Tamas; ili će pod pritiskom desnice odabrati put stalnih sukoba koji vodi u katastrofu, ili će se okrenuti svojim humanim/humanističkim, prosvjetiteljskim vrijednostima, obnoviti ideje, dakako u novom kontekstu, tzv. socijalističkog internacionalizma i tako se pokušati spasiti, a ujedno i postati modelom »globalnog« izbavljenja i ozdravljenja.

Kritičar Orbana

Tamas je prošao neuobičajen životni put za jednog antikomunističkog, srednjoeuropskog disidenta; od zagovornika liberalnih ideja i kritičara (neo)staljinskog sustava, kasnije u mađarskim prilikama reformiranog, soft-realsocijalizma (posprdno nazivanim gulaš-socijalizam), da bi se nakon pada komunizma i Berlinskog zida postupno sve više približavao idejama »stvaralačkog marksizma« i posta(ja)o kritičar novih populističkih, neofašistoidnih pokreta koji su u Orbanovoj Mađarskoj, recimo tamo od 2010. godine, počeli poprimati diktatorska, autoritarna obilježja, nevino nazivana iliberalnim vrijednostima, ma što da se pod tim stvarno podrazumijevalo. Tamas je nastojao rehabilitirati ideje ljevice, pojam klase, ali i demokracije; pisao je:

»Ljudi su zgađeni vulgarnim, iliberalističkim deformacijama i manipulacijama, općim grabežom javnih dobara od strane vladajućih političkih elita i za sve boljke zajednice optužuju demokraciju, a ne njezinu suprotnost koja upravo koristi izostanak demokracije za opću pljačku i provođenje strahovlade«. Za naše probleme, pisao je Tamas, nije kriva demokracije, već upravo suprotno, nedostatak demokratskih pravila ponašanja i stoga nam je zadaća uklanjati demokratske defekte, probleme i oni koji ih »proizvode«, a ne demokraciju, koja je, ako ne najbolji, ali jedini danas pouzdani lijek da se »zdravlje nacije« i odnosi u zajednici počnu poboljšavati.

Nekadašnji suborci protiv socijalističkog sustava lažne diktature proletarijata, Tamas i Orban, u novim postkomunističkim okolnostima našli su se na suprotnim stranama politike i povijesti. Tamas se nametnuo za jednog od najvećih i najubojitijih kritičara Viktatorovog režima. Prije dvije godine (2020.) Tamas je konstatirao: »U Mađarskoj već dugo ne stanuje demokracija, jer Orban sustavno, perfidno i lukavo, a kada treba i otvoreno represivno širi među stanovništvom strah, njime pasivizira ljude i naš je aktualni sustav sve više nalik onom od prije pada Berlinskog zida 1989. godine«. Iako su se definitivno, već odavnon razišli, Orban ipak na vijest o smrti bivšeg vođe mađarskog dissenta nije mogao ostati nijem, na svom Facebooku se (koliko iskreno?) oglasio riječima: »Otišao je borac za slobodu«.

Od liberalizma k marksizmu

U razgovoru za New Left Review (2013.) Tamas je pokušao objasniti taj svoj »kopernikanski obrat« (koji se javno manifestirao oko 2000. godine) od liberalizma k marksizmu, svakako neuobičajan »put i pravac duhovne konverzije« za ovo naše doba i tada je konstatirao kako ne žali ni trenutka što se borio protiv komunističke diktature i režima koji se pretvorio u brutalni lažljivi, glupavi i represivni sustav, ali jednako je tako upozorio da se mora znati kako je propast komunizma, planetarno, za velik dio radništva, svih koji žive od svog rada, predstavljala katastrofu, jer u izdajničkoj, neoliberalnoj socijaldemokraciji nije našla autentičnog zaštitnika. Mase su naprosto bile ostavljene, prepuštene na milost i nemilost bezdušnom svijetu kapitala čime se definitivno razgolitila jedna bolna i tragična istina: komunizam i kapitalizam su »braća po oružju«, političke i poslovne elite Istoka i Zapada u konačnici su željele, a i danas se tako ponašaju i žele samo jedno i isto: ne birajući sredstva, forsirajući društvenu nejednakost, ne obazirući se na žrtve, istina, jedno se vrijeme pozivajući na različite ideologije, nastoje ovladati svijetom i ta ih »filozofija« neraskidivo spaja.

