Vidiš onu kuću, krov na četiri vode?

– Ne vidim.

– Kako ne vidiš, eno je tamo, vidiš ono stablo, pa ispod.

– Možda, ne znam.

– E pa znaš čija je to rodna kuća?

Svi u kombiju smo znali, iako je nismo vidjeli, osim Goge, koja je tu prvi put, pa smo uglas i povikali: “Tina Ujevića!” Deja vu.

Ovakvim, vrlo sličnim dijalogom između Ljube i Ivice počinje moja prva reportaža iz Crne Gore, u koju sam bio otputovao prošle godine u srpnju zajedno s riječkim umjetnicima ne bismo li u hrvatsko-crnogorskoj razmjeni predstavili naš rad tamošnjoj publici.

Ove godine to smo i ponovili, no u malo promijenjenom sastavu. I dalje je šef puta provjereni Ljubo Radović iz Saveza Crnogoraca Hrvatske, prometni stručnjak u mirovini s posebnim afinitetom za kulturu i umjetnost, kada su oni u funkciji povezivanja dvaju, kako kaže, bratskih naroda.

Po mogućnosti s njim i njegovim kombijem, a zapravo skoro pa malim autobusom, što nikako nemojte reći na naplatnim kućicama na autocesti, ako želite preživjeti, jer pitanje kategorije vozila nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Autobusi puno više plaćaju, a Ljubo je uvijek blizu infarkta kad naplatničar pokuša utvrditi kategoriju.

Usporedbe

U kombiju je provjerena ekipa; osim Ljube, vozača i organizatora, njegov suvozač cijelim putem bit će Ivica Nikolac, riječki posvudušar, kulturni i ini pregalac, koji u Crnu Goru odlazi u funkciji fotografa, s doista sjajnom izložbom “Metamorfoza slika sna”, a tu je i Fanita Barčot-Nikolac, također fotografkinja, u funkciji snimateljice, ali i logističke i ine podrške svome suprugu Ivici.

Toj se ekipi, istoj kao i lani, pridružila i Gordana Brkić Žagar, rečena Goga s početka teksta, te, opet kao i prošli put, jedna knjiga bez autora.

No u ovom izdanju to nije bila Dunja Matić Benčić, kao prošle godine, već Milan Zagorac, čiju smo knjigu “Prijateljice, varalice i vatreni starci” nosili da bismo o njoj rekli pokoju riječ na dvama književnim događanjima.

Plan je, naime, bio na Cetinju, u crnogorskoj prijestolnici, predstaviti rad riječke neformalne literarne skupine Ri lit te dominantno dvije zbirke poezije, Goginu i moju, a zatim otvoriti Ivičinu izložbu na istom mjestu u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore, da bismo sutradan u Kolašinu, u tamošnjem Centru za kulturu, ponovili književnu večer.

Onaj dijalog s početka teksta događao se, jasno, oko Vrgorca, i teško je bilo nama koji smo prošli taj put u sličnom sastavu i sa sličnom misijom ne uspoređivati sve što nam se događa(lo).

A prva veća razlika bila je sezona putovanja. Prvi put išli smo ljeti, a ovaj put bila je to kalendarska rana jesen, a zapravo efektivna kasna zima.

Priroda je u startu bila puno drugačija, no imali smo osjećaj da je zelenilo, prema svjedočenjima Crnogoraca s kojima smo razgovarali nikad toliko obilno, natopljeno kišom, pred našim očima žutjelo i crvenjelo. Trepneš, a šuma odjednom mokro gori.

Drugačiji je, nešto malo prije te zeleno-crvene Crne Gore, bio i Pelješki most. Onomad bilo je to samo obećanje mosta, nespojena ćuprija, a sada smo njime prohujali kao da je oduvijek tu.

Nismo stoga vidjeli Neum, taj bosanskohercegovački Severin na Kupi, no zato smo vidjeli pristupne ceste. Možda smo ih manje vidjeli nego osjetili na bubrezima, ali dobro, lako je bilo Kinezu zabiti onih par stupova u vodu i razvući štrikove preko njih; ajde ti umiješaj i razvuci asfalt po cesti, to je inženjersko-građevinski pothvat, a ne most.

Budvi nema spasa

U Crnoj Gori Boka i dalje odolijeva betonizaciji, soc-realistička arhitektura dijela kuća nekome se više (meni), a nekome manje (Gogi) uklapa u mediteranski stil ostalih kuća, no svi smo se podjednako složili da Budvi nema spasa.

