Angular Blues je peti album što ga je glasoviti austrijski gitarist i skladatelj Wolfgang Muthspiel snimio za njemačku diskografsku kuću ECM. Već taj podatak svojevrsno je priznanje na svjetskoj razini. Naime, tijekom pet desetljeća stvar je prestiža objavljivati za tog diskografa i nedostižan san za mnoge vrhunske glazbenike, jer nije dovoljno samo biti izvrstan; ECM od umjetnika s kojima surađuje traži i osobnost, inovativnost, sklonost istraživanju, pomicanje granica…

Očito Muthspiel se odlično uklopio u te zahtjeve, iako se nije morao prilagođavati; zapravo to je priroda njegova umjetničkog poriva. Međutim, njegovi su interesi puno širi, a glazbene zamisli sežu i u druge sfere zbog čega je odlučio utemeljiti vlastitu diskografsku kuću Material Records za koju objavljuje vlastite, ali i albume svog brata, trombonista i pijanista Christiana, kao i drugih nadarenih i već afirmiranih glazbenika.

Osim toga, u dosadašnjoj karijeri ostvario je ugled u svijetu jazza i može birati glazbenike s kojima želi ostvarivati projekte. Neki od njih njegovi su dugogodišnji suradnici, a među njima najviše je američkih džezista svjetskoga glasa. Primjerice, u MGT triju svira uz gitariste Ralpha Townera i Slavu Grigoryana, u njegovom triju sviraju kontrabasist Larry Grenadier i bubnjar Brian Blade, a uz njih u njegovom Quintetu Rising Grace trubač Ambrose Akinmusire i pijanist Brad Mehldau. To su tek neki od njegovih stalnih projektata koje kontinuirano ostvaruje u istim postavama s vrhunskim glazbenicima.

Visoka škola

Nakon što je studirao jazz i klasičnu gitaru na Visokoj školi za glazbu i scenske umjetnosti u Grazu, Muthspiel je u ranom razdoblju karijere otišao u SAD jer je bio zainteresiran za jazz koji dolazi iz tradicionalnog načina sviranja, posebice bebop. Želio se upoznati s tom tradicijom koja mu je uvijek bila bliska. Naime, velik dio njegove estetike utemeljen je upravo na glazbi koja dolazi iz tog okružja. Nakon što je sedam godina proveo u Bostonu, gdje je studirao na New England Conservatoryju i Berklee School of Music, doselio je u New York.

Poput mnogih slavnih jazz glazbenika koji su vezani uz Berklee, primjerice Pata Methenyja, i Muthspiel je svoju karijeru u SAD-u započeo svirajući s vibrafonistom Garyjem Burtonom. I za njega je to bila odskočna daska.

»Bio je to idealan početak u SAD-u jer uz njega sam svirao na mnogim mjestima i mnogo naučio«, rekao je u razgovoru koji smo vodili tijekom njegovog posjeta Zagrebu gdje je 27. studenoga 2003. nastupio u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, u sklopu ciklusa Jazz.hr Hrvatskog društva skladatelja. Taj nastup upriličen je u povodu osvajanja prestižne nagrade European Jazz Prize koju je Muthspiel dobio te godine, čime je proglašen najboljim europskim jazz glazbenikom. U obrazloženju je navedeno da ju je dobio za doprinos europskoj i svjetskoj suvremenoj glazbi.

»Bio sam neizmjerno uzbuđen što me Burton pozvao da sviram s njim«, nastavio je. »Tijekom dvije godine koliko sam proveo s njim, odsvirali smo puno koncerata. Za mene je bilo korisno već to što sam bio u prigodi slušati ga svake večeri – pratiti kako pristupa skladbama, mijenja izvedbe, koliko je dosljedan u njima. Njegov smisao za tajming na visokoj je razini. Ima snažnu i jasno određenu viziju zvuka svoje glazbe.

Dobro je kad vođa sastava poput njega zna što hoće. Kao prateći glazbenik moraš osjetiti kako se uklopiti u glazbeni kontekst jer nemaš na raspolaganju mnogo prostora za improvizacije. Zato brzo moraš doći do bitnog. Od njega sam naučio kako svirati kad nemaš mnogo vremena, kako svirati solo da ti se ne dogodi da ga trebaš prekinuti a ništa važno nisi rekao, kako na vrijeme reći najvažnije. Od Burtona sam mnogo naučio i o glazbenom poslu jer je pametna i organizirana osoba. Imao sam mnogo pitanja na koja je pružao brojne korisne odgovore. Pomogao mi je predstavivši me mnogim drugim glazbenicima, te producirajući moje albume iz tog razdoblja. Bila je to za mene visoka škola.«

Izvorni jazz

Suradnja sa slavnim bubnjarom Paulom Motianom bila na jednako visokoj razini, a ujedno i nastavak obrazovanja. Osim što je bio stalni član njegova hvaljenog Electric Bebop Banda, svirao je u triju s njim i basistom Marcom Johnsonom. »Sviranje s Motianom bilo je još jedno golemo iskustvo, ali potpuno drukčije od onoga s Burtonom«, rekao je. »To je snažno djelovalo na mene jer Motian je svirao bubnjeve na osobit način i s ukusom. Nitko nije svirao bubnjeve poput njega.

