Dade se reći kako je suradnja između Romana Nikolića i Dorotee Šušak duga skoro koliko Arterarija ima. Arterarij je Udruga djelovanja u kulturi što ju je 2015. osnovao glumac i redatelj Romano Nikolić, ma je ponajprije kazalište i to ono koje se ne libi teških tema, ne libi suočavanja kako s prošlošću tako i s nama samima ne bi li bili makar mrvu bolji. Da pak predstave budu itekako uspjele za to je uz Nikolića ponajviše kriva dramaturginja i dramatičarka Dorotea Šušak. Makar, nije ona samo dramaturginja i dramatičarka, već je pjesnikinja, spisateljica, baš kao i ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka te izvršna direktorica Centra za ženske studije. I da, ona je i aktivistica u najplemenitijem smislu te riječi, taman da čovjeku na um pred razgovor padnu samo ozbiljne neke teme. Ali…

– Negdje sam naišao na vaše priznanje kako bi se rado bavili i humorom, pisala sitcom. Zašto sitcom, makar i humor je ozbiljna stvara?

– Zato što mi se čini da su pojam sitcoma i pojam stvarnosti nerijetko sinonimi. Država u kojoj živimo, ova naša stvarnost i ovi naši životi, čine mi se kao vrlo plodno tlo upravo za sitcom. Pritom ne mislim na sitcom kroz vizuru puke banalnosti, već doista na kvalitetan oblik vivisekcije stvarnosti kroz humornost koja je meni zapravo dosta bliska – na to će Dorotea.

ZAKON OSOBNE PRIČE

Radila je ona, kaže, na tom terenu neke stvari koje su više komercijalne, a manje artističke, ali je bilo manje čujno, možda, kako veli, i na njenu sreću. Ne dvoji, međutim, da bi da bi bilo zabavno i opuštajuće uhvatiti se u koštac sa sitcomom i zbog mogućnosti da komunicira s većim brojem publike zbog masovnosti koju televizija naprosto daje.

– Mislim da mi svi, ako želimo živjeti kvalitetan život, nužno moramo zadovoljavati čitav registar vlastitih stanja, razmišljanja, emocija i afekata. Od ozbiljnosti do banalnosti, od tuge do ushita s humornim odmakom. Kad god determiniramo vlastito postojanje tek jednom iskustvenom temperaturom, to je dugoročno letalno – smatra Dorotea.

Foto Davor Kovačević

Toliko o sitcomu, barem za sad. Tema je Arterarij i nova predstava »U našem vrtu samo trava nije pokošena«.

– Predstava govori o raketiranju kolone izbjeglica, civilnom stradavanju na Petrovačkoj cesti, netom nakon Oluje. Predstava priča o djeci koja su na toj cesti bukvalno rafalima pokošena. Raketiranje se dogodilo u kolovozu 1995. godine, nikada nije dobilo svoj sudski epilog.

Areteriju je, pak, to i povod da priča priču i o još nečem, zar ne, pitamo.

– U Arterariju se uvijek bavimo dokumentarnim i društveno-angažiranim materijalom koji čini temelj našeg izvedbenog istraživanja. Ali s druge strane, unatoč tome što često uranjamo u vrtlog kolektivnih tragedija, nama je uvijek važno da to ne bude naprosto prijenos fakata u nekom diskurzivnom smislu, nego da to bude stvarna, punokrvna sekcija života. Za razliku od medija koji se ratu uvijek približavaju zakonom velikih brojeva i razgovorom o statistici, naše je mišljenje da je kazalištu nužno približiti se čovjeku kroz zakon osobne priče i intimnog svjedočanstva. Kazalište je za mene čin grupne psihoterapije u kojoj estetski užitak nadilazi zdravstvenu dobrobit – veli Dorotea.

Kazuje kako je zanimaju načini na koje se kroz umjetnost približavamo jedni drugima.