Nemojte vjerovati turističkim fotografijama (a drugih na netu gotovo i nema), koje uvijek skrivaju betonska čudovišta, a u prvi plan stavljaju staru jezgru.

Ako je to uopće moguće, taj betonski karcinom kao da je u ovih godinu dana još malo metastazirao, pa su sad i maligne izrasline dobile svoje izrasline. Staru jezgru jedva da se i vidi, s njome se samo duboko suosjeća.

Na Cetinju Hotel Grand! Onaj čitatelj koji se eventualno sjeća posljednje reportaže, pamti moju fascinaciju ovim zdanjem iz osamdesetih godina, koje je u svojoj slavnoj prošlosti bilo top hotel s 200-tinjak soba i brojnim sadržajima, od kojih je ostalo samo 200-tinjak soba.

I Ljubo. Ne ovaj naš s puta, nego Ljubo hotelski, s kojim se propisno izljubismo. Ovaj put ipak nismo bili sami u ogromnom hotelu koji nas je podsjećao na “Isijavanje” s Jackom Nicholsonom, ali jedna grupa zakašnjelih turista već je sutradan odlepršala, pa smo opet uživali u gostoprimstvu malobrojnog osoblja, koje je samo zbog nas grijalo vodu, pravilo doručke, ručke i večere, pospremalo za nama…

Divni ljudi, divan, oronuo hotel, strašna postprivatizacijska priča i naše obećanje: ako osvojimo na lutriji, kupujemo ga, Ljubu postavljamo za direktora, a dragu Jovanku za šeficu konobara.

Dok će novi “Cetinjani”, dakle posve nova Goga i relativno novi Nikolci, koji su prošli put bili stacionirani u Podgorici, istraživati Cetinje, mene, koji sam to učinio prošli put, dopala je čast posjetiti našeg Ljube rodnu kuću.

Do sela Kosijer više ne ide nitko osim njega i njegova roda, s kojim dijeli kuću, pa je za taj desetkilometarski drndavi pothvat od glavne ceste potrebno specijalno vozilo.

Golf dvojka, karavan, jasno. A po njega moramo u stanicu za tehnički pregled, gdje je crnogorska gostoljubivost tekla u potocima rakije.

Mene je ipak čudilo kako to usred radnog dana u stanici za tehnički pregled tek nas nekoliko ispija rakiju; gdje su ljudi?!

Prosvijetlilo me da na Cetinju ima pet stanica za tehnički pregled. Ne znam zašto, mene je to podsjetilo na činjenicu da Hrvatska ima pet nacionalnih kazališnih kuća.

Nisam to podijelio sa svojim domaćinima, jer bi pomislili da mi je rakija možda naškodila.

Zahtjevna obnova

Naš golf dvojka mogao je proći tehnički samo ako je imao dobrog advokata na pregledu, pa kad nas je konačno njegov plivajući ovjes doklimatao do kuće, čudio sam se njenoj divoti i umijeću zidara, očito ozbiljnih majstora, i netaknutoj prirodi.

Kuća, kad ju se pogleda racionalnim očima, u tom okruženju može malo i zaplašiti čovjeka ako pomisli koliki je posao potrebno napraviti oko njene obnove, s obzirom na to da ima samo zidove, krov i dio međukatne konstrukcije.

Pa cijeli taj put, i stanicu za tehnički pregled, i rakiju, i golf dvojku, učinili smo da bismo prenijeli nekoliko “kvadrata” keramičkih pločica.

Smrznem se kad pomislim što Ljubu tamo sve još čeka u obnovi obiteljske starine, iz koje je kao mali dječak, gotovo kao u realističnim romanima 19. stoljeća, putovao satima do škole, kroz šipražje i snijeg u zimskim periodima.

Oprezno pitam ima li koga u familiji tko voli njegovu ideju obnove, tko bi kuću doista i koristio, pa kaže da ima. Nadam se da je tako.

U Nacionalnoj biblioteci Crne Gore lijepo su nas dočekale direktorica Dragica Lompar i njena suradnica Slađana Sjekloća, koja nas je i predstavila.

Goga je jako lijepo govorila o mojoj novoj knjizi poezije “Dva kruga, jedna tuga”, a ja sam probao reći nešto o tome zašto je njena poezija, iako objavljena davne 2000. godine u knjizi “Akvarel u očima”, a pisana još puno ranije, u tinejdžerskim danima, divno obećanje onoga što će autorica tek napisati, začuđujuće zrela i konzistentna za te, inače prilično pathosom nabijene godine uzrasta.

