Godine 2006., agilna škvadra iz Drugog mora organizirala je prvo izdanje festivala Mediteranske igre, kako bi Riječanima dokazala da nije sve u sportu. Ima nešto i u filmu. Tada se Rijeka uzaludno pokušavala još jednom kandidirati za sportske Mediteranske igre, pa joj je Drugo more za utjehu podarilo njihovu filmsku alternativu. No, da ta manifestacija doista dobije prizvuk »drugog«, trebalo je riječkoj publici ponuditi neke »nevidljive« i do tada neistražene kinematografske teritorije, poput Magreba, Libanona i Palestine. Jer, pojam »mediteranskog« u filmu mahom se u nas prvoloptaški svodio na razvikane španjolske, francuske i talijanske produkcije. Kao da Magreb i Palestina nisu Mediteran, već pripadaju nekom drugom planetu. Tako se njegovu 2. izdanju dogodio iznimni komad »A Perfect Day« libanonskog autorskog tandema Joana Hadjithomas & Khalil Joreige, koji promatra Libanon kao državu potisnutih sjećanja, kojoj je ukinuta mogućnost da prebroji mrtve.

Doduše, Hadjithomas i Joreige zakoračili su na festivalsku scenu još 1999. s dugometražnim debijem »La Maison rose« (»Ružičasta kuća«), iza čijeg se naziva krije napuštena stara zgrada u Bejrutu u kojoj je obitelj Nawfal pronašla ilegalno utočište tijekom građanskog rata. Jedanaest godina kasnije, Nawfalovi se moraju iseliti iz te iste zgrade, jer su je developeri planirali srušiti, e da bi na njenom mjestu izgradili šoping centar, što će rezultirati serijom peticija i bojkota. Jer, autori su u tom filmu progovorili o gentrifikaciji puno prije no što je taj termin postao uobičajen. Njihov idući igranofilmski projekt »A Perfect Day« prikazan u sklopu riječkih Mediteranskih igara, prati dan u životu Maleka, mladića s poremećajem spavanja koji se, kao i njegova majka, pokušava nositi s gubitkom ljubavi, dok zajedno odlaze potpisati papire kojima će službeno potvrditi smrt Malekova oca, nestalog prije petnaest godina u građanskom ratu.

Vidjeti i shvatiti

Doduše, Mediteranske igre pamte i vedrije libanonske narative bliske feelgood konceptu, poput »Caramela« Nadine Labaki. Iako Hadjithomas i Joreige napuštaju rubna područja libanonskog filma tek nakon što su u »Je veux voir« angažirali Catherine Deneuve, koja u filmu »glumi« samu sebe, dok u društvu libanonskog glumca i umjetnika Rabiha Mrouea posjećuje ruševine od izraelskih bombi, iako se organizatori njena gostovanja brinu da neće stići na vrijeme na festivalsku gala večer. »Ne znam da li ću sve to razumjeti, ali želim shvatiti«, kazat će Deneuve. Otud i naziv njihova filma koji se može promatrati kao neka vrsta antiklimaksa. Važno je vidjeti. Ali još je važnije shvatiti. Iako se naša šira festivalska publika upoznala s opusom Hadjithomas i Joreigea tek nakon njihova doksa »Libanonsko raketno društvo«, kad su njegovi autori 2013. gostovali u zagrebačkoj Galeriji Nova.

Jer, opus tog intrigantnog autorskog tandema nikad nije bio strogo vezan uz film, već se protezao i na galerijske prostore. Njihova najrecentnija instalacija »Under the Cold River Bed« prikazana je 2020. u slopu bijenala u Taipeiju koji upravo završava, a na kojem su izlagali i hrvatski umjetnici Nikola Bojić, Damir Gamulin i Miro Roman (šifra: »Architecture of Cosmopolitics«). Taj isti opus vječno propituje protok slika i njihove reprezentacije, konstrukciju tih istih slika i pisanje povijesti, fokusiran na osobne i političke dokumente, u tragovima nevidljivog i odsutnog. Tajnim povijestima i nestalima u libanonskom građanskom ratu, ali i neobičnim posljedicama internetskih prevara. Slične opsesije proganjaju ih i u najnovijem komadu »Memory Box« prikazanom u konkurenciji ovogodišnjeg virtualnog Berlinalea.

Minsko polje

Za Hadjithomas i Joreigea, film je kutija prepuna uspomena i tajni. Prostor koji treba isprazniti ili napuniti. Prostor ispunjen trakama/kasetama, fotografijama i bilježnicama. To blago pohranjeno je u podrumu samohrane majke Maie, koja se nakon libanonskog građanskog rata preselila u Montreal gdje živi s teen kćeri Alex. To isto blago krije uspomene na njeno djetinstvo. Kutiju joj je poslala njena najbolja prijateljica Lisa, koja je iz Libanona emigrirala u Pariz. Poput filma »Je veux voir«, nanovo je u fokusu igra otkrivanja bliska Muybridgeu. S jedne strane imamo sintetičku stvarnost inkarniranu u smartphoneu koji snima i registrira zvukove. S druge strane tu je tromi analogni svijet kaseta, fotoaparata i mikrofona, koji tragaju za izgubljenim vremenom osamdesetih. Oba instrumenta, onaj digitalni i onaj analogni, iznjedrit će generacijsku oporuku i genetsko nasljeđe u spoju sličnosti i strasti.

Narativna struktura svedena je na mjehur lockdowna, koji doduše ne proizvodi virus nego božićna oluja, koja je natjerala žitelje Montreala na samoizolaciju. Sve dok ledenu oluju ne zamijeni bejrutsko sunce, koje oživljava Majine snove i sjećanja očima Alex. Sjećanja u kojima se ukazuje majčina prva ljubav Raja, DJ i ulični borac, u čijem se životu disko groznica izmjenjuje s pucnjavom i svim onim valcerima, s Baširom i bez njega, koje su »plesali« bejrutski mučenici. Ta ista majčina sjećanja prekrivena su velom tišine i srama. No, ona su u isti mah junakinjin pokušaj odbacivanja trauma i otvaranja prozora prema budućnosti i pomirenju. Iako u prvom planu uvijek ostaje libanonski ratni horor kao instrument degradacije i poniženja, kako to već biva s djevojkom koja se našla u vihoru tog istog rata, pokušavajući osloboditi usne u poljupcu. U prošlosti svedenoj na emotivno minsko polje, u kojoj ostaje dovoljno prostora i za A-Ha, i za Blondie, i za Sigue Sigue Sputnik, i za Killing Joke.