Ove godine u svijetu se obilježava 100. obljetnica smrti velikog talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija. Tome se pridružuje i Opera riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, koja će 28. veljače premijerno izvesti Puccinijevu »Djevojku sa Zapada« (»La Fanciulla del West«) pod dirigentskim vodstvom maestra Valentina Egela i u režiji Giorgia Suriana.

Riječ je o jednom od njegovih najsloženijih djela, koje je praizvedeno u njujorškoj Metropolitan Operi 1910. godine. Prigodom praizvedbe prve opere ikada skladane za Metropolitan Operu, priče o Americi napisane za Ameriku, za dirigentskim je pultom bio Arturo Toscanini, velike operne zvijezde Enrico Caruso, Emmy Destinn i Pasquale Amato pjevali su glavne uloge, a Puccini je, sam u svojoj loži, pratio izvedbu.

Libreta napisanog prema drami Davida Belasca »Djevojka sa zlatnog zapada«, ova vestern priča događa se tijekom kalifornijske zlatne groznice 1850-ih godina.

Ovim povodom HNK Ivana pl. Zajca podsjeća na posebnu vezu Puccinija i Rijeke. Puccini je, naime, oduvijek omiljeni skladatelj i dobar znanac riječke operne publike i to ne samo zbog brojnih svojih u Rijeci izvođenih djela.

Publika ga je upoznala i prigodom njegova osobnog posjeta Rijeci 1895. godine. Riječke novine La bilancia su krajem ožujka 1895. objavile iznimno zanimljivu vijest o pismu kojim »slavni maestro Puccini« najavljuje svoj dolazak na riječku premijeru opere »Manon Lescaut« krajem travnja.

Vijest je, naravno, ushitila Riječane. Međutim, Puccini se tada nije pojavio. Predstava je osvojila publiku i danima se izvodila. A kada to više nitko nije očekivao, 4. svibnja, u Rijeku je stigao i sam maestro.

Na kraju predstave skladatelj je bio obasut kišom cvijeća, uz bučne ovacije, dok se istodobno dijelio letak s epigramom u njegovu čast.

Pred zastor je pozvan čak 34 puta, a na izvedbi dan poslije 30 puta. Prije odlaska iz Rijeke, omiljeni je gost potaknut veličanstvenom dobrodošlicom Kazalištu predao pismo zahvale svima koji su ga podržali u gradu koji ga, kako je napisao, »nije štedio pohvala i počasti«.

Pod punim imenom Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini ovaj talijanski kompozitor rođen je 22. prosinca 1858. u Lucci, a preminuo je 29. studenoga 1924. u Bruxellesu.

Bio je drugi u obitelji nazvan Giacomo, a također je bio i peti glazbenik potekao iz nje. Svoje rano glazbeno obrazovanje duguje lokalnom svećeniku koji mu je davao satove klavira.

Ipak, za poziv glazbenika se odlučio kada je u Pisi čuo Verdijevu »Aidu«. Zahvaljujući posredovanju jedne dvorske dame, majčine prijateljice, dvadesetogodišnji Puccini dobiva kraljičinu stipendiju.

Živeći u Milanu s jednim bratom, upoznao se sa životom koji će kasnije prikazati u operi »La Bohème«. Školovao se na konzervatoriju u Milanu, gdje je bio učenik i Amilcarea Ponchiellija.

U tijeku studija sklada dvije opere, »Vilise« (tal. »Le Villi«) 1883. i »Edgar« 1889., koje su postigle velik, ali kratkotrajan uspjeh, što mu je osiguralo financijsku sigurnost i dalo volju da nastavi skladati.

Već sljedeća njegova opera, »Manon Lescaut« iz 1893. bila je zavidne kvalitete i održala se na repertoaru opernih scena do današnjih dana.

Zahvaljujući ovoj operi bio je u mogućnosti da u okolini rodne Lucce kupi zemlju i na njoj izgradi najprije skromnu kuću, a kasnije i vilu u kojoj je proveo veći dio svog života. Ovaj strastveni zaljubljenik u lov i prirodu ovdje je imao mir potreban za stvaralački rad.

Svjetsku slavu i veliko bogatstvo stekao je dvjema operama koje se ubrajaju među nekoliko najboljih opera ikada napisanih, a to su »La Bohème« i »Tosca«.

Kako u knjizi »1000 glazbenih anegdota« navodi Branko Polić, Puccini u početku nije bio oduševljen kad je saznao da će u njegovoj operi »La Bohème« nastupiti novi i njemu nepoznati tenor, Enrico Caruso.

Prigodom prvog susreta skladatelj je osorno upitao mladoga tenora tko je i što radi, a ovaj mu je odgovorio pjevajući frazu iz Rodolfove arije svojim divnim glasom, tako da je skladatelj ostao zapanjen.

Budući da je bio perfekcionist koji je želio stvarati savršena djela, Puccini je teško podnio kada je njegova opera »Madama Butterfly« izviždana na premijeri u milanskoj Scali 1904. godine, a kritički osvrti bili su porazni.