Sadržaj (i)liberalne demokracije osuđen je na propast budući da je ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, a upravo je tome Tamas pokušao ponuduiti relevantnu alternativu. U svojim se tekstovima često pozivao na poznati Marxov stav: »Naše geslo mora biti: reforma svijesti, ne pomoću dogme, već analiziranjem mistične svijesti koja je još i sama sebi nejasna. Tada će se pokazati da svijest posjeduje san o jednoj stvari koja treba samo da postane svjesna da bi je u totalu posjedovala.« Akcija je jedini i pravi način da izađemo iz svijeta koji je tek djelimično naš; prosvjed sam po sebi nije dovoljan, može biti početak, prolegomena šireg bunta, put kritici postojećeg, a smisao mora biti: proizvodnja svijeta u kome će se čovjek odnositi prema čovjeku kao humanom, ljudskom biću. Humanost nije, niti je upravo i sukus Tamaseva misaona preobražaja.

Tekstovi u samizdatu

Gaspar Miklos Tamas rođen je 1948. u mađarsko-židovskoj obitelji, u rumunjskom Cluju (Koloszvaru/Klausenburgu), u Transilvaniji, u tipičnoj srednjoeuropskoj sredini različitih etniciteta, vjeroispovijesti, jezika i kultura koja ga je duhovno obogatila i obilježila za cijeli život. Otac mu je bio novinar, ravnatelj kazališta, a majka medicinska sestra; oboje iskreno odani ideji komunizma i sudionici ilegalnog, antifašističkog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bili su zatvarani i mučeni, a Gaszijeva je majka bila čak i deportirana u Auschwitz (1944.), ali je srećom preživjela najzloglasniji nacistički logor smrti. Svršetkom rata umjesto toliko željene slobode, dočekali su staljinski sustav koji je iznevjerio sva njihova očekivanja i ideale za koje su se borili. Razočarani povukli su se iz aktivnog političkog života i posvetili odgoju sina kojem su željeli omogućiti što je moguće kvalitetnije obrazovanje; kuća im je i onako bila prepuna knjiga i poticali su Gaszija da što više čita i uči strane jezike, kako bi mu omogućili slobodni duhovni razvoj i tako izbjegne sveprisutnu ideološku indoktrinaciju.

Jednom prigodom, kada je Gaszi već bio srednjoškolac, upitao je oca: zašto ne napusti Komunističku partiju koje je i dalje bio član usprkos silnom nezadovoljstvu s kojim se prema njoj odnosio? Otac mu je odgovorio da nikada neće napustiti KP, jer mu to mrtvi drugovi, pali u borbi s rumunjskim i mađarskim fašistima i njemačkim nacistima nikada ne bi oprostili. Budući da je Gaszijev otac radio po cijele dane, kako bi obitelji osigurao skroman, ali u tadašnjim rumunjskim prilikama pristojan život i tek bi se kasno, u sumrak vraćao kući, Gaspar je imao obvezu slušati strane radiopostaje i prenositi mu što se u tim političkim emisijama govorilo (budući da su rumunjski i mađarski mediji bili strogo cenzurirani); a ovo spominjem kao kuriozitet: tada još dječak u razvoju koji se odlikovao fenomenalnim, fotografskim pamćenjem, gotovo od riječi do riječi bi ocu prenosio što je čuo, a uz to usavršavao je znanja engleskog, njemačkog i francuskog jezika kojima se praktički od malena služio. Naravno, cijela se obitelj nalazila pod prismotrom zloglasne tajne službe Securitate, ali ih se puštalo na miru zbog ratnih zasluga, ali kada je Gaspar upisao studij filozofije i počeo javno istupati, kritizirajući režim Nicolaea Ceausescua, našao se pod pojačanim nadzorom, posebice nakon što je objavio svoju prvu knjigu (na rumunjskom, iako je svoje tekstove izvorno pisao mađarski) »O rađanju modernog (raz)uma«.

