Riječki autobusni kolodvor bio je i ostao top tema svih naših političkih debata, ne samo onih predizbornih. Kad je u »Otvorenom« voditelj ovih dana upitao gosta kad će se konačno riješiti njegova obnova ili nova lokacija, nitko mu nije postavio protupitanje: »A kad će se obnoviti onaj prijestolnički?«

Kao da je zagrebački autobusni kolodvor u odnosu na onaj riječki nekakvo reprezentativno zdanje koje su projektirali Zaha Hadid, Renzo Piano ili Frank Gehry. Povezuju ih isti otužni automat klubovi, javni WC-i i pekare koje prodaju odmrznuto pecivo uvezeno tko zna odakle, koje je pet mjeseci stajalo u nekoj hladnjači. Razlika je tek u tome da je onaj zagrebački prekriven, iako u njegovu čekaonicu i dalje ulaze promrzli golubovi da bi se malo ugrijali i nahranili mrvicama, kao da smo se zatekli na setu remakea »Ptica«. Onaj riječki barem diše.

Izgubljene duše

U obližnjem Trstu nijedan političar, oporbeni ili vladajući, nije potegnuo pitanje o stanju u kojem se nalazi njegov autobusni kolodvor. Njima su važniji znanstveni park, tršćanska luka, sveučilište, kultura, željeznica i njene Freccie koje vas do Milana odvedu za manje od pet sati. Taj isti tršćanski kolodvor služi nam tek da ga napustimo brže no što smo u njega ušli, poput svih onih naših njegovateljica starijih osoba koje jedva čekaju da se ukrcaju na prvu autobusnu liniju za Rijeku i vrate se doma, e da bi muževima predale zarađeni novac. Da bi paradoks bio veći, o trenutnom stanju našeg autobusnog kolodvora najviše kukaju oni koji nikad nisu zakoračili na njegove perone, već se voze udobnim BMW-ima.

To ne znači da Žabici nije potreban lifting. Iako je najljepše ljubavno pismo o toj notornoj lokaciji ispisala Maša Drndić u sugestivnom kratkišu »Polazište za čekanje«, transformirajući je u monokromatski svijet izgubljenih duša. Jer, kad začujemo zvuk semafora koji dopire izvan kadra kao signal slabovidnim osobama da pređu cestu, on se doima poput monitora nekog imaginarnog elektrokardiograma koji drži to oronulo i bolesno zdanje na životu. Dok se na tom istom EKG-u jednog dana ne pojavi ravna crta koja će odvesti Žabicu u smrt i uskrsnuti je u nekom novom ruhu i na novoj lokaciji nalik šoping centru. Ali Žabica je svima trn u oku. Premda recimo nitko nije postavio pitanje zbog čega se većina autobusnih kolodvora u uljuđenoj i sređenoj Švicarskoj, načičkanih žutim poštanskim autobusima, nalaze pod vedrim nebom.

Kao što nijedan kandidat za gradonačelnika New Yorka nije potegnuo pitanje rekonstrukcije otužnog i depresivnog Port Authority Bus Terminala, i njegovih stropova koji prokišnjavaju. Iako ga pamtimo kao lokaciju svih filmskih alijenacija par excellence.

Taj isti Port Authority Bus Terminal bio je spas za sve one individue iz američke provincije koji su u New Yorku otkrili posljednju slamku spasa, od gejeva pa nadalje. Prisjetimo se Schlesingerova »Ponoćnog kauboja« ili scene u kojoj Madonna u filmu »Očajnički tražeći Susan« ulazi u njegov zahod da bi osušila pazuha i lice. Ali i mitske scene iz Ferrarina »Lošeg poručnika« u kojoj Harvey Keitel odvodi na tu istu lokaciju dvojicu silovatelja, privezavši iz lisičinama, u spoju cracka i pobjede Metsa, da bi ih ugurao u autobus s kutijom cigara u kojoj je skriveno 30.000 dolara, poručivši im da se više nikad ne vrate u New York. Sve do najrecentnijih sondaža tog otužnog prostora otuđenja, poput onog u filmu »Naver. Rarely. Sometimes. Always« ekstraordinarne Elize Hittman, koji je zaslužio biti nominiran za ovogodišnjeg Oscara možda i više od razvikane »Zemlje nomada«.

Sivilo New Yorka

Poput Schlesingera (šifra: »Ponoćni kauboj«) čiji je komad nalik vremenskoj kapsuli koja nas odbacuje u mračnija vremena New Yorka, bio prvi u povijesti velikih holivudskih studija koji je priskrbio notorni predikat »X« do tada rezerviran isključivo za porniće, tako i Hittman promatra Port Authority Bus Terminal kao mjesto junakinjina prvog susreta s New Yorkom. No dok Schlesingerovu teksaškom kauboju taj isti autobusni kolodvor u emotivnoj završnici postaje i polazište u novi život, inkarniran u sunčanoj Floridi i Rizzu, Hittman ga promatra kao prostor nade. U njemu se obrela njena Autumn koja u pratnji sestrične Skylar napušta ruralnu Pennsylvaniju da bi u manje restriktivnom New Yorku obavila pobačaj. Otud i naziv autoričina komada koji krije upitnik koji je Autumn trebala popuniti prije zahvata. Partner vas je najterao na neželjeni seksualni odnos. Nikad. Rijetko. Ponekad. Uvijek.

Autumn i Skylar provode veći dio vremena na njujorškom autobusnom kolodvoru u društvu mladca kojeg su putem upoznale. Iako Hittman odbacuje epitet New Yorka kao »opasnog grada« koji njihova notorna lokacija inkarnira. Ona ga promatra kao mjesto prvih ljubavi, ubrizgavši mizansceni dostatnu dozu cinema veritea.

Dok Hittman slijedi ranjivu 17-godišnju Autumn, autoričin pogled ima u sebi nečeg nevjerojatno zaštitničkog. Iako i Autumn krasi onaj isti nomadizam kao i Fern u »Zemlji nomada«. Samo što ona ne putuje kamperom, već dobrim starim busom koji je već postao zaštitni znak svih filmova ceste u amerindie genezi. A njene vedute nisu postindustrijski pasaži, već sivilo New Yorka čije su ulice isprane kišom. One iste čekaonice i zahodi Port Authority Bus Terminala isprane neonom u kojima Autumn i Skylar ubijaju vrijeme jer nemaju novca za hotelski smještaj. U razornom spoju melankolije i otuđenja. To su ni isti prostori u kojima je mokra Madonna fenirala pazuha, praćena videospotovski razigranom kamerom Susan Siedelman, transformirajući Susan i Robertu u neku vrstu njujorške supkulturne verzije Celine & Julie. Prostori koji ipak ulijevaju nadu.