Teoretičar

“Uspon autoritarnih režima na Zapadnom Balkanu” Floriana Biebera: Režimski mehanizmi i modeli

Jaroslav Pecnik

Zajedljivi, čak cinični, makijavelistički tekst vremenom je prerastao u knjigu koja se nedavno pojavila i na hrvatskom knjižarskom tržištu.



U fokusu čitatelja i uopće javnosti bivše nam zajedničke države teoretičar međunarodnih odnosa Florian Bieber se našao nakon što je u pismu (2015.) sarkastično naslovljenom »Savjet balkanskom vladaru« (p)opisao sve »ključne« savjete kako se održati na vlasti neispunjavanjem obećanja biračkom tijelu, a po potrebi i neutraliziranjem oporbe svim (ne)dozvoljenim sredstvima.


Taj zajedljivi, čak cinični, makijavelistički tekst vremenom je prerastao u knjigu koja se nedavno pojavila i na hrvatskom knjižarskom tržištu.


Dakle, u prilogu knjige »Uspon autoritarnih režima na zapadnom Balkanu« Bieber navodi (i objašnjava) deset pravila: izbore treba kontrolirati ne samo na dan izbora, nego i prije njih, jednako je tako presudno važna kontrola medija, kao i priča o EU; vladar(i) mora(ju) isticati želju da se pridruže Europi, ali uz punu svijest kako je to dvosmislena igra po sistemu »toplo-hladno«.


Balkanski vladari i stabilokracija




Neprestano treba pričati o borbi protiv korupcije, uvođenju reformi, a činiti da sve ostane po starom; treba riješiti neke od problema koje država ima sa susjedima kako bi se vladar pokazao konstruktivnim, ali usput mora i sam kreirati neke »susjedske« probleme, zaradi vlastite popularnosti i time pokazati i dokazati kako su mu u fokusu, prije i iznad svega, nacionalni interesi.


Pridobijanje, »kupovina« glasačkog tijela se (p)ostvaruje privilegiranim zapošljavanjem pripadnika vlastite stranke, tradicionalnih birača, ali i beskrupuloznim otpuštanjem konkurenata, naravno pritom se stalno treba pozivati na slova zakona, ali isključivo po pravilima koja aktualno vlastodržac kreira po svojim kriterijima.


Vladar se mora distancirati od ideologije, jer mu ona može samo naškoditi, sužava mu životni i manevarski prostor manipulacija i na koncu stalno treba obećavati promjene, ali istodobno (u)činiti sve kako bi sve ostalo onako kako jest.


I na kraju, Bieber ironično zaključuje: »Moji savjeti nisu naputci, nego nakana da se prepoznaju načini na koje moćnici neformalno autokratski vladaju Balkanom pretvarajući se pri tome da su reformisti i proeuropski demokrati.


Kada sam pisao ‘Balkanskog vladara’ frustriralo me u kojoj su mjeri zapadne vlade i dužnosnici EU-a ignorirali taj model i koliko su zapravo koketirali s regionalnim autokratima, ozakonjujući njihove postupke i tako ih osnažujući.


Sudeći po popularnosti mog djela i povratnim informacijama koje sam dobivao, moji su savjeti »pogodili živac«, upirući prstom u ozbiljan problem…


Termin stabilokracija (stabilitocracy) prvo je upotrijebio Srđan Pavlović ne bi li opisao stanje u Crnoj Gori potkraj 2016. godine – stanje što ga je karakterizirala perzistentna nedemokratska praksa koja je imala izvanjsku podršku, posebno zapadnu.


Od tada je termin ušao u široku uporabu i opisuje fatalnu dinamiku lokalnih autoritarizama i podrške koju dobivaju izvana.


Ova knjiga nastoji osigurati znanstveno i sustavno razumijevanje balkanskih vladara i stabilokracije u širem kontekstu globalnog jačanja autoritarizma.«


(Po)rast autokratskih tendencija


Florian Bieber (1973.) luksemburški je istraživač međunarodnih odnosa, etničkih sukoba i nacionalizma prvenstveno na području Balkana; dugo je boravio u Beogradu i Sarajevu, a danas je profesor politologije i direktor Centra za studij jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu.


Studirao je povijest, političke znanosti, ekonomiju i jezike na Trinity Collegeu u SAD-u; magistrirao je 1998. godine na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, a 2001. godine doktorirao je u Beču na temu »Nacionalizam u Srbiji od Titove smrti do pada Miloševića«.