A, nakon što su mu očevi prijatelji dojavili da ga policija namjerava uhititi, Tamas je 1978. pobjegao u Mađarsku, zemlju unutar istog, socijalističkog lagera, ali povijesno stalno napetih odnosa s Bukureštom, posebice zbog nesređenog položaja gotovo dvomilijunske mađarske enklave koja živi u Transilvaniji. Po dolasku u Budimpeštu, Tamas je počeo predavati na tamošnjem, čuvenom Filozofskom fakultetu Sveučilišta Lorand Eötvös s kojeg je ubrzo bio izbačen (1980.) zbog iznošenja antikomunističkih ideja i kritike »nacionalističkih skretanja«, kako u Mađarskoj, tako i u Rumunjskoj. Nakon toga, jedno je vrijeme predavao u SAD-u i Velikoj Britaniji, na njihovim najuglednijim univerzitetima (Oxford, Yale, Columbia…), a potom je gostovao kao profesor i na visokoškolskim i znanstvenim institucijama u Njemačkoj i Francuskoj, da bi se krajem 80-ih godina minulog stoljeća vratio u Mađarsku, s kojom (kao i Rumunjskom) nikada nije prekidao veze. Svojim je tekstovima, naravno u samizdatu, stalno bio prisutan među tamošnjim disidentima; dok je boravio u inozemstvu bio je njihov glas(nogovornik) na Zapadu.

Kritika komunističkog režima

Po povratku u Budimpeštu, objavio je svoje i danas čitano djelo »Oko i ruka«, inspirirano anarhističkim idejama koje su ga sve više intrigirale, a odmah je zauzeo i jedno od čelnih mjesta među disidentima; osnovao je samizdatski časopis Govornik kao slobodnu tribinu za kritiku komunističkog režima, a njegova knjiga »Uvod u politiku«, izvorno pisana francuskim jezikom i objavljena u Parizu, kasnije tiskana i u mađarskom samizdatu (1984.), potom na isti način publicirana u Rumunjskoj, postala je svojevrsnim manifestom, političkim katekizmom nove generacije mađarske, intelektualne oporbe koja je unutar Kadarovog »gulaš-socijalizma« tražila nove putove i mogućnosti izvan zadanih, ograničenih marksističkih dogmi i stereotipa.

Interesantno je naglasiti kako je u vrijeme dok je u Mađarskoj bio zabranjen autor, Tamas dio svojih tekstova tiskao i u tadašnjoj Jugoslaviji, u časopisima mađarske manjine, kao što su bili Hid i Magyar Szo. Kao jedan od vođa antikomunističkog »pokreta otpora«, Tamas je koordinirao rad i širio mrežu oporbenih aktivista, tako je i upoznao ratobornog »mladca« Viktora Orbana, a nakon pada Berlinskog zida (1989.) zajedno su, sada već kao osnivači liberalnog Saveza slobodnih demokrata (1988.) postali zastupnici u višestranačkom, mađarskom parlamentu. Ali, već 1994. Tamas napušta neposredno, profesionalno bavljenje politikom, istodobno odstupa s mjesta ravnatelja Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti i umjetnosti odlučan u potpunosti se posvetiti znanstvenom radu i pisanju, uglavnom obradi tema iz političke filozofije.

Napisao je niz djela, ali i članaka u najprestižnijim europskim, dnevnim i tjednim tiskovinama i naravno vodećim časopisima iz filozofije i politologije; knjige su mu prevođene na 20-ak jezika, a to je i razdoblje kada se u Tamasevu stvaralaštvu događa radikalni duhovni, svjetonazorski rez i preobražaj. Bivši antikomunist liberalne provenijencije se postupno, a potom sve brže i radikalnije transformira u zagovornika marksističkih ideja kontekstualiziranih misaonim horizontima »nove ljevice«. Tamas počinje iz temelja preispitivati svoje »građanske« stavove, pokušavajući i samome sebi objasniti (kopernikanski) obrat koji se dogodio u njegovom intelektualnom habitusu i izvodi zaključak kako se iz globalne, prije svega političke krize u koju je svijet zapao može izaći samo radikalnim preformuliranjem vladajućih ideja, a marksizam postaje nezaobilazan kao relevantna alternativa rješavanja postojećih problema.

