Jedan od najcjenjenijih skladatelja, aranžera i voditelja jazz orkestra današnjice, Darcy James Argue, objavio je četvrti album sa svojim orkestrom Secret Society.

Prvi je to dvostruki CD i prvo ostvarenje što ga je objavio za diskografsku kuću Nonesuch/Dancing Bear. Intrigantan je sam naziv orkestra koji će uskoro obilježiti dvadesetu obljetnicu djelovanja. »Naše prve svirke bile su u podrumu legendarnog punk rock kluba CBGB dolje u Boweryju«, prisjeća se Argue. »Sada je to butik vrhunske odjeće, kao i mnoge druge stvari u New Yorku koje su postale iznimno gentrificirane. Nekada je to bio alternativni prostor bez pozornice, inkubator punk rock glazbe za bendove kao što su Television, Ramones, Talking Heads i Patti Smith. Istodobno, nedjeljom navečer u podrumu se održavala serija koncerata freestyle jazza. Brinuo sam se da će broj ljudi u bendu nadmašili broj ljudi u publici. No ipak, nisu to bili loše posjećeni nastupi ‘za koje nitko ne zna’. Bilo je to poput sastanaka nekog tajnog društva. Fasciniran sam poviješću i tajnim skupinama kao što su masoni, iluminati i druge slične bratovštine i organizacije. Želio sam da to odražava naziv grupe. To odražava neku vrstu interesa za zamisao retrofuturizma, preuzimanja elemenata iz prošlosti poput jazz big banda ili bratovština, masona, koji još uvijek postoje, ali nemaju utjecaj kao prije, nemaju isti utjecaj na popularnu zavjereničku maštu kakvu su imali prije nekoliko stotina godina. Jako me zanima pozivanje na njih i korištenje toga kao skupa skica i asocijacija na koje se mogu osloniti u djelovanju s orkestrom Secret Society, još od ranih dana u CB-ovom podrumu. Sada nema više toliko tajni, ali ipak, još uvijek moram držati neke karte u rukavu.«

Naslov albuma »Dynamic Maximum Tension« također ima simboliku. »Te tri riječi Buckminster Fuller je spojio u svoj brend Dymaxion«, objašnjava. »Bucky je koristio taj naziv za mnoge svoje projekte. Dizajnirao je Dymaxion kuću, imao je Dymaxion projekcijsku mapu, zapravo kartu koja se mogla saviti u tetraedar, ili rasklopiti, koja je imala neku vrstu precizne projekcije relativne veličine kontinenata. Dizajnirao je slavni automobil Dymaxion, vozilo s tri kotača, pogonom na prednje kotače i stražnjim upravljanjem, s periskopom. Taj automobil budućnosti iz 1933. možete vidjeti na arhivskim snimkama na YouTube i filmskim snimkama automobila koji voze Broadwayom u New Yorku, u vrijeme kad je svaki drugi automobil na ulici bio Ford Model T. Aerodinamični Dymaxion automobil u obliku suze izgleda kao da je upravo prošao kroz vremenski stroj i teleportiran je u prošlost. Zainteresiran sam za osobnosti poput Fullera, koje su bile ispred svog vremena i nisu bile spremne prihvatiti budućnost koja im se nudila, koju su svi drugi vidjeli te su odlučili osmisliti i stvoriti vlastitu, osebujnu viziju budućnosti. Bucky ju je ostvario kroz svoje brojne izume i dizajne. Bio je ispred svog vremena na mnogo načina, uključujući njegovu središnju metaforu svemirskog broda Zemlje, ideju da naš planet nije samo statičan dom, već brod koji putuje, i da smo svi zajedno na tom svemirskom brodu na kojem nema letjelica za bijeg. Poručio nam je da bi bilo bolje da se brinemo o njoj i budemo bolji upravitelji našeg svemirskog broda jer je to jedina letjelica koju imamo. Bilo je dalekovidno i njegovo rano zagovaranje energije vjetra, valova i drugih oblika alternativne energije te upravljanja planetom, i to u vrijeme kada ti problemi nisu bili naše najvažnije brige.«