Njegova knjiga »Uspon autoritarnih režima na Zapadnom Balkanu; novi pogled na jugoistok Europe« (»Profil«, Zagreb, 2022. u prijevodu s engleskog Nikole Petkovića), na iznimno upućen i sadržajan način analizira povijesno iskustvo, ali i aktualne društvene i političke (ne)prilike u Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hecegovini, Kosovu i Albaniji (u manjoj mjeri i Hrvatskoj) konstatirajući kako se u ovim slučajevima ne može govoriti o nekakvoj homogenosti, bez obzira na u velikoj mjeri zajedničko političko (ali i raznorodno kulturološko) nasljeđe koje često zamagljuje perspektivu kada pokušavamo uopćiti pojmove i fenomene koji se nikako ne mogu podvesti »pod zajedničku kapu«.



Međutim, opisuje i to utemeljeno i lucidno, izazove (ne)demokratske konsolidacije, modele i mehanizme autoritarizma, okolnosti i obrasce demokratskog nazadovanja u sedam država Zapadnog Balkana, (po)rast autokratskih tendencija, mehanizme njihova funkcioniranja, identificirajući na taj način »ključna svojstva kojima se kompetitivni autoritarni režimi na Zapadnom Balkanu održavaju na vlasti« i to u širokom luku od (zlo)uporaba kriza i izvanrednih situacija do patrimonijalne kontrole nad državom i potpore inozemnih faktora koji imaju jasne i prepoznatljive interese u regiji.


Studija o različitim režimima


Nakon niza komparativnih analiza Bieber je zaključio kako se sve nabrojane države Zapadnog Balkana koje još nisu integrirane u EU u »brzom ritmu« udaljavaju od »demokratskog utemeljenja« i postaju sve više autoritarne.


Autor studije se u svojim analizama dotiče i Hrvatske, ali iako je u međuvremenu ušla u EU, to ipak ne znači da je posvema izbjegla iliberalni karakter i model političkog života; međutim on se mora, prije svega razmotriti unutar eurointegracijskog konteksta.


Kako god, uspon konzervativnog i iliberalnog javnog diskursa proteklog desetljeća (pa i duže) upućuje da autoritarizam i iliberalizam nisu automatski povezani, već se pojavljuju i odvojeno.


Ne postoji univerzalan, za sve zemlje primjenjiv opis koji bi obuhvatio regionalne autoritarne trendove; naravno postoje zajednički čimbenici: slabe demokratske institucije, nedovršena i zarobljena država, visok stupanj unutrašnje polarizacije, slabi stranački sastavi, bez čvrste baze i jasnog programatskog profila, što upućuje da političke stranke djeluju kao interesne skupine za uski krug elita, ali u svakoj od balkanskih sredina postoje specifike koje dodatno pomažu usponu i jačanju autoritarnih režima.


Tome svakako pridonosi i slaba, razjedinjena, često potkupljiva oporba i mlako, slabo razvijeno, fragmentirano civilno društvo koji su zapravo strukturno ugrađeni u kompetitivne, autokratske režime, a da toga često nisu posvema niti svijesna.


Posebno su poučni primjeri Srbije, Crne Gore i BiH, ali niti ostale zemlje Zapadnog Balkana nisu manje interesantne.


Ili, kako piše Bieber: »Ova je knjiga studija o različitim režimima koji svi pokazuju jaka kompetitivna, autoritarna svojstva i obilježja, iako su neki ostali uglavnom nepromijenjeni, dok su drugi posljednjih godina postajali sve autoritativniji. To su regionalni modeli koji se očituju u različitim stupnjevima intenziteta i ukorijenjenosti«.


Autokrati i kontrolirani mediji


A, kada uporabljuje termin »autokrati«, Bieber opisuje premijere ili predsjednike koji vladaju u formalno demokratskim sustavima, dok, istovremeno, provode modele vladavine koji ili zaobilaze ili urušavaju demokratske institucije. Vučić mu je svojevrsna paradigma, jer u Srbiji postoje formalne demokratske institucije, ali u kojima zlouporaba državnih položaja dužnosnicima osigurava znatnu prednost u odnosu na njihove oponente.


Vučić i njemu slični, recimo poput Viktora Orbana, »snažno naginju vagu demokracije u svoju korist«. Simbiotske veze između (polu)autokratskih režima i etničkog nacionalizma eksplodirale su 90-ih godina minulog stoljeća; danas je nacionalizam na Zapadnom Balkanu manje važan za ideološko utemeljenje režima, ali uvijek kada »zagusti« izvlači se na površinu kao važno oružje (samo)obrane i homogenizacije društva kako bi se stvarni problemi zajednice »pomeli pod tepih« i prekrili onim fiktivnim.