Na prijelomu novog milenija, Tamas je analizirao suvremeno društvo i postavio je jasnu dijagnozu prevladavajućeg post-fašizma na primjeru rasističkog mađarskog Jobbika, austrijskih Haiderovih »slobodnjaka« i talijanskih neofašista raznih »fela« koji po njemu najbolje ilustriraju »nove tendencije duha vremena«: sve su civilizacijske, etičke i kulturalne vrijednosti devalvirane, a nasljeđe prosvjetiteljstva, promicanje ljudskih prava, građanskih sloboda i demokratskih načela (od)bačeno je u koš za smeće, dominiraju populizam i nacionalizam, uvijek latentno prisutan antisemitizam i sve više rasizam, rehabilitiraju se retrogradne fašističke ideje i šovinistički resentimenti i stoga je potrebno pronaći čvrsto uporište na koje se čovjek može istinski osloniti kako bi se obranio od opasnosti novog ropstva koje iznova prijeti, samo sada pod primamljivom iliberalnom egidom, u čemu prednjače razni trumpizmi, orbanizmi, putinizmi, mesijanizmi na poljski način, erdoganizmi…

Teorija prirodnosti

Ideje nove ljevice, povratak »mladom Marxu«, rehabilitacija klasne svijesti i povijesti, ali ne kao puka replika filozofsko-političke misli Györgyja Lukacsa, učinile su se Tamasu prikladnim za suprotstavljanje desničarskom divljanju, a još više za izgradnju jedne nove, autentično humane, ljudske platforme; iako se svojedobno oštro, kritički zalagao za prevrednovanje Lukacseva djela, kasnije je otvoreno priznao kako mu je usprkos svim nedorečenostima filozofija starog mađarskog barda i nestora marksističke misli bila i još uvijek jest inspirativna. Tamas je ukazivao na uzajamnost, vješto skrivenu, između promjena 1989. i nastupajućeg post-fašizma; pronašao ju je u »teoriji prirodnosti«, odnosno činjenici da se tržište, kao svemogući regulator konkurentnosti prirodno razvija i da se ta »ideologija« (o)lako može transponirati na sve segmente surogatnih, društvenih teorija o navodno prirodnoj nejednakosti među ljudima, rasnoj nejednakosti i slično. Laž je, pisao je Tamas, da tržište logikom svog razvoja i širenja »najpravednije« uređuje i međuljudske odnose i da su u takvom društvu sve mogućnosti za svakoga otvorene i samo treba znati htjeti i moći ih iskoristiti. To je velika iluzija i laž koju između inih promovira i Orban svojim iliberalnim paskvilama koje se u njegovih političkih pristaša i intelektualnih servisera pokušavaju identificirati kao specifičan vid srednjeuropskog konzervativizma.

Tamas je upozoravao da u Mađarskoj ne vidi nikakav konzervativizam, već opasni Orbanov bastard »niti liberalizma, niti real-socijalizma« utemeljen na »utjerivanju straha« svim oponentima koje ne vidi kao političke takmace, već isključivo i jedino kao (nacionalne) neprijatelje koje treba svim silama uništiti. U tom kontekstu bliskost Orbana i Putina sve je veća i razumljivija, isti im je politički modus operandi; razvijaju jedan antihumanistički karakter autoritarnog političkog sustava, koji se u Mađarskoj vidljivo, najbolje prepoznaje po diskriminaciji Roma, neprikrivenom antisemitizmu i oštroj, čak brutalnoj antiimigrantskoj politici, kontroli medija, ali i akademskih institucija, enormnoj korupciji…

Agnes Gagyi, mađarska sociologinja lijeve orijentacije, tvrdi da je Tamas, uz Slavoja Žižeka, izrastao u kultnu figuru nove ljevice, jedno je vrijeme bio i lider alterglobalističkog pokreta Attac, a po mišljenju Josepha Grima Feinberga, autora sjajne uvodne studije za najbolje i najpoznatije Tamasevo djelo »K filozofiji socijalizma«, izvorište njegova povratka obnovi marksizma treba potražiti među filozofima 60-ih godina prošlog stoljeća okupljenim oko Lukacsa, ali i suvremenim autorima kao što su Werner Bonefeld, Guy Debord, Ellen Meiksins-Wood… Pritom se ne smije zaboraviti s koliko se uvažavanja odnosio prema teorijskom nasljeđu Karla Korscha, Antona Pannekoeka i Erwina Szaboa, ne zapostavljajući ni ideje Eduarda Bernsteina, Lava Trockog, Karla Kautskog i na koncu samog Lenjina.