I svima je to bilo dobro, pogotovo garnirano netom prije otvorenom Ivičinom izložbom, za koju su se i djelatnici Biblioteke potrudili čisteći derutne panoe na kojima je trebala biti postavljena, osim jednom dobro odjevenom gospodinu koji je u jednom trenutku glasno primijetio da smo dosadni.

On je, naime, želio slušati poeziju. Kad smo mu to konačno omogućili, na moju je samo frktao nosom, no zato mu je Gogina, čini se, sjela. Mislim da je uzeo jednu njenu knjigu.

“Ka’ doma”

Na povratku u hotel nismo mogli ne svratiti u genijalni birc “Ka’ doma” i shvatiti, nasreću, da se u njemu ništa nije mijenjalo.

Vlasnik Filip jedino nam je rekao da uskoro planira u Kolumbiju. Nismo ga pitali kojim poslom, da ne bismo čuli odgovor, ali nadamo se da će za to vrijeme birc ostati u dobrim rukama, onim koje će znati kakav dragulj imaju i koje ga neće pokušati promijeniti, učiniti komercijalnijim, čišćim, dosadnijim.

Sutradan smo, srećom, od dva puta izabrali teži. Ljubo je pristojno ponudio da do Kolašina prema sjeveru Crne Gore možemo autocestom ili kanjonom Morače.

Povikao sam: “Moračom!” prije nego su drugi eventualno mogli poželjeti lagodniji put, no na kraju nitko od nas nije zažalio.

Prizor koji nas je pratio teško je dočarati i fotografijama, a kamoli riječima: klisure strme kao strah početnika skijaša koji greškom zabasa na crnu stazu, a šuplje kao ementaler kroz koji šiklja voda i moči cestu, brda, tunele, slijevajući se u podivljalu rijeku, potpuno su nas paralizirale.

Ali nismo imali vremena za hitnu pomoć, jer trebalo je stići u Kolašin, pa smo morali povratiti krv u udove, poslikati što se poslikati dalo, pospremiti dojmove tamo gdje ćemo znati kako do njih i krenuti dalje.

Kolašin je pak nešto sasvim novo. Ne samo Gogi, nego i nama, “starim” Crnogorcima. Prvo što nas je dočekalo u tom gradiću od svega 7.000 stanovnika fast food je talijanskog štiha čije ime ne znamo pročitati – “Luiggi” – i prekrasno brutalističko zdanje u centru trga, za koje ćemo kasnije saznati da je sjedište općine, a koje izgleda kao svemirski brod koji je zaboravio kako poletjeti.

I nisam bio daleko s tom usporedbom kad sam je izgovorio naglas, jer taj je svemirski brod, čini se, kako smo tada doznali, poslužio autorima Zvjezdanih staza kao inspiracija za neku njihovu kreaciju pa će izgleda biti i predmetom neke tužbe.

Valja se nadati da se zdanje neće srušiti prije nego sudski vještaci dođu vještačiti, jer nije baš u najboljem stanju, a mlada načelnica Općine Marta Šćepanović u duhovitim crticama opisivala nam je kako je raditi u divno projektiranoj zgradi koju je i onda, dok je bila nova, bilo teško i zahtjevno održavati, da bi sada to bilo gotovo nemoguće.

E da je Crna Gora barem u EU pa da može, kao, recimo, Galeb, ili art-kvart Benčić, do nekih europskih para.

Prvi u regiji

No zato Kolašin ima nešto što ni Hrvatska nema, a bogme ni Slovenija, što je čudno posebno za Sloveniju ako kažemo da je to – skijalište.

Naime kolašinsko skijalište ove će sezone brojati 45 kilometara staza, čime će postati zapravo i najveće skijalište u ovim trima državama ako ih uspoređujemo po tom kriteriju, a u perspektivi je čak 65 kilometara, a možda i više, ako se zvijezde poslože.

Na žalost, nismo se uspjeli žičarom, koja inače radi, popeti na vrh, s kojeg navodno puca divan pogled, jer je orkanski puhalo, pa smo mogli samo gledati kako spuštaju četverosjedežnice i slažu ih na počinak.

Srećom, i za utjehu, to smo činili iz divnog restorana na stazi, u kojem su nam servirali svega (crnogorskog) po malo, a ponajviše nas je radovalo probati kačamak, neka se Primorci ne naljute, ali zanimljiviju verziju palente kumpirice.

Saznanje da svaki grad, pa čak i općina, u Crnoj Gori ima centar za kulturu, što smo saznali od direktorice kolašinskog CZK-a Gorice Ilinčić, podsjetila nas je na neka bolja vremena, a činjenica da u kolašinskom radi 15 ljudi tome je dodala i dozu divljenja.