Gotovo je tajanstveno kako je to činio – čak ni iskusni bubnjari to nisu mogli dokučiti. Ponekad je bio oput djeteta koje svira bubnjeve. Nikad se nije doimalo kao da uči nešto što će poslije primjenjivati. To što je poduzimao uvijek je djelovalo umjetnički, snažno. Bilo je fantastično svirati s njim.«

Nakon toga Muthspiel je snimao solo te je kao vođa vlastitih sastava snimio pedesetak albuma na kojima su svirali glasoviti džezisti poput Toma Harrella, Marca Johnsona, Davida Liebmana, Dona Alliasa, Johna Patituccija i Boba Berga. Osim toga, ostvario je i suradnje s Garyjem Peacockom, Patriciom Barber, Trilokom Gurtuom, Peterom Erskineom, Vienna Art Orchestrom i drugima.

Svoj novi CD, »Angular Blues«, Muthspiel je snimio u suradnji s dvojicom prvaka svjetske jazz scene: kontrabasistom Scottom Colleyom i bubnjarom Brianom Bladeom. Dok je s Colleyem svirao još u 1990-ima, s Bladeom kontinurano surađuje posljednjih dvadesetak godina. Zajedno su snimili sedam albuma, od čega »Friendly Travelers« i »Friendly Travelers Live« u duo formaciji.

Zanimljivo, »Angular Blues« su prije dvije godine snimili u Tokiju, nakon tri nastupa u tamošnjem Cotton Clubu na kojima su brusili program. Iako, između ostalog, kreira glazbu uz pomoć elektronike i računala, ovaj je projekt isključivo akustičnog karaktera.

Muthspiel je autor sedam skladbi, dok su dvije američki jazz standardi: »Everything I Love« Colea Portera i »I’ll Remember April« Genea de Paula, Dona Raya i Patricije Johnston, čime je dao do znanja da je izvorni američki jazz još uvijek jedna od njegovih najvećih ljubavi. »Zaljubljenik sam u vještinu sviranja jazza, tajminga, elegantna pristupa, onakva kakvim sviraju najveći američki glazbenici«, rekao je. »U SAD-u, posebice na istočnoj obali, djeluje mnogo fantastičnih glazbenika, što je na mene djelovalo nadahnjujuće«, nastavio je. »Naravno, New York je još uvijek snažno mjesto za jazz, što je fantastično.«

Bez ograničavajućih okolnosti

Iako se i u drugim njegovim djelima očituje utjecaj klasične glazbe na njegov autorski pristup, skladbama »Kanon in 6/8« te »Solo Kanon in 5/4« pokazao je da se ne odriče niti tog aspekta u svojem stvaralaštvu. Naime, odrastao je u obitelji u kojoj se neprestano sviralo i u kojoj je strastveno obožavana zborska i renesansna glazba.

Kao dijete je učio svirati violinu, koju još uvijek povremeno svira, a u Grazu je, već kao gitarist, studirao klasičnu glazbu. Pobijedio je na nekoliko austrijskih i međunarodnih natjecanja klasične glazbe. Intenzivno je proučavao i izvodio Bachovu glazbu, a njegove je »Goldberg varijacije« prilagodio izvedbi za dvije gitare.

U ranom razdoblju pisao je djela za klasičare i svirao klasičnu gitaru, ali u jednom trenutku odlučio je postati isključivo jazz glazbenik i prestao je koncertirati s klasičnom gitarom. Zapravo, Muthspiel je svestrani glazbenik koji se nadahnjuje glazbom autora i izvođača raznih stilova, primjerice Glenna Goulda, Oliviera Messiaena ili Johanna Sebastiana Bacha, ali i Milesa Davisa, Billa Evansa ili Princea, kao i renesansnim koraljima i austrijskom narodnom glazbom.

»Više se ne nazivam skladateljem klasične glazbe«, rekao je. »Jazz sam glazbenik koji sklada za vlastite sastave. Jedini način na koji sada sviram klasičnu glazbu suvremena je improvizacija. Više ne sviram Bacha, mada sam nekad mnogo vježbao svirajući njegovu glazbu.«
Ta iskustva, vezana uz klasičnu glazbu, uvijek se osjećaju, bez obzira u kojem kontekstu svirao. Ona utječu i na njegov džezistički pristup koji je ipak dominantan na ovom albumu na kojem, uz električnu, svira i akustičnu gitaru.

Zahvaljući sjajnim suradnicima, svestranim glazbenicima kao što su Colley i Blade, glazbu može osmišljavati bez straha od ograničavajućih okolnosti. Oni su uvijek spremni zaswingati, upustiti se u slobodnije improvizacije (sva trojica su sjajni improvizatori), približiti se blues feelingu, ali i estetici i eleganciji klasične glazbe… Sve to utkano je u izvedbe na ovom albumu koji je, iako izvode Muthspielove skladbe, ravnopravno ostvarenje sve trojice glazbenika.