– Jer svi mi, unatoč načelnim različitostima, dijelimo univerzalne teškoće i lakoće življenog iskustva bez obzira jesmo li na strani većine ili manjine, ostrašćenog ili ozliieđenog, žrtve, kolaterale ili smo tek svjedoci – kazuje Dorotea.

Predstava je ovo koja tjera čovjeka da shvati koliko lako život iščezne ili se obustavi u djeliću sekunde.

– Koliko se lako i što je možda i bitnije, osakati – ističe Dorotea.

U predstavi su dva para kojima se bavi. Tu su brat i sestra, jer se predstava pobliže bavi pogibijom Žarka i Nevenke Rajić na Petrovačkoj cesti, a drugi par je dvojac zaljubljenih ljudi koji su naprosto rastavljeni jer je ona otišla Petrovačkom cestom, a on je ostao na kninskom području. On je bio naš, a ona njihova i to je bilo dovoljno da neki ljudi prožive svoje živote kao da ih nema.

– To je to pitanje osakaćenog, devalviranog života koji je tu, ali je tiši od smrti koja ga nagriza svakodnevno poput kiseline. Priča je to o tome da se život u nekim okolnostima patnje čak i može nastaviti, da čovjek može nastaviti disati i da mu nastavlja raditi srce, kičma mu drži utrobu, ali da njega nema, da u njemu živi samo mrak i mašta. U toj mašti on nastavlja s njom razgovarati, jesti, voditi ljubav, svađati se, a da tog života zapravo nema. Ponekad ti uskraćeni životi mogu biti na sličan način tragični kao i životni krajevi, tako da je to ono čime se bavimo u ovoj predstavi – objašnjava Dorotea.

U GRLU, DUŠI, UTROBI

I opet se neće disati za predstave Arterarija u njihovu malom izvedbenom prostoru. Nema tu trikova, nema velikih scenografija, raskošne glazbe. Sva je na glumcima, na autorima. Kako li se samo ovakve predstave rade!? Reći će Dorotea kako u Arterariju uvijek vlada iznimna redukcija, jer to financijsko-infrastrukturni uvjeti omogućuju.

– Ali, koliko god ti naši uvjeti nose otegotnu okolnost, ima tu i jedna olakotna, a to je ta blizina koja se stvori između gledatelja koji postaje živi sudionik i svjedok u beskompromisnoj blizini s izvođačem. Doista čovjek može vidjeti suzu u oku glumca i drhtaj daha, a toga ste u velikim teatrima i na velikim pozornicama naprosto lišeni – veli Dorotea.

Foto Davor Kovačević

Toliko dugo već rade zajedno Romano i ona da je, kako kaže, priprema dosta bešumna.

– Mislim da je teži dio cijele priče ono što zaostane u nama nakon svakog procesa. Mi se nekako volimo tješiti da odeš u novi projekt pa se to prekine po nekom automatizmu, ali u suštini meni se čini da uvijek kod takvih procesa čovjeku nešto zaostane u grlu, duši, utrobi. Dramaturška je i dramatičarska teškoća što je moj zadatak ući duboko u određenu temu. Meni je to preduvjet za davanje vlastitog odaziva kroz tekstove koje pišem. U kontekstu ove predstave valja reći da Petrovačka cesta ima nešto mitsko, tragično u sebi. Osim tih smrti, pogibije koje su se tamo događale 1995. godine, Branko Ćopić je u onom ratu prije napisao pjesmu »Na Petrovačkoj cesti« gdje se na bliskom području dogodila ogromna tragedija usporedivih okolnosti – kazuje Dorotea.

Nekada je, kaže, u ljudskom smislu nevjerojatno kad čovjek nađe neke poveznice od kojih se naježi koža.

