Prije devedesetak godina, upravo u ovo doba godine, poznati kompozitor, rođeni Puljanin, Antonio Smareglia, naveo je u svojoj oporuci:

»Svojoj dragoj djeci ne ostavljam ništa osim svoje umjetničke baštine, od koje za sebe i za njihovu obožavanu majku nisam uspio steći onu sreću koju mi je tajanstveni glas nagovještavao u snu, a taj je san trajao cijeli moj život.

Istina je da je dio prijatelja, obožavatelja te zadovoljstva bio prisutan, ali to mi nije uspjelo nadoknaditi niz nedaća i poteškoća uz koje je protekao veći dio moje egzistencije i one moje obitelji.

Borbe, protjerivanja od onih koji imaju moć onemogućili su te proželi s najgorom okrutnošću komercijalni razvoj moje umjetničke aktivnosti, do čega mi je najviše stalo, posebice u Italiji i Trstu, gdje sam, uz sveopći interes građana, koji su me napunili osjećajima te simpatijom, naišao i na ljude koji nisu imali nikakvu savjest i bili su bez ikakvog intelekta te su se, usudio bih se reći, organizirali u negativnom ophođenju protiv mene i moje umjetnosti.«

Podrška umjetnika i obitelji

Potom je naveo: »Sa zahvalnošću se sjećam podrške velikih umjetnika, među kojima je Silvio Benco, koji je zahvaljujući svojim iznimnim pjesničkim sposobnostima napisao za mene ‘Falenu’, ‘Oceanu’, ‘Abisso’ i ‘Morte dell’Usignolo’, koju zbog bolnih okolnosti nisam mogao dovršiti, a dao mi je prostor koji je bio značajniji od talijanskog lirskog kazališta – sve to možda na štetu obojice.

Ne želim zaboraviti niti podršku nekih tršćanskih prijatelja koji su se zauzeli da mi gradovi Pula i Trst uplate određen iznos koji bi mi ublažio ekonomske poteškoće s kojima sam se morao suočavati: Pula, moj rodni grad, izdvojio je plemeniti iznos, ali tadašnje tršćansko Vijeće nije tako odlučilo.

U poteškoćama i tugama mojega života uvijek mi je velika podrška bila moja draga Maria Polla, koja mi je nadoknadila sve pretrpljene nedaće.«

Smareglia je preminuo prije 95 godina, a oporuku je napisao nešto ranije, već bolestan i u teškoj životnoj fazi.

Antonio Smareglia (5. svibnja 1854. – 15. travnja 1929.) rođen je u Puli u Via Nettuno (Neptunova ulica, današnji Augustov prolaz 3), gdje se danas nalazi spomen-soba posvećena njegovom liku i djelu.

Rođen je kao šesto, ali prvo preživjelo dijete oca Francesca Smareglie iz Vodnjana i Giulije Stiglich iz Ičića, a na taj je način došlo do susreta između dviju kultura – one hrvatske i one talijanske, što je utjecalo na razvoj melodija kod ovoga autora, na prisustvo slavenske i talijanske glazbene komponente.

Njegov su životni put obilježile kako nesreće, bijeda i siromaštvo, tako i uspjesi, ali sveukupno nije imao lagan život, djelomično i zbog vlastite krivnje, jer je, kako su napisali i članovi njegove obitelji, imao težak karakter i ponekada je bio (previše) tvrdoglav.

U razdoblju nakon njegove smrti dugi se niz godina nisu izvodila njegova djela te je bio gotovo posve zaboravljen, no potom zahvaljujući nizu pojedinaca krenula je revalorizacija i revitalizacija njegova stvaralaštva.

Sve se to čini nizom koncerata, predavanja, izložbi, publikacija, kataloga, knjiga… gdje se nanovo otkriva specifičnost njegove glazbe, ali i saznaju razne pojedinosti o njegovom životu.

Život mu je postao još teži kada je u 46. godini oslijepio nakon neuspjele operacije katarakte, a njegovi sinovi Ariberto i Mario te studenti i prijatelji, uključujući Prima dalla Zoncu, Gastonea Zuccolija i Vita Levija, zapisivali su što im je maestro diktirao kroz godine.

Najveća mu je podrška ipak bila supruga Maria Jetti Polla, s kojom je imao petero djece. Njegov sin Ariberto napisao je očevu biografiju, odnosno vlastiti prikaz očeva života, a unuka Adua Rigotti Smareglia bavi se i dandanas revalorizacijom djedova stvaralaštva.

Nije uvijek bilo lako baviti se stvaralaštvom velikog maestra jer je njegov životni put bio sve samo ne lagan. Puno se govorilo o tome kako izvođenje njegovih djela donosi nesreću, neki su pjevači navodno ostali iznenada bez glasa, bilo je tehničkih i drugih problema.