Primjerice, za Vučića i njegove »naprednjake« nacionalizam je danas prigodno sredstvo za jačanje režimske kontrole, ali (više) nema središnju funkciju. Unatoč deklarativnoj želji za približavanjem članstvu u EU, većina vlada na Zapadnom Balkanu u posljednjih desetak godina sve se više i jače okreće autoritarizmu.


To i ne iznenađuje budući da proširenje više nije u prioritetu EU-a i stoga je posve razumljivo da je njegova transformativna moć oslabila.


Kompetitivni balkanski autoritarni režimi dio su šireg europskog obrasca i eurointegracije im nisu (više) nužno neophodne, čak im postaju i smetnjom, pa se trude p(r)okazati ih kao nametnuti bagaž kojim Europa pokušava nametnuti svoje »problematične vrijednosti« domicilnim, tradicionalnim nacionalnim, kulturološkim i konfesionalnim oblicima ponašanja i života uopće.


Osim toga, EU obrasci im više ne trebaju niti za (vidljivo) manipuliranje izborima kako bi ostali na vlasti, već se »hrane« polarizacijama koje ne moraju nužno biti etničke.


Primjerice, kao u BiH mogu biti ukorijenjeni u dubokim političkim antagonizmima, manifestirati se na identitetskoj osnovi kao u Crnoj Gori; odnosno svaka sredina ima neke svoje posebnosti koje vladajuće elite spretno prilagođavaju svojim potrebama i interesima.


Kompetitivni autoritarni režimi se oslanjaju na dominantne osobnosti (Milo Đukanović, Aleksandar Vučić…), koje kontrolirani mediji »dižu u nebesa« ističući njihove navodno nadljudske napore i žrtve u borbi protiv svih koji rade o glavi zajednici kojom vladaju, iako to naravno nema veze s istinom.


Ali, važne su vlast i moć, a istina je i onako uvijek ono što odgovara vladajućim, što oni promoviraju kao istinu.


Kako srušiti diktatore


U Srbiji je režim strogo centraliziran oko predsjednika Vučića, oko jedne osobe i stranke kojom apsolutno vlada, a do kojeg će se stupnja razviti kompetitivna autoritarnost ovisi prvenstveno o tome koliko je pojedini režim sposoban pridobiti potporu elektorata, oslabiti oporbu, ali i (is)koristiti međunarodnu situaciju sebi u korist.


Ti i takvi režimi počivaju na hibridnosti i to ne samo po »jukstapoziciji demokratskih pravila i autoritarnih praksi, nego i po kombinaciji nominalne prozapadne orijentacije, kao i po implicitnom odbacivanju zapadnih iliberalnih demokratskih normi«.


A, to znači stalno balansiranje između obećane demokracije i stvarne autokratske vladavine, a tom stalnom »hodanju po žici« svi balkanski režimi su maestralno ovladali.


Krivnju za takvo stanje stvari Bieber (pro)nalazi koliko u lokalnom, političkom, folklornom koloritu i tradicionalizmu i nedostatku demokratskih iskustava, toliko i u kolebljivosti EU-a koji je svojom nedosljednošću »kumovao rađanju vlasti nove generacije autokrata«.


U epilogu Bieber na isti način kako je uz dozu humora i sarkazma »savjetovao« autokrate, daleko ozbiljnije savjetuje balkanske oporbenjake kako se suprotstaviti vladarima i diktatorima i (s)rušiti ih.


Prvi savjet glasi: oporba diktatora mora »uhvatiti na djelu« kako se služi kriminalnim i nezakonitim radnjama; vlastodržci to naravno stalno čine, ali dobro prikrivaju svoje manipulacije i mafijaške postupke i stoga oporba mora na čvrstim dokazima započeti borbu protiv njih.


Kriminalne radnje je nemoguće posvema (za)tajiti i u tome oporbenjaci moraju biti uporni i hrabri kako bi ih razotkrili. Važno je poticati javnu sferu, mobilizirati građane i u (pred)izbornim ciklusima doći i do zadnjeg, najzabitijeg glasača.


Kako bi oslabili vladarevu poziciju, oporba mora osigurati potporu izvana, ali pri tome mora zapamtiti: prevelika podrška može ih dovesti u opasnost da ih narod počne poimati kao agente stranih sila.