– To ostane s tobom, poglavito kad znaš da su naša društva odlučila staviti isključivo jednu vrstu predznaka pred vrlo dijabolične, kolektivne događaje i da odlučuju isključivo jednodimenzionalno vidjeti određenu priču. Naravno da nema pobjede bez gubitnika na drugoj strani, ali nema ni sućuti prema nama samima ako je ne možemo iskazati prema nekom drugom tko je nevin stradao i to bez obzira koje je nacionalnosti bio, bez obzira u kojeg je boga vjerovao, bez obzira kojeg podrijetla mu bake i djedovi bili. Mislim da je to što radimo bavljenje upravo time. Time kako zbilja funkcionira empatija koja nije ograničena samo na ‘moju kuću’ – ističe Dorotea.

Bol nema nacionalnost, uči ova predstava.

– Nema tu strana, ali neminovno će biti i opet onih koji će vas prozivati za koješta. Možda ovo društvo i ne zna biti empatično!? – velimo.

– Rekla bih da je preduvjet empatije zrelost, a preduvjet zrelosti, u čisto psihološkom smislu, toleriranje ambivalencije, odnosno to da imate kapacitet tolerirati suprotnosti u stvarnosti koju doživljavate. I ako ne možete shvatiti da vaš susjed, roditelj ili prijatelj može biti divan, ali i imati nešto istinski kobno ili povređujuće u sebi, onda vam je znatno otežano funkcioniranje jer sve ljude vidite kroz očište samo čistog dobra ili nedvojbenog zla. To je pojednostavljen način gledanja, onaj koji pripada predškolskom razvoju, dakle do sedme godine. Problem je pak što većina ljudi to nastavlja živjeti i kad ima 77. Mislim da je naše društvo još uvijek u jedanoj poprilično nezreloj fazi, onoj predtinedžerskoj, u kojoj jako teško tolerira ambivalenciju, jako teško razumije suprotnosti i da nam to priječi put prema stvarnoj empatiji. Jer ako vi empatiju osjećate samo za vlastitu teškoću, ili teškoću bliske osobe, to nije empatija, to je poistovjećivanje, to je puka identifikacija – smatra Dorotea.

IMITACIJA EMPATIJE

Bol je jednako vrijedna neovisno o tome kome pripada. Bol je unikatna, ali njezina je kvantifikacija univerzalna, ne dvoji Dorotea.

– A empatija koja nam se gura u masmedijima ili na društvenim mrežama je simulakrum empatije, njezina imitacija, empatija koja to zapravo nije – kaže Dorotea.

Sreća je, velimo, da smo u adolescenciji.

– Izaći ćemo iz toga, kad tad – nadamo se.

– E upravo u tome je problem i zato sam našu fazu nazvala ‘predpubertetskom’. Čini mi se da ulazak u adolescenciju mora pratiti i adekvatan kapacitet za pobunu i da smo mi možda na ivici toga, ali se to još ne događa. Možda su alarmi poput Like ili prosvjedi protiv školskog nasilja, svojevrsna uvertira da to shvatimo – kazuje Dorotea.

Jer, kako kaže, isto onako kako dijete mora naprosto shvatiti da će nešto uzeti od svojih uzora, ali da mora u jednom trenutku skalpelom rasjeći tu granicu s njima, tako i mi kao društvo moramo shvatiti da bez obzira na ogromne tradicionalne zasade, na veliki teret nacije koju stalno želimo apostrofirati i svega drugog što nam se stalno stavlja na leđa, moramo učiniti isto i baviti se sobom, a ne idejama o sebi.

– Zbiljski demokratska društva ne moraju cijelo vrijeme mahati zastavama i govoriti: »Mi smo demokratsko društvo.« Velike države ne moraju cijelo vrijeme govoriti da su velike države. Vrhunski sportaš nije sjajan po tome što kaže da sjajno pogađa koš, već po tome što ga pogađa. Kad konačno spoznamo da se možemo odreći tereta dokazivanja samima sebi, onda ćemo i postati to sve što navodno želimo i biti. A dokle god nam trebaju nekakve etikete i značke, mučit ćemo se s time tko smo smo zapravo i koliko dostojanstven život zaslužujemo – poručuje Dorotea.