Dešifriranje koda

Sedam od jedanaest skladbi s ovog izdanja naručena su djela koja je Argue izvorno napisao za razne orkestre, umjetničke organizacije i festivale. Posvećene su osobama čija su ga djela fascinirala. Glazba je uzbudljiva, donosi posebnu atmosferu, priča priče. »Glazba na albumu ‘Dynamic Maximum Tension’ zasnovana je prvenstveno na portretima tih pojedinaca koji su promijenili svoje doba, bili ispred svog vremena«, govori. »Ljudi poput Dukea Ellingtona stvorili su predodžbu, primjerice o crnom glazbenom geniju u vrijeme kada to nije bilo prihvatljivo, ali nije to bilo ništa drugo nego predložak koji je postojao u svijetu za njegovu karijeru. On je to stvorio kroz svoju umjetnost i način na koji se ponašao i predstavio svijetu te naravno nevjerojatno briljantnom glazbom. Tridesetpetominutna izvedba skladbe ‘Tensile Curves’, koja je središnji dio ovog dvostrukog albuma, upravo je posveta Dukeu Ellingtonu. Budući da je američka premijera ovog djela bila na Newport Jazz Festivalu, želio sam napraviti nešto što ima odjek u povijesti tog festivala, a naravno, to je najpoznatija izvedba koja je tamo ikada ostvarena – ‘Diminuendo and Crescendo in Blue’ Dukea Ellingtona iz 1956. Tu je poznatih dvadeset i sedam korusa, blues intervali Paula Gonsalvesa, što je potaknulo osjećaj euforije u publici. Naime, svi su ustali, plesali, vikali, vrištali… Tako nešto do tada nikad nije viđeno na nekom jazz festivalu. Duke je kasnije tvrdio da je rođen 1956. na Newport Jazz Festivalu.

LINDSAY BEYERSTEIN

Zato sam napisao odgovor na ‘Diminuendo and Crescendo in Blue’ za koji sam uzeo neke zamisli iz tog djela, ali i neke druge iz ogromnog Ellingtonovog opusa, uključujući upotrebu violine i izraženu upotrebu klarineta. Preuzeo sam koncept skladbe ‘Diminuendo and Crescendo in Blue’ koji počinje vrlo glasno, intenzivno i gusto te postupno tijekom izvedbe postaje mekši i jasniji. Razmišljao sam da će se, ako počnem fortissimo s limenim puhačima i koji moraju svirati otprilike pet minuta te potom pet minuta kasnije budu na forteu, pola njih srušiti, nateći će im usne, onesvijestit će se od pritiska. Zato sam trebao pronaći drugi element glazbe koji će tijekom izvedbe smanjiti napetost. Odlučio sam se usredotočiti na tempo.

To sam preuzeo iz nekih sjajnih Ellingtonovih izvedbi u vrlo sporim tempima, poput ‘The Shepherd (Who Watches over the Flock)’ sa ‘Second Sacred Concerta’. To je jedan od onih tempa koji bujaju. Htio sam vidjeti mogu li stvoriti djelo koje će biti uzbudljivo i zadivljujuće te zadržati pozornost publike, ali postupno biti sve sporije i sporije. Tu su i druge glazbene inspiracije poput onih Boba Brookmeyera, Levona Helma i Laurieja Frinka. Prigodom pisanja tih djela razmišljao sam o osobama koje su nadahnule glazbu, o njihovim životima i karijerama. Primjerice, skladba ‘Dymaxion’, koja je posveta Buckminsteru Fulleru, zapravo govori o automobilu Dymaxion i fatalnoj nesreći u kojoj je taj automobil Dymaxion sudjelovao na Svjetskom sajmu u Chicagu. Skladba ‘Codebreaker’ je posveta Alanu Turingu, velikom matematičaru, čovjeku koji je dešifrirao kod njemačke nacističke mornaričke enigme. Pišući to djelo razmišljao sam o okruženju u Bletchley Parku gdje su boravile sve te neprilagođene osobe iz različitih dijelova britanskog društva: glazbenici, stručnjaci za križaljke, matematičari itd. Okupili su se da pokušaju razbiti taj kod. Tamo su se vrtjeli ti ogromni strojevi, svi ti rotori radili su na razbijanju koda. Bilo je bučno i vruće, intenzivno i stresno okruženje, što sam želio rekreirati glazbom. Jedna je skladba posvećena Mae West koja je transformirala američku kinematografiju i postala jedna od najmoćnijih žena u kinematografiji i to u dobi od četrdeset godina.«