I bili su doista divni domaćini. Mala, intimna dvorana u koju su nas s pravom smjestili taman se bila napunila da bi uspjela književna večer u kojoj smo Goga i ja probali ne ponavljati se za one koji su imali tu nesreću da nas i opet moraju slušati.

Mene je posebno veselilo gostovanje uvijek dragog gosta na našim književnim večerima, živopisnog Veselka Grubiše, veleposlanika Hrvatske u Crnoj Gori i čovjeka čije memoare iz razdoblja šefovanja tajnoj službi željno iščekujem, ali i dvoje profesora s kojima sam vodio vrlo zanimljiv razgovor.

Naime nakon književne večeri u kojoj sam nešto rekao i o pogrešnosti pitanja što je pisac htio reći, a koje se znade čuti u našim školama, obratila mi se profesorica crnogorskog jezika i književnosti s tezom da oni odavno već uče da to pitanje nije dobro.

Na to sam ja, u dijalektičke svrhe dakako, pokušao uvesti lik i djelo Janka Polića Kamova, kao pisca čija je biografija neodvojiva od njegove književnosti, čisto da utvrdim pojmove biografizma i pozitivizma kao ne posve odbacive.

E tu je onda došao profesor engleskog jezika, s kojim sam pretresao Kamovljeva djela, potpuno fasciniran činjenicom da o Kamovu toliko zna jedan crnogorski profesor engleskog jezika.

Ipak su stvari možda prije bile bolje, barem dijelom, jer sumnjam da suvremeni hrvatski profesor išta zna o crnogorskoj književnosti, kao što sumnjam i da suvremeni crnogorski profesor znade puno o hrvatskoj književnosti, ili nedajbože Kamovu.

Tara majka

Protokol je sutradan predviđao izvanprotokolni rafting Tarom i svašta još nešto što se trebalo odigrati u našoj režiji, jer troškovi za to nisu bili pokriveni u kulturnoj razmjeni, no loše vrijeme u tome nas je spriječilo.

Ipak, upoznali smo jednog od fascinantnijih likova koje se dade sresti u Crnoj Gori, i to u žestokoj konkurenciji.

Goran Leković Tarom splavari 40 godina i u tom kratkom druženju, u kojem smo ispili nešto sjajne domaće rakije i poslušali Goranovu odu Tari, i sami smo se zaljubili u tu rijeku, koju smo mogli voljeti samo iz daljine.

No plastično je Goran dočarao zašto je možda odluka da se držimo kraja bila mudra.

– Bili mi Izraelci, vozio sam ih jučer, i ja sam se uplašio kolika je voda bila, mislio sam da nikog živog neću vratit! – rekao nam je Goran, dodavši da je najstariji bio jedan 90-godišnjak, “ovolike je oči imao”, koji je nakon svega otišao s pričom koju će, kako je to Goran lijepo rekao, moći pričati cijeli svoj život.

Treba li reći da je Goranov posao obiteljski, a da mu se prvo dijete, kći, zove Tara. Ta fascinacija rijekom toliko je gusta da se nožem mogla rezati, ali noža nije bilo pa sam dio toga zabilježio.

Od kanjona raspona 300 metara, “koji izgleda kao da nebo dodiruje”, preko više endemskih vrsta no što ih ima pola Europe, najvećeg prirodnog rezervoara vode na svijetu, 82 kilometra plovnog kanjona, 150 ukupnih kilometara, prašume s borovima od po 60 metara do mosta na Đurđevića Tari, jedne od najfascinantnijih građevina na svijetu, koja izgleda “kao ptica raširenih krila”.

– Četrdeset godina plovim Tarom i uvijek nešto novo vidim – kaže Goran i mi mu u potpunosti vjerujemo.

Kad se toga dana budemo vraćali kući, naša će mala karavana proći brojna iskušenja, od biblijskih potopa, ovaca na putu, nestalih cesta i povremene gladi do onih koja i nisu za novine.

No konačno, ako smo u Crnoj Gori i bili premalo puta da bismo mogli ikoga fascinirati primjenjujući Goranovu mudrost na naše iskustvo: “Dvaput smo bili u Crnoj Gori, i uvijek smo nešto novo vidjeli”, obećanje da ćemo se u Crnu Goru vratiti, koje se nekad možda i kurtoazno dade, neki od nas zacijelo će ispuniti.

A to hoćemo li i treći, i peti, i deseti put, pa i nakon 40 godina, nešto novo vidjeti, i tako ne ovisi o Crnoj Gori, nego samo o nama.