ZAGREB – Ivan Kožarić, klasik hrvatske likovne umjetnosti, kipar i akademik, preminuo je u Zagrebu u 100. godini. Rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji. Kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti upisuje 1943., a diplomira 1947. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića.

Izlagati počinje 1953., a samostalno izlaže od 1955. godine. Od 1959. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda »Moša Pijade«. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacquesa Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoč povoljnim okolnostima i mogućnosti da ostane u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb odlučivši karijeru nastaviti u domovini.

Početkom šezdesetih je član Gorgone, grupe koja okuplja najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti.

Otklon od tradicije

Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Biennale u Veneciji (1976.) i Biennale u Sao Paolu (1979.). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: »La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne«, izdanje Fernand Hazan, 1970.). Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1997. godine. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izlagao je na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Kako se navodi u natuknici Hrvatske enciklopedije, od početka umjetničkoga djelovanja pokazuje izrazitu sklonost prema naglu mijenjanju kiparskoga izričaja. Već je skulptura »Osjećaj cjeline« (1953.) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus »Stabla« (1956.) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (»Mladić s krijestom«, 1956.), i veći broj reljefa (»Grad«, »Kartaši«, »Isječak rijeke«), bliski konceptualističkim arhetipovima.

Riječki »Hodač«

Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu »Oblici prostora« 1960-ih godina ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovo približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti. Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja. Određeno smirivanje i skretanje prema estetizaciji oblika pokazivala je serija »Reljefi«. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih izrađivao je skulpture od grubo tesana drva s kovinskim aplikacijama, a u novije vrijeme stvarao je maštovite i ludičke instalacije.

Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima, među kojima i one najpoznatije – spomenik A. G. Matošu i »Prizemljeno sunce« u Zagrebu. Za Rijeku je značajna skulptura »Hodač«, postavljena na Korzu prije deset godina. Riječ je o uvećanoj skulpturi ranijeg Kožarićeva rada izrađenoj u aluminiju, visokoj 220 centimetara i teškoj 50 kilograma. U povodu postavljanja skulpture, Ivan Kožarić istaknuo je da se njegova skulptura savršeno uklopila u urbani prostor, a njezina univerzalnost i karakterističnost jest ta što predstavlja sve hodače svijeta.

U siječnju ove godine na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske bila je postavljena Kožarićeva privremena skulptura »Stog sijena«, koja je simbolički trebala označavati početak žetve kulturnih događanja u godini Europske prijestolnice kulture. Međutim, skulptura je nažalost stradala u vandalskom činu.