Koliko nam teatar može pomoći da čim prije sazrijemo!? Dorotea smatra da može, makar priznaje i to da se svakom od nas u nekom trenutku razbije jedan dio iluzije o tom što može umjetnost.

– Ja od teatra ne odustajem, jer mislim da nam može itekako pomoći u tome da razumijemo one već spomenute suprotnosti i da se približimo onom tko nam je najdalji. Nije problem onaj s kojim imate najveći zajednički nazivnik, nego kako biti u prostoriji s onim s kojim imate najmanji. Mislim da se Arterarij, kroz sve svoje predstave pa tako i kroz ovu, trudi nas same približiti nekome s kim možda naočigled nemamo puno zajedničkog. Kad shvatimo kako funkcioniraju ljubavi i smrti, a kod sviju nas funkcioniraju apsolutno jednako, onda smo možda i makar malo bliži – ne sumnja Dorotea.

Nije Dorotei onaj bunt o kojem govori nikada bio stran, sve da se bunila gotovo pa sama. Ma u nas prosvjedi mahom ne dovode do boljeg, ni kad su veliki. Zašto je tome tako?

– Problem je što mi se čini da čak i kad imamo odaziv koji je relevantan, jako kratko traju koncentrični krugovi na površini tog mora u kojeg je bačen kamenčić. Minimalno se sve zatalasa i to je ono što me rastužuje jer imam osjećaj da su nam jako mali zamasi. Bez obzira na to, mislim da je bunt jedini način u nekim situacijama – kaže Dorotea.

ESKALACIJA NASILJA

Pritom dodaje kako i bunt može biti nezreo ako se staje samo na buntu i ako niste spremni stvoriti nešto više kada se otvori prilika.

– Ali mi se čini da je bunt u ovom trenutku, u ovom razvoju sviju nas zajedno, baš kardinalan. Jer tolika je eskalacija nasilja na svim razinama, i psihoemocionalnog, i onog intelektualnog, i fizičkog. Svaki dan ga je itekako puno i bit će ga dok mi na neki način ne osvijestimo da zaslužujemo prostor naših ulica, da one pripadaju svima nama bez obzira jeste li se rodili u ovoj državi ili negdje drugdje na ovom planetu, ali ako u njoj živite, doprinosite, plaćate porez, one su vaše. Ovo su naše ulice i zaslužujemo se na njima osjećati kao punopravni građani i reći nešto za sebe. I ako mi osjećamo hostilnost naše stvarnosti koja obiluje otrovanom i zagađenom vodom ili hranom ili nam je pak nesigurno poslati dijete u školu jer ne znamo hoće li doći navečer doma ili jer dobiva loše obrazovanje ili jer živimo u nekim nezadovoljavajućim odnosima, a institucije neće reagirati kad im se obratite, e to su sve savršeno dovoljni razlozi za biti na ulici svaki dan na neki angažirani način. Što nije uvijek prosvjed, ali svakako jest neki oblik angažmana – ističe Dorotea.

Spomenula je Dorotea nasilje. Zašto nam se događa? Kako će prestati?

– Klinci nam s noževima idu u školu, u Slatini još jedan femicid, sve to samo u zadnjih desetak dana – nabrajamo crnu statistiku.

– Uvijek nasilnik traži žrtvu, ali i žrtva je uvijek već unaprijed istrenirana da može biti žrtva. Treba se pitati, možda više nego ikada, ne samo kako su nasilnici trenirani da budu nasilnici nego kako su i oni koji su postali, pristali i ostali biti žrtve, trenirani da budu žrtve. Mene to zanima prvenstveno kroz područje psihoterapije i rada na sebi, i tu negdje primjećujem da nema ni jedne osobe koja želi biti nasilna, a da nije dobro istražila svoju okolinu i primjetila tko će biti potentan u ulozi žrtve – upozorava Dorotea.