Emocionalni prostor

Glazba Dukea Ellingtona uvijek ima lijepu estetiku, baš kao i glazba Boba Brookmeyera koji je bio Argueov mentor. Između ostalog, Brookmeyer je zaslužan što je Argue savladao posebne tehnike i vještine koje koristi u pretvaranju kreativnih zamisli u fascinantna glazbena djela. »Sretan sam što sam imao mentorstvo Boba Brookmeyera na Konzervatoriju New England dok sam bio tamo ranih 2000-ih«, govori. »Sigurno ne bih bio skladatelj kakav sam danas bez Boba, bez njegova vodstva i lekcija koje me naučio, koje su mi ostale u sjećanju do danas, posebno o strpljenju, arhitekturi i razvijanju skladbi.«

To su zasigurno razlozi zašto je Argueova glazba elegantna, maštovita i puna boja. Osim osebujnom pristupu pisanja aranžmana i odabira glazbala, to može zahvaliti i članovima orkestra. U ostvarenju tog cilja za neke je izvedbe uključio gostujuće glazbenike. Primjerice, u izvedbi skladbe »Mae West: Advice« pjeva Cecile McLorin Salvant za čiji novi projekt Argue upravo radi aranžmane. »Jako sam zadovoljan Secret Societyjem jer u grupi imam vješte svirače drvenih puhačkih glazbala«, tvrdi. »Sam Sadigursky je sada poznatiji kao svirač klarineta nego tenor saksofona. Sretan sam što sam ga predstavio kao klarinetista u izvedbi skladbe ‘Tensile Curves’. Tu skladbu napisao sam za Rubber Orchestra iz Vancouvera koji ima violinista. Kad je došlo vrijeme da je snimim za album ‘Dynamic Maximum Tension’ uspio sam dovesti fenomenalnu violinisticu Saru Caswell, što je tako divno. Tu je teksturu trebalo dodati u izvedbu našeg benda. Dodavanje violinskih dionica stavlja cijelu grupu u sasvim drukčiji emocionalni prostor.«

Maštovit i kreativan je i projekt »Brooklyn Babilon« koji je dokumentiran na Argueovom drugom, istoimenom albumu. Radi se o multimedijskom ostvarenju koje je ostvario u suradnji s hrvatskim vizualnim umjetnikom međunarodnog ugleda – Danijelom Žeželjom. »Dugogodišnji umjetnički direktor BAM-a – Glazbene akademije u Brooklynu – i Next Wave Festivala, Joe Melillo, je pročitao članak o mom radu u New York Timesu i pozvao me na ležeran sastanak«, objašnjava Argue.

»Zaposlen je čovjek, ne susreće se s ljudima tek tako, uvijek ima dnevni red. Bio je to ležeran petnaestominutni razgovor. Na kraju je rekao da mu se javim budem li planirao raditi nešto kreativno i da će dati sve od sebe da za to iskoristi BAM-ove resurse. Znao sam da će na tom sastanku biti prilika za predstavljanje projekta i bio sam spreman. Iz torbe sam izvukao pretprimjerak ‘Luna Parka’, Danijelove grafičke novele koja tada još nije bila objavljena, ali sam ga dobio od prijatelja koji je radio u izdavačkoj kući Vertigo. Dao sam ga Joeu i rekao da bih s nekim iz svijeta grafičkih novela volio raditi na multimedijskom projektu te da jednostavno volim Danijelovu umjetnost. Joe je rekao: ‘Dobro, zašto ne. Gdje je on?’ Rekao sam da živi u Brooklynu’. – ‘Zašto se ne nađeš s njim i vas se dvojica možete vratiti, a ako se učini da će to biti dobro partnerstvo, možete nam predložiti nešto.’« Tako je počelo.

