RIJEKA – Plesnom predstavom »Parquet Ball« slovenske koreografkinje Mateje Bučar (DUM – Association of Artists) u Filodrammatici je završio trinaesti festival Zoom. Kao što i sugerira naslov predstave, publiku su u dvorani Filodrammatice dočekale dvije pokretne kugle izrađene od parketa, začudni objekti u prostoru koji se mehanički pokreću u različitim smjerovima.

Kugla tradicionalno simbolizira savršenstvo, zemlju, nebo i kozmos, a u njoj je prisutan i motiv kretanja. Upravo pokret povezuje je s plesom. Dvjema kuglama različitih veličina na parketom prekrivenom (plesnom) podiju riječke Filodrammatice pridodane su dvije plesačice, Kristina Aleksova i Tina Valentan, koautorice predstave. Izvedba je prikladno smještena u Filodrammaticu, čija je unutrašnjost bila prilagođena potrebama glazbenog društva i sadržavala je dvoranu za priredbe i uvježbavanje. Kroz dvije gornje etaže uređeno je kazalište s parterom, pozornicom i balkonom. Kazalište je dekorirano rokoko štukaturama i stropnom slikom s prikazom alegorije glazbe. Izbor prostora izvođenja predstave »Parquet Ball« je važan u kontekstu propitivanja odnosa plesa i prostora, tijela plesačica u odnosu na prostor te pokretne objekte koji se kreću njime.

Kako je objašnjeno u popratnom tekstu Vladimira Vidmara, »Parquet Ball« nas ponajprije asocira na razrađene dvoranske plesove, balove, vrhunce plesnog života u građanskom društvu; možda zamišljamo kako parovi u večernjim haljinama kruže raskošnim dvoranama, kako se muslin vrti uz elegantne siluete u frakovima. »No, ovoj živopisnoj asocijaciji suprotstavlja se stroga doslovnost naslova, »Parquet Ball«, a u njegovoj odvojenosti od parketne lopte pronalazimo priču o plesu; ples o plesu kao fenologija pokreta i prostora. U središtu izvedbe koreografkinje Mateje Bučar je doslovna materijalizacija naslova, okrugli predmet od parketa koji se u svojoj asocijativnoj nijemosti, autoreferencijalnosti i tautologiji – opet doslovno, pomalo jezovito, uz nestalnu prisutnost rasplesanog tijela – kreće po prostoru«, navodi Vidmar.

Zanimljiv je način na koji plesačice uz pomoć baletnih papučica uspostavljaju dijalog s ovom klasičnom izvedbenom formom, udarajući vrhovima papučica u parket, što proizvodi zvuk udaranja tvrdog predmeta o tlo. Plesačice, različitih habitusa, izvode razne plesne pokrete – od onih baletnih do suvremenog plesa, uvijek u dijalogu s rotirajućim kuglama koje postaju neka vrsta ravnopravnih izvedbenih tijela u prostoru.