A onako kako smo se, veli, previše samoodgojili na vrlo nasilnu kulturu, tako postoji i problem da je dio nas previše odgojen da bude pristojan.

– I da bude učtiv, i da bude šutljiv, i da zauzima što manje prostora. To stvara idealnu matematiku da se to nasilje perpetuira čim dulje. To je zato što u svim prostorijama, bilo redakcijama, učionicama, uredima, ili sabornici uvijek imate onih koji su toliko navalentni da se ne boje zapasati nečiji osobni prostor na zlokoban način i one koji su toliko pristojni da to što im se događa ne mogu ni artikulirati. A to što smo jako učtivi prema svima nije nikakva vrijednost, samo nam je prodano kao vrijednost ili lažan bonton. Znate što, postoje situacije u životu u kojima je potpuno uredu opsovati nekome nešto, u kojima je potpuno u redu dići glas, potpuno u redu čak i zalupiti neka vrata i otići iz nekih prostorija trajno van. Nas kojih se vječno odgajalo da se to ništa ne smije to jako ograničava i jako omogućava tim istim nasilnicima da vječno ostaju nasilni, a bome i nama trpnima da živome neke bolnije živote, nego li je nužno. Neki nasilnici su došli do krajnjih eskalacija samo zato jer im nitko prije nije dao do znanja i to na za njih dovoljno emocionalno »skup« način, da njihovo ponašanje jednostavno nije dopustivo – ističe Dorotea.

TERET PRISTOJNOSTI

Važno bi nam bilo stoga prestati s ogromnim teretom pristojnosti, smatra Dorotea. Štoviše, priznaje da se i sama pokušava učiti da to u sebi guši ili makar malo utiša, a da jača na nekim drugim poljima.

– Važno je da prestanemo sami sebi nametati te užasno jasne granice između svjetova percepcije jer to zapravo ništa ne postoji kao udžbenička tablica. Ne postoji biologija odvojena od kulture, kultura odvojena od pornografije, pornografija odvojena od novinarstva, novinarstvo odvojeno od botanike ili od ljubavi. To su ladice koje postoje da bi našim mentalima bilo lakše funkcionirati. Ali sve je to područje istosti i samo je na nama koliko ćemo dopustiti biti ukaljani tim finim, neumitnim kaosom – kazuje Dorotea.

Ladice valja otvarati redom sve. Dorotea, Arterarij ih otvaraju stalno. Samo, teme su teške, i smrt, i zaborav, i ratna silovanja, i mecima pokošena djeca…. Kako se od oporaviti kad predstava zaživi, kad je posao završen, ako oporavka uopće ima!?

– Postoji jedan dio u kazališnom poslu koji je doista predivan, a to su glumci – na to će Dorotea.

Njih četvero mladih je odabrano na audiciji na koju je došlo njih 57.

– Lora, Mare, Leon i Rafael su se Romanu i meni dali punim srcem i dušom da zajednički uđemo u materijal koji nije lak nikome, a kamoli mladom glumcu koji nije možda na Akademiji imao još to iskustvo da se bavi takvim temama. Velika je privilegija imati nekog ‘ko će s punim srcem i dušom uči u tekst, neće se od njega čuvati, ‘ko će dati dio tijela, duše i svog vremena da nešto stvara. Mislim da se dio iscjeljenja dogodi već kroz sam proces – ističe Dorotea.

Baviti se važnim društvenim temama, baviti se na koncu i zlom, a ne da se od njega skrivamo, način je da se slavi ono dobro, smatra Dorotea.