Umjetnik na skeli

Dok promišljamo taj projekt, stvaraju nam se slike u glavi, kao da ostvaruje izravnu komunikaciju, kao da on dirigira i nasuprot je glazbenika iz orkestra te može vidjeti kako Danijel na koncertu radi na velikom platnu. No, proces nastanka je bio puno složeniji. »Prije nego smo razgovarali o obliku suradnje, obojica smo vidjeli puno multimedijskog rada, kombinacije glazbe i vizualnih medija, koji nam se nisu sviđali, za što smo mislili da je neuspješno«, objašnjava. »Tako smo znali što ne želimo učiniti i koje su moguće zamke, a ima ih puno. U takvoj vrsti projekta to često zapravo nije suradnja jer glazba je u potpunosti napisana, a vizualni umjetnik napravi film ili animaciju koja ide uz već dovršenu glazbu. Takav proces zapravo nije dijalog, a mi smo željeli da naš proces bude puno više kao dijalog. Zato je Danijel unajmio studio u Gowanusu i odlučio tamo raditi na projektu. Odlučili smo da će ‘Brooklyn Babylon’ imati tri elementa: glazbu uživo, projektiranu animaciju i performans. Prostor mu je služio kao studio za izradu animacije. Svaki fragment animacije je fotografirao. Slikao je na šperploči koja je bila pričvršćena za zid studija i dokumentirao proces rada. Napravio bi potez kistom i zatim snimio fotografiju, onda napravio još jedan potez i snimio još jednu fotografiju. Na kraju procesa vidjeli smo kako slika postupno poprima oblik.

Za sljedeću scenu napravio bi premaz preslikavajući i to također dokumentirao. Umjesto digitalnog prijelaza, on bi dokumentirao proces slikanja nove scene preko postojeće scene, tako da se doimalo kao da dolazi do pretapanja. Bio sam upućen u cijeli proces. Otišao bih u studio i gledao kako radi. Razgovarali bismo o segmentima glazbe koju sam donio i o tome što je potrebno za priču. Raspravljali bismo o tome da trebamo, primjerice, više glazbe nego što sam napisao jer je Danijel stvorio dužu animaciju ili smo ponekad osjećali kao da nam treba prikladnija scena. Sve do tada to nije bilo uočljivo, ali kad smo čuli glazbu, shvatili smo da nam je potrebno više animacije za neki dio priče. To je doista bila bliska suradnja. Pomoglo nam je to što je bio u blizini, baš u Gowanusu, u Brooklynu. Veliki je projekt stvoriti animaciju koju radi samo jedan umjetnik. To iziskuje nevjerojatno puno vremena. Danijel je bio tamo svaki dan, sate i sate, mjesece i mjesece, sastavljajući animaciju. Postoji vrhunska scena vrtuljka koji se vrti sve brže, i brže i brže, a jedna osoba treba ručno oslikati svaki okret. To nije bio, kao što mi je Danijel rekao, najugodniji dio posla jer se radi o puno detalja. Prolaze dvadeset i četiri kadra u sekundi, a svaki kadar mora biti zasebno oslikan. No, bio je to rad pun ljubavi za obojicu. Morao sam biti siguran da glazba ide ruku pod ruku s animacijom. Proces se odvijao tako da je on najprije snimio fotografije, tako bismo imali niz nepokretnih slika koje bi mi davao. Ti ključni kadrovi bili su poput grafičke novele.«

Važan dio posla bio je prilagodba glazbe i vizualnog rada. »Napisao sam veliki spis o tome kako želim da se svaki kadar uskladi s glazbom«, govori. »Primjerice, želio sam da se scena Brooklynskog mosta uskladi s bas trombonom ili scena sa žonglerima s pikolo flautom. Sve to stavio sam u veliku bazu podataka i te bilješke dao Danijelu. Potom bi on napravio animaciju, neku vrstu kompjutorske makete, kao predložak za glazbu. Ponekad bismo nešto i promijenili. Primjerice, htjeli smo da nešto stane negdje, ali osjetili bismo da vizualno bolje funkcionira negdje drugdje… Tako bismo išli naprijed-natrag. Na kraju smo imali animirani film koji smo mogli projicirati uživo na pozornici, a koji je bio sinkroniziran s glazbom. Svaki dio je dizajniran tako da glazba i vizualni elementi zajedno mogu ispričati priču. Pored sve te animacije koja je stvorena prije nastupa, Danijel je tijekom izvedbe bio na skeli iza dvanaest metara širokog platna i slikao uživo. Tako je u izvedbi bio angažiran i kao izvođač, a ne samo kao kreator animacije. Tijekom izvedbe slikao je nevjerojatno detaljnu i razrađenu scenu, panoramu Brooklyna. To što ga je publika mogla vidjeti kako stvara u stvarnom vremenu dalo je projektu puno čarolije koja je moguća jedino prigodom izvedbe uživo. To je bio treći element. Dakle, živa glazba, projektirana animacija, a zatim slikanje uživo. To je stvarno uzdiglo projekt i učinilo ga jedinstvenim i posebnim, nečim što je specifično za Danijelovu nevjerojatnu sposobnost da radi vrlo brzo i precizno na ogromnom platnu, na poziciji iz koje zapravo ne može vidjeti cijelo platno. Jedino publika vidi cijelo platno. Iako sam bio zauzet dirigiranjem, povremeno sam podignuo pogled i gledao to što je radio tijekom koncerta.«