K filozofiji socijalizma

Mađarsku, ali i širu (srednjo)europsku političku i kulturnu javnost uzburkala je polemika (2005.) o smislu »revolucionarne 1989. godine« između nekada ključnih ličnosti tamošnjeg dissenta: Tamasa i Janosa Kisa, velikana mađarske filozofije i kulture koji se duhovno formirao u marksističkom cercleu okupljenog oko G. Lukacsa. Nekada, u vrijeme dissenta, Tamas i Kis su bili na istim političkim barikadama, ali ideološki suprotnim stranama; Tamas je bio apologet liberalnih vrijednosti, u koje Kis nije previše vjerovao, ali se vremenom situacija posvema promjenila. Bivši marksist postao je liberal, bivši liberal postao je marksist. Kis je s oduševljenjem branio »tekovine 1989.« tvrdeći da su postkomunističke zemlje u tim zbivanjima u svakom pogledu, prije svega u demokratskom i ekonomskom »profitirale« i nova se sloboda mogla »vidjeti na svakom koraku«, dok je Tamas upozoravao kako upravo neoliberalni koncept guši i uništava prave sadržaje demokracije i stoga je primarna zadaća nove ljevice »destruirati državni kapitalizam« (termin kojim je ranije označavao i društveno-ekonomsku formaciju real-socijalističkih zemalja pod kontrolom Sovjetskog Saveza) i surogatnu demokraciju. Između građanskog i socijalističkog kapitalizma nema suštinske razlike, pisao je Tamas, a ovo što danas imamo, posebice u praksi postkomunističkih društava nije drugo do »kapitalizam u čistoj formi«.

A, nakon što je Tamas u Pragu organizirao prosvjede proti MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda) i Svjetske banke, objavio je ironično intoniran esej »O ljepotama revolucionarnog turizma« koji je zaključio riječima: »Vive la difference; nikako, već samo i jedino Vive la Commune«. Iako je iznimno uvažavao velike revolucionarne doprinose anarhizma, bio je uvjeren da ih treba transformirati u pravcu »apolitičkog anarhizma«, svojevrsnoj supkulturi, novoj gerili, akcijama primjerenijim našem dobu, budući da je vrijeme velikih revolucionarnih pokreta prošlo.

U eseju »Istina i klasa«, koji je napisao kao odjek na polemiku britanskog povjesničara E.P. Thompsona i francuskog filozofa Louisa Althussera, na koncu se postavio na stranu potonjeg; iako je neprestano isticao da su ga Thompsonove analize radničke klase i socijalnih konflikata uveliko duhovno oblikovale i inspirirale. Isticao je značaj Thompsonovih ideja o potrebi oživljavanja »moralne ekonomije« i rehabilitiranja etičkih dimenzija socijalizma, ali se »priklonio« francuskom filozofu koji nije zapadao u »romantično prenaglašavanje značaja ideja Jeana Jacquesa Rousseaua«, već je upozoravao da Marx nije težio »reafirmaciji« kulture potlačenih, već je želio (s)rušiti sve klasne razlike koje su stoljećima sustavno »proizvodile« privilegirane klase. Mađarska filozofkinja Ezster Kovacs pokušala je pojasniti Tamasevu poziciju: »Iako mu je Thompson bio bliži, tek zahvaljujući Althusseru shvatio je kako sama afirmacija ‘kulture potlačenih’ nije dovoljna i nosi brojne rizike, tek fundamentalna promjena društvenih odnosa koji permanentno reproduciraju nepravdu u najširem smislu riječi, može polučiti suštinski pomak, odnosno dokinuti sve razloge koji perpetuiraju nepravdu, socijalno i ekonomsko ropstvo koje je danas na perfidan način (p)ostala dominantom našeg svijeta i naših života.«

Svakako je i upečatljiva Tamaseva koncepcija post-fašizma koju je iznio još 2000. godine kada je jasno prognozirao sve ono što nam se danas događa; dakle predvidio je društvene i političke tendencije uspona desnice u nizu zemalja, prije svega zbog eskalirajućeg rasta društvenih nejednakosti koje su poprimile dramatične oblike. A, u tom pogledu njegova instruktivna, pa moglo bi se reći i proročanska knjiga »K filozofiji socijalizma«, sigurno će biti puno više od dokumenta jednog vremena, bit će, kako je to zaključio mađarski filozof Laszlo Perecz »svjetionik u mraku koji će nas voditi da ne zalutamo i izgubimo vlastitu dušu«.