Piše Dragan Rubeša

Novi Allenov film pokušaj je otpora prema svijetu koji ga je najprije bodrio, a potom napustio

Dragan Rubeša



Ovih dana Woodyju Allenu nije bilo lako. Iako ga nikad nismo zamišljali kao seksualnog predatora, već tek kao bivšeg učitelja o svemu što smo htjeli znati o seksu, a nismo se usudili pitati. U tim razuzdanim ranim sedamdesetima bio je u najboljoj formi, parodirajući tada popularne seksualne vodiče, koji će kulminirati sci-fi segmentom “Što se događa tijekom ejakulacije” u kojem se ukazuje odjeven u spermića.


Zato je recentna dokumentarna antiallenovska serija “Allen v. Farrow” snimljena u produkciji HBO-a, izazvala kontradiktorne reakcije. U toj seriji Farrow optužuje Allena da je seksualno zlostavljao njihovu usvojenu kćer Dylan, koja je tada imala sedam godina, iako liječnici nisu ustanovili nikakve tragove zlostavljanja.


Zato je novinarka Guardiana opisala doks kao Mijin totalni PR u kojem su njegovi autori koji se oslanjaju na klasičnu tabloidnu “true crime” retoriku strogo fokusirani na “socijalnu pravdu”, dopuštajući publici da se igra detektiva. Jer, umjesto da postavljaju pitanja da bi došli do istine, već na početku znamo kakva će biti njihova završna “presuda” (“Nije bitno što je istina. Bitno je ono što ljudi vjeruju”, kazat će Allen). Jer, neki su slučajevi previše kompleksni da bi se mogli ugurati u crno-bijelu nišu. Iako je Dylan u “L.A. Timesu” objavila tekst “Zašto je #MeToo revolucija poštedjela Woodyja Allena”. Zato autorova recentna svakodnevica nije bila obojena toplim koloritom “Vicky Cristine Barcelone”, već totalnim crnilom.


Pokušaj otpora




Jer, u autorovu životu sve se preko noći izmijenilo. Iako je u 84. godini povrh svega uspio napisati fine memoare s dodirom horora (šifra: “Apropos of Nothing”), u kojima poriče sve ono za što ga Farrow optužuje. Zato se njegov najnoviji komad “Rifkin’s Festival” može promatrati kao ekstremni pokušaj otpora prema svijetu koji ga je najprije bodrio, a potom napustio.


Oni koji nisu pročitali taj memoar, vjerojatno bi opisali Allenov film kao privlačan, ali na trenutke zamoran i daleko inferiorniji u odnosu na njegova dva sjajna prethodna komada – “Vrtuljak života” i “Kišni dan u New Yorku”.


Film započinje tipičnom allenovskom psihoanalitičkom seansom u kojoj sudjeluje još jedan frustrirani autorov ego Mort Rifkin (Allenov glumac fetiš Wallace Shawn), portretiran kao “hodajući švedski stol neuroza”. Rifkin prekida pisanje novog romana da bi sa ženom Sue (Gina Gershon) otputovao na San Sebastian Film Festival gdje je ona angažirana kao PR agentica talentiranog ali egocentričnog mladog sineasta Philippea (Louis Garrel). Ali tijekom boravka u San Sebastianu počinje osjećati bolove u prsima, nakon čega će njegova predana hipohondrija rezultirati posjetom prelijepe liječnice koju pokušava zavesti (glumi je Elena Anaya koje se prisjećamo iz Almodovarove “Kože u kojoj živim”). Jer, “Rifkinov festival” nanovo pokazuje da je film za Allena neprekidna terapija u kojoj on mora pričati o sebi i o drugima, bez obzira na rezultate. Ponekad su te filmske priče lijepe, a ponekad ružne.


Izgubljeni snovi


Ali u tome leži najmanji problem. Za Allena “snimati znači živjeti”, kako je to napisao Antonioni u zbirci tekstova objavljenih u ediciji Marsilio. Zato je film za Allena i nostalgija. Nakon karijere duge 56 godina i 49 snimljena filma, Allen sve više počinje promatrati vlastitu prošlost, njene slike, vizije i iskušenja, ali i denuncirati shematske festivalske rituale prije COVIDA-19, iako bez njih ne bi bilo ni Allena. Pritom se autor dobro zabavlja, ali i provocira. Jer, koliko god Rifkin bio njegov alter ego, vjerujemo da Allen ne dijeli njegov stav da je “Neki to vole vruće” ružan film. Sprda se s mladim sineastima, PR agentima i novinarima (“Kritika je zaluđena svakim filmom koji se bavi stvarnošću”). Zato nije čudo da ime Garrellova lika Louisa, koji priprema remake Godardova “Do posljednjeg daha”, priziva ime njegova oca. Zato “Rifkinov festival” postaje za Allena neka vrsta danteovskog cammina u kojem San Sebastian i njegove turističke vedute koje promatra Vittorio Storraro, zamjenjuje Rifkinov osobni onirični filmski festival.


Njegova selekcija započinje s Wellesom (židovska verzija “Građanina Kanea” u kojoj Rosebud postaje Rose Budnick), da bi se nastavila s neizostavnim Bergmanom (“Sedmi pečat”, s Christophom Waltzom koji inkarnira smrt, ali i “Persona”, s Gershon i Anayom koje pričaju o bogu i smrti na švedskom s titlovima), Truffautom (“Jules et Jim” na kojeg se referira u jednoj od najzabavnijih scena), Fellinijem (“8 1/2”) i već spomenutim Godardom.


Možda su u bliskom susretu s psihoanalitičarem Allenu ostale tek vizije, žudnje i izgubljeni snovi. Iako je nama i Allenu “Rifkinov festival” itakako potreban. Jer, kako bi to kazao Rifkin: “Ponekad teške odluke postaju lakše kad upoznate pravu osobu”. Uz još jedan židovski žalac, kad Rifkin poručuje starleti odjevenoj u izazovni minjak da bi bila savršena za ulogu Hannah Arendt u njegovu filmu o jeruzalemskom suđenju nacističkom “birokratu” Eichmannu.