– I tko god isplače neku suzu na Arterarijevim predstavama, ili uopće dođe u dodir s umjetnošću koja te radi, koja te pokreće i govori o nečem od čega bi inače najbolje bilo staviti glavu pod jastuk ili cijelog sebe pod tepih, taj radi nešto i na kolektivnom iscjeljivanju. Mi možda nikad ne saznamo što to sve pokrene na nečijem individualnom nivou, ali zbrajajući te ljude koji si dozvole susret s nekim, a zapravo sa samima sobom, kroz umjetnost koja se ne libi punokrvnosti, mislim da nas to dugoročno sve mijenja. Ja u to vjerujem – zaključuje Dorotea.

»OVDJE POČINJE ŠUMA« U RIJECI

Zna već sada tandem Nikolić – Šušak što im je raditi dalje.

– U Rijeci, u HNK-u Ivana pl. Zajca radimo dramatizaciju romana Monike Herceg »Ovdje počinje šuma«. Bavimo se pitanjem siromaštva, ali i našom ustaljenom temom nasilja, emocionalnih podruma mnogih obitelji. Uskoro nam kreću probe, a sredinom studenog smo već i vani – najavljuje Dorotea.

– Vrag vam ne da mira. Roman je to oko kojeg se javnost k’o sjekirom podijelila, kritičari, pisci, čitatelji. Kako ćete mu pristupiti – pitamo.

– Mislim da dramatizacija uvijek mora ići od svijesti da radite svoje vlastito autorsko djelo koje je odaziv na ono što čitate, odnosno umjetničko suglasje spram predloška. Roman je sjajan u smislu stilske, estetske i etičke potentnosti i to je nama vrlo plodno tlo za dramski i izvedbeni rad, a zbog čega sam i zahvalna Moniki što je vidjela nas kao dobre sugovornike. A kod nas se ljudi dijele uglavnom oko onoga oko čega se ne treba dijeliti, a dobro se pak slažu jedino oko progona i spaljivanja pseudovještica. Mislim da je roman »Ovdje počinje šuma« vrijedan čitanja, a mi ćemo mu dati teatarski dah za kojeg se nadam da će biti dostojanstven spram romana, ali i da će biti neki šav i obol promišljanju ove važne teme – kazuje Dorotea.

Infobox (Citat):
»
Postoje situacije u životu u kojima je potpuno uredu opsovati nekome nešto, u kojima je potpuno u redu dići glas, potpuno u redu čak i zalupiti neka vrata i otići iz nekih prostorija

Infobox (Okvir):
PJESNIŠTVO ZA UTROBNE STVARI

Pitamo koliko joj pomaže pjesništvo da u konačnici bude sve nekako lakše? »Uuu, itekako«, sa smiješkom će ona.

– Pjesništvo je tu za najcrnje stvari, a nekada i za najsvjetlije. Svakako, one utrobne. Ali, kada je stvar svijetla onda je puno toga u životu što će joj pomoći da sija. Lijepe stvari će naći same za sebe načina da sijaju, a ove teške, učmale, ružne, ti mrakovi neki naši trajni, tu je daleko teže naći nekog svjedoka i nešto što će pomoći da se oni lakše nose. Poezija je meni osobno možda i najveći prostor pronalaska dijaloga s nekim svojim svjedokom, unutar sebe i možda čak i onog izvan sebe u trenutku kad je čitana. Kada je dovoljno stvarna, poezija to može. Poezija uvijek ostane s nama. I kad je teška noć i težak dan, ostaje kao prostor nekog zapisa koji je ovdje i ne bježi. Poezija je tu za vas i ono što se pije iz nje sasvim je metafizičko da i nema neke jasne matematike iza toge. Vi zapravo i ne znate kako ste došli do toga do čega ste došli i što vam je to donijelo, ali znate da postoji neki prostor olakšanja. A još je kudikamo divnije kad taj vaš mrak pronađe istost u nečijem tuđem mraku, kad to netko drugi pročita i kaže: »To sam ja. To je moja patnja. Na isti način to čitam.« E to je ono pobratimstvo lica u svemiru i to je moj razlog da se poezija stvara – veli Dorotea.