Teorija zavjere

Nije to bio Argueov jedini multimedijski projekt. Zahvaljujući uspjehu »Brooklyn Babylona« pozvan je da pripremi još jedno djelo na BAM Next Waveu. Rezultiralo je to projektom »Real Enemies« i njegovim trećim, istoimenim albumom. »Želio sam napraviti nešto što je drukčije od ‘Brooklyn Babilona’ koji je bio narativno djelo«, objašnjava. »Nakon tog projekta, za koji je Danijel osmislio pripovijest o stolaru Levu Bezdomnom i njegovoj unuci Mari, divnu bajku, neku vrstu jednostavne, ali vrlo lijepe i dirljive priče, želio sam napraviti nešto što će uključiti nešto realno, iz svakodnevnog života. Na kraju sam naletio na knjigu ‘Real Enemies’ Kathryn ‘Kathy’ Olmsted o povijesti teorija zavjere u Americi. Piše kako su ljudi na vlasti koristili i na neki način poticali vjerovanje u teorije zavjere i zavjereništvo da učvrste vlastitu moć ili da oslabe sposobnost građana, vjeru građana u njihovu demokraciju. Ljudi na vlasti već jako dugo manipuliraju i stvaraju osjećaj paranoje, potiču paranoju. Pročitao sam knjigu i jako me zainteresirala. To je fascinantna društvena povijest zavjere. Dao sam je svom kolegi Isaacu Butleru koji je bio savjetnik za režiju ‘Brooklyn Babylona’. Rekao sam mu da je to vjerojatno ludo, ali zatražio sam njegovo mišljenje o tome ima li tu nešto što bismo mogli iskoristiti. Pročitao je knjigu i rekao da je zaista ludo, ali da misli da bi u tome moglo biti nešto. Potom nas je naša producentica Beth Morrison spojila s nevjerojatnim filmašem Peterom Nigrinijem koji puno radi na Broadwayu. Bacili smo se na posao konstruiranja strukture projekta ‘Real Enemiesa’ koji se zasniva na zamisli paranoidnog narativa. Početak je uvijek isti; primjerice kad pokušavate nekoga uvjeriti da su se reptilski izvanzemaljci sa zvjezdanog sustava Alpha Centauri infiltrirali u vladu i to na najvišoj razini, a svaki veći političar je reptil, ne počinjete s tim jer će ljudi misliti da ste ludi. Počinjete s onime što je puno lakše probavljivo, u što će ljudi vjerovati, nečime iz svakodnevnog života. Mogli biste, primjerice, početi s time da se osjećate frustriranim jer ne postoji mogućnost za političku promjenu, što se svaka stranka, svaki sustav čini paraliziranim, što se čini da nikakav napredak nije moguć bez obzira što radimo. Tek postupno dolazite do izvanzemaljaca s Alpha Centaurija. Naš je program strukturiran na sličan način i počinje sa sadašnjim trenutkom, sveprisutnim stanjem nadzora, zamisli da vlada u svakom trenutku može čitati sve naše e-poruke, da nas korporacije putem društvenih medija poznaju bolje nego mi sami i imaju algoritam koji predviđa točno ono što želimo vidjeti u bilo kojem trenutku.«