Sam Puccini je ovaj neuspjeh pripisao pretjeranoj dužini drugog čina i prerađuje operu koja doživljava svoju novu premijeru 1905. godine.

Od tog trenutka ova opera, kao i »La Bohème« i »Tosca«, postaje dio stalnog opernog repertoara. No, možda se neuspjeh može pripisati i tome što je skladana pod utjecajem francuskog skladatelja Claudea Debussyja, odnosno njegove opere »Pelléas i Mélisande«, i kao takva bila previše »moderna« za talijanski ukus.

Puccini je otišao na putovanje u SAD kako bi prisustvovao postavljanju opere »La Bohème« u Metropolitan operi u New Yorku. Tamo dolazi na ideju da sklada operu kakva do tada nije postojala.

On odabire temu s Divljeg zapada i tako nastaje opera »Djevojka sa Zapada«, koja sjajno prolazi u SAD-u, najprije u New Yorku, a zatim i u Bostonu i Chicagu, ali drugdje, posebno u Europi, ona nikada nije postala popularna.

Dugo godina nakon ovoga, Puccini traga za novim libretom. Godine 1914. dobiva primamljivu ponudu da za bečku scenu piše operetu »Lastavica«, ali izbija rat i ovo djelo doživljava praizvedbu tek 1917. i to, zbog tadašnjeg ratnog antigermanizma, u Monte Carlu.

Iste godine Puccini se seli iz Lucce i svoje vile Dvorac na jezeru, jer je u blizini vile podignuta tvornica koja ga je ometala u radu. Seli se kraj mora gdje piše triptih jednočinki: »Plašt« (tal. »Il Tabarro«), Sestra Angelica (tal. »Suor Angelica«) i »Gianni Schicchi«, od kojih je ova treća njegova jedina komična opera.

Godine 1919. odlučuje se na skladanje opere »Turandot« prema jednom popularnom kazališnom komadu, a radnja opere se odvija u Kini. Želi stvoriti operu koja će biti vrhunac opernog stvaralaštva, veličanstveni spektakl.

Naporno radi na tome, dugo nezadovoljan libretom, ali uspijeva napisati dva čina i dio trećega usprkos teškoj bolesti koja ga muči. Svjestan da neće završiti djelo, pada u tešku depresiju.

U jednom pismu govori: »Ova opera me prožima, muči dan i noć. Pored nje, sva moja do sada napisana glazba izgleda mi blijeda i smiješna.

Ipak, bojim se da je neću uspjeti završiti, a ako tako bude, svijet će biti uskraćen za najljepši ljubavni duet svih vremena.« (izvor: Wikipedija)

Tako je i bilo. Poslije pet verzija libreta za duet Calafa i Turandot, mnogih skica i nacrta melodija, opera ostaje nedovršena. Puccini umire u Bruxellesu 29. studenoga 1924., pošto mu je otkazalo srce nakon operacije raka grla.

Skladatelj koji je svijetu podario neke od najljepših opernih arija, završio je svoj život bez glasa. Vijest o Puccinijevoj smrti došla je u Rim tijekom izvedbe »La Bohème«. Izvedba opere je odmah obustavljena, a orkestar je začuđenoj publici odsvirao Chopinov »Posmrtni marš«.

Puccinijeva je želja bila da »Turandot« dovrši kompozitor Riccardo Zandonai. Njegov zet, jedan od najvećih dirigenata u povijesti, Arturo Toscanini, daje skladatelju Francu Alfanu da dovrši operu na osnovi Puccinijevih nacrta, a kada je ovaj to učinio, sam Toscanini doradio je završetak.

Premijera je održana 1926. godine u milanskoj Scali. Toscanini je dirigirao, i nakon smrti robinje Liù u trećem činu prekida izvedbu, okreće se publici i kaže: »Ovdje završava djelo maestra.«

Publika je shvatila i u tišini otišla iz kazališta. Sutradan je opera izvedena u cjelini i otada je stalni dio repertoara mnogih opernih kuća. Mnogi se muzikolozi i kritičari slažu da operom »Turandot« završava razdoblje klasične opere.

Giacomo Puccini je nakon Verdija najugledniji talijanski operni skladatelj. Vlastiti posve individualni stil temeljio je na zanimljivoj kombinaciji elemenata opernoga izraza kasnoga romantizma i novih strujanja u realizmu ranoga 20. stoljeća.

Operom »La Bohème« dao je prototip talijanske opere lirsko-sentimentalnoga, građanskog karaktera na izmaku 19. stoljeća. Urođenim teatarskim osjećajem odabirao je, većinom sam, sadržaje svojih opera i pridavao najveću važnost njihovu dramatskom oblikovanju.

Melodiku oblikuje posve u talijanskoj tradiciji – pjevno, neodoljivo privlačno, u velikim arijama isprepliću se lirska osjećajnost, senzualni žar i sugestivna dramatska snaga s izrazito pučinijevskom melankolijom.

Kako navodi natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, Puccini je duboko uronio u psihologiju žene i stavio je u središte radnje svojih opera.

Imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izrazitom melodikom u pretežito lirskim arijama i duetima, postižući idealnu ravnotežu između riječi, glazbe i scene.