Pulska publika imala je prigodu čuti njegovu prvu operu »Caccia lontana« tek prije četiri i pol godine, kada je ostvarena u suradnji pulskog i varaždinskog kazališta.

Osim što je upriličena u Puli i po Hrvatskoj, ova je opera izvedena i u Londonu uz aplauze publike. Kritike za ovu izvedbu bile su i više nego pozitivne, iako je to u biti tek njegovo prvo djelo, nastalo u studentskim danima.

Vila koja je inspirirala opus

Njegove veze s Istrom ne odnose se samo na Pulu nego i na Vodnjan, odakle mu je bio otac te gdje je ambijentirao svoju najpoznatiju operu »Istarska svadba«/»Nozze istriane«, a važna je i Fažana, mjesto gdje je provodio dosta vremena u Villi Oceana.

Njegova unuka Adua Rigotti Smareglia kazala je da je ta vila nazvana tako upravo po njegovoj istoimenoj operi. Zato je i šetnica u Fažani obogaćena skulpturama koje su kreirali razni istarski autori, a nose nazive njegovih opera.

To je još jedan vid revalorizacije njegova stvaralaštva te predstavljanje toga stvaralaštva u puno širem kontekstu. Smaregliine opere 1890-ih izvode najpoznatije operne kuće na svijetu poput njujorškog Metropolitana.

Godine 1903. u milanskoj La Scali izvodi se opera »Oceana«, a 1914. također u Milanu izvodi se »Abisso«.

Od kada smo prije nekoliko godina izdvojili osobe koje se bave očuvanjem djela ovoga skladatelja, njihov je broj veći, još su se i drugi glazbenici pridružili inicijativi očuvanja njegovih djela.

Među osobama koje se bave očuvanjem uspomene te revalorizacijom djela ovoga autora su: Gorka Ostojić Cvajner, Juliana Ličinić van Walstijn, Sofija Cingula, Elda Krajcar Percan, Anita Flego Sponza, Bruno Dobrić, Branko Okmaca, Tatiana Šverko, Orietta Šverko, Ivana Paula Gortan Carlin, Alessandra Santin Golojka, Vito Paoletić, Silvio Forza, Carla Rotta, Sandro Vešligaj, Zoran Juranić, Milan Radošević, Mihovil Dabo i drugi.

Šetnica u Fažani

Na lani održanom skupu posvećenom maestru Antoniju Smareglii, povjesničar Milan Radošević kazao je: »Godine 1903. u milanskoj Scali izvodi se opera ‘Oceana’, a 1914. također u Milanu izvodi se ‘Abisso’ i na izvedbe njegovih opera dolaze poznate ličnosti poput Gabrielea d’Annunzija koji je imao samo riječi hvale za Smaregliu.

Na skladateljev rad i njegovo emocionalno stanje utječe smrt supruge 1918. i nakon velikog uspjeha krajem 19. stoljeća Smareglia postaje oronuli starac koji živi u bijedi i nema nikakvu perspektivu.«

Povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner na istome je skupu govorila o važnosti osnivanja muzeja posvećenog Smareglii, nešto veće i šire od spomen-sobe, gdje bi bila na pravi način izložena njegova ostavština te gdje bi se moglo revalorizirati njegovo stvaralaštvo na najbolji mogući način.

– Istranin, Talijan, oženjen Hrvaticom, u Austro-Ugarskoj, kozmopolit, Europejac, skladao je udaljavajući se od tipičnih formi, hrabro se otvarao prema drugim senzibilitetima, kazala je povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner prilikom inauguracije šetnice u Fažani prije nekoliko godina.

Šetnica je inaugurirana 2019. godine, a potom je 2021. godine dobila nove klupe skulpture posvećene njegovim operama.

Posljednje su klupe, one iz 2021. godine, realizirali mladi, ali poznati umjetnici Iva Fonović te dva Olega – Morović i Šuran, a prije njih, 2019. godine, skulpture su realizirali Rino Banko, Liberta i Marin Mišan, Marko Človek, Simone Beck Mocenni i Vedran Šilipetar.

Villa Oceana

Njegove veze s Istrom ne odnose se samo na Pulu nego i na Vodnjan, odakle mu je bio otac te gdje je ambijentirao svoju najpoznatiju operu »Istarska svadba«, a važna je i Fažana, mjesto gdje je provodio dosta vremena u Villi Oceana.

Njegova unuka Adua Rigotti Smareglia kazala je da je ta vila nazvana tako upravo po njegovoj istoimenoj operi. Zato je i šetnica u Fažani obogaćena skulpturama koje su kreirali razni istarski autori, a nose nazive njegovih opera.