Poput rada na projektu »Brooklyn Babylon« i ovaj je bio multimedijski, zasnovan na izravnoj suradnji kreativaca. »Na osmišljavanju projekta ‘Real Enemies’ koristili smo proces u kojem je Isaac došao do detaljnog scenarija i rasprave o slikama pokušavajući ispričati priču koristeći minimum teksta«, priča Argue. »Napisao sam glazbu s njegovim scenarijem u mislima. Stvorio sam zamisli poput: kad vidim hobotnicu, želim taj prizor uskladiti s razbarušenim sviranjem klavira. To sam dao Peteru koji je stvorio prekrasan film. Doima se poput kolaža koji se u izvedbi uživo projicira na devet različitih ekrana, velikoj mreži ekrana s prazninama između njih. To je briljantna zamisao jer odražava nesavršeno znanje. Cijeli projekt zavjereništva zasniva se na pokušaju stvaranja narativa u kojem postoje praznine u informacijama koje imamo. Narativ, pak, proizlazi iz pokušaja da se objasne te praznine i pokušaja da se pronađe pravi stupanj paranoika. Nitko, zapravo, ne misli da je teoretičar zavjere. Svi misle da traže istinu, a istina u njihovom umu nalazi se u prazninama u službenim zapisima i podacima koje ne znamo, onome što nam taje, stvarima koje su skrivene od nas.«

Uparivanje slika i glazbe

Svi Argueovi projekti odaju autora jedinstvene osobnosti, znatiželjnog umjetnika širokih interesa čijoj kreativnosti se ne nazire kraj. »Privlačna mi je mogućnost da radim s drugim umjetnicima, kao i da stvaram nešto što nije samo čista glazba već, poput one u projektima ‘Brooklyn Babylon’ i ‘Real Enemies’, ispunjava određenu vrstu narativa«, objašnjava. »Shvatio sam da bi ta glazba mogla biti partner u pričanju priča i pružanje publici svojevrsnog iskustva. Nisam operni skladatelj, ali zanimaju me priče, naracija i teatralna snaga instrumentalne glazbe. Želio sam biti uključen u ovakve projekte kako bih publici pružio drukčiju vrstu iskustva od one koju bi imali na koncertu. Nastojao sam stvoriti nešto vizualno veličanstvenije, sveobuhvatnije i suradničko. Imao sam veliku sreću što sam to mogao učiniti u ta dva projekta za BAM i volio bih da u budućnosti mogu raditi više toga.«

Također, u ovakvim suradnjama otvaraju se nova područja, nove mogućnosti za stvaranje umjetnosti. »Osvježenje je vidjeti da se ovakve prilike pružaju jazz glazbenicima, kreativcima poput Jasona Morana koji ima fenomenalne multimedijske projekte ili Vijaya Iyera koji je također radio projekte za BAM. Te su mogućnosti dostupne glazbenicima koji rade na raznim poljima. Uzbudljiva je mogućnost da se još više prošire i na jazz glazbenike. To nam omogućava da predstavimo svoju viziju i donesemo iskustvo u povijesti te glazbe na raznim poljima. Kao jazz glazbenici u multimediji vidimo mogućnosti koje možda umjetnici iz drugih područja zapravo ne vide. Jedna od zabavnih stvari u vezi s projektom ‘Brooklyn Babylon’ bila je u tome što smo između svakog poglavlja animacije bili u mogućnosti pratiti nastanak djela, jer je Danijel bio iza platna, a kada projicirate na platno ne možete ga vidjeti, ali ako ga osvijetlimo straga, možete vidjeti siluetu. Glazba za tu situaciju u kojoj se silueta postupno otkriva i nazire se nastanak slike, bila je poput ulične glazbe, poput glazbe malih grupa, četveročlanih sastava limene glazbe i bubnjara ili možda nekoliko flautista koji sviraju drvene svirale. Zamisao je bila da ti mali interludiji, gdje se vraćamo slikanju uživo, odražavaju folklornu glazbu, vrstu zajedničkog muziciranja, uličnu glazbu, glazbu koju možete slušati na gradskom trgu ili u nekom selu. Glazba za to uparivanje slikanja uživo i folklorne glazbe, na labaviji, improviziraniji način, zapravo je bila zasnovana samo na skici koja je zabilježena na jednoj stranici. Bilo je zabavno pisati tu glazbu i vidjeti da se ostvarilo onako kako sam zamislio. Za mene kao skladatelja koji je sklon detaljima, bio je izazov pokušati napisati nešto što je dizajnirano tako da bude vrlo nejasno i da ga može svirati bilo koja grupa instrumenata. Bilo je to dizajniranje s prostorom za improvizaciju i mogućnošću da se djelomično odreknem kontrole tijekom tih interludija. To je bilo jako zabavno. Bio je to izazov, ali i vrlo oslobađajuće. Sve to tim trenucima daje vrlo poseban karakter u usporedbi s ostatkom glazbe.«