Oporba mora ponuditi jasnu alternativu, a ujedno ne smije prihvatiti pravila i uvjete javne debate, jer javne medije kontrolira vlast.


Oporba se ne smije praviti većim patriotom/nacionalistom od vladara i stoga se treba okrenuti temama (siromaštvo, korupcija, nezaposlenost) koje joj idu u prilog. Dakle, mora odabrati bitke u kojima sigurno pobjeđuje.


Iako balkanski (ali i svi ostali) diktatori otežavaju političkoj konkurenciji izbornu utrku, ipak ne mogu sve kontrolirati i prostor političke manipulacije im je ograničen.


Oporba to mora shvatiti i stoga je važno da ne prihvati igranje na »kartu etniciteta« na koju će diktatori sigurno zaigrati kako bi antagonizirali i polarizirali narod i skrenuli pozornost s bitnih društvenih tema.


Tema etniciteta treba i može »uzdrmati« javnost, ali na njoj ne treba previše inzistirati jer oporba mora imati na umu: usprkos svemu (populizam, ratno nasljeđe, ratni zločini, etnocentrizam…) većina građana, samo ako im se pruži prigoda da kažu što misle i žele, ne vode isuviše računa za etnička pitanja.


Urušavanje autoritarnih sustava


Od 2017. godine, napominje Bieber, urušila su se tri različita tipa kompetitivnih autoritarnih sustava na Zapadnom Balkanu: u Sjevernoj Makedoniji (2017. godine), u Crnoj Gori (2020. godine) i na Kosovu (2021. godine).


Prvi »balkanski« vladar među autokratskim vladarima u kojima se raspravljalo u ovoj knjizi i koji je izgubio vlast bio je Nikola Gruevski, koji je na koncu morao pobjeći iz Sjeverne Makedonije (optužili su ga za teška kriminalna djela) da bi u Mađarskoj dobio politički azil od Viktora Orbana.


U Crnoj Gori stranka Mila Đukanovića izgubila je kontrolu nad vladom, ali on je ostao predsjednik, a heterogene oporbene stranke jedva su se uspjele dogovoriti o zajedničkoj vladi.


Iako se koalicija usuglasila oko načela održavanja prozapadnog kursa Crne Gore, nekoliko stranaka i ministara promiče bliže veze sa Srbijom i Srpskom pravoslavnom crkvom, a otvarajući ta pitanja konzervativni i srpski nacionalistički faktori povećavaju svoj utjecaj.


Na Kosovu je dugo dominantni Hashim Thaci bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto predsjednika, a njegova je stranka izgubila vlast.


Kako bismo na kraju razumjeli na koji način ti režimi mogu pasti vrijedi podrobnije istražiti makedonsko iskustvo, ali Bieber ujedno napominje kako to ne znači da se to iskustvo jednostavno podudara s onim u drugim balkanskim zemljama. Autor zaključuje ovu svoju sjajnu analizu riječima:


«U mnogim zemljama politici su svojstvene velike polarizacije i velike fragmentacije, ako i ideološka heterogenost u oporbi koju tvore stranke u širokom rasponu od liberalnih do ultrakonzervativnih.


Građani najčešće ne prosvjeduju, jer ih na to potiče oporba, nego usprkos oporbi. U situaciji kad autoritarni režimi vladaju čvrstom rukom i pomoću svojih resursa drže građane pod kontrolom, demokratska je transformacija vrlo teška.


U Srbiji i Crnoj Gori opozicija je rascjepkana i ideološki heterogena te seže od liberala do krajnje desnice. Građani, čini se ne prosvjeduju zbog opozicije nego prije usprkos njoj.


Dok su kompetitivni autoritarni režimi ukorijenjeni i dok se birači drže pod kontrolom i na uzdi, demokratsku je transformaciju teško provesti.«


Ali, iako se situacija čini bezizglednom, nije tako; naravno, oporba gubi brojne bitke, ali na koncu u ratu ipak može pobijediti. Istina, oporba mora proći i izdržati teška iskušenja, ali ako (p)održava autentičnu demokratsku transformaciju, na tom političkom ispitu ma koliko šarolika bila na koncu može i mora dobiti barem jednu bitku, a samim time otvara si vrata i za konačnu pobjedu.


Međutim, tek tada dolaze prava iskušenja: ne posustati u borbi za demokratsku transformaciju, ne ponavljati greške prethodnih vlastodržaca, jer svaku pogrešku biračko će im tijelo teško oprostiti.