Memoarska proza Nikole Bertolina, istaknutog prevoditelja francuske i ruske poezije, urednika kultnih izdavačkih kuća BIGZ i Nolit, koja je u Beogradu objavljena u dvije knjige »Zavičaji« (2004.) i »Novi zavičaji« (2008.), zaslugom izdavačke kuće Sandorf izašla je i na hrvatskom tržištu. »Knjiga o zavičajima« objedinjuje oba beogradska izdanja, prilagođena je hrvatskim čitateljima i autor je smatra definitivnom verzijom.

Život Nikole Bertolina, Hrvata talijanskog prezimena rođenog u Buenos Airesu (1931.) koji od 1947. živi u Beogradu, obilježili su mnogi toponimi koji su u većoj ili manjoj mjeri njegovi zavičaji, brojne selidbe  od Dalmacije, Slavonije, Hercegovine do Srijema i Beograda, kao i  stalan osjećaj nacionalne dvojnosti, nepripadanja, odnosno iskorijenjenosti.

 Bertolino je ostavio neizbrisiv trag u kulturi bivše države, a ti su tragovi vešto i vjerno pretočeni u zanimljivo štivo, dobru literaturu – svjedočanstvo jednog turbulentnog vremena i jednog čestitog života. Ovo posljednje u prvom redu zato što se autor nije libio obračunati sa samim sobom, vlastitim slabostima i greškama želeći kroz bespoštednu samokritiku postati boljim čovjekom baš kao što želi da ova knjiga čitatelje učini barem malo pametnijima.

Rekonstrukcija djetinjstva

Kako ste se i zašto odlučili pisati sjećanja na šezdesetak godina svoga života u kojim svjedočite o bitnim kulturnim i političkim događajima na prostoru bivše države?

– Upotrijebili ste glagol »svjedočiti«. Tu je, djelomice, i odgovor na vaše pitanje. Želio sam posvjedočiti o svemu onome što sam tijekom svog prilično dinamičnog života mogao vidjeti kako vodi k raspadu države u kojoj su bili svi moji zavičaji, bolno sluteći da ću od onog prvog među njima, i najdražeg, biti odsječen. Tu je bio moj glavni motiv. Uz to, želio sam pisanom riječju »rekonstruirati« svoje djetinjstvo, kao i neke druge značajne periode svog života, bilo da su bili sretni ili nesretni. Najzad, i nipošto najmanje važno, želio sam da moja sjećanja doprinesu, makar malo, suzbijanju mržnje, i samim tim, i zla na kojemu ona počiva – nezdrave, nemilosrdne ljudske sebičnosti. 

Budući da ste se u djetinjstvu toliko selili, možete li definirati zavičaj koji, kako kažete, »ne čujete ni u kakvim himnama i marševima i ne vidite u bojama grbova i zastava«?

– Poznata je izreka – kad je riječ o domovini – Ubi bene, ibi patria. – »Domovina nam je tamo gdje nam je dobro.« O zavičaju bi se moglo reći da nam je tamo gdje smo se osjećali sretnima, gdje smo proživljavali one trenutke, i u onim ambijentima, u kojima nam se život u svojoj punoći i intenzitetu činio u isti mah i neponovljivim i vječitim. A takvim doživljajima najviše nas obdaruje djetinjstvo, iako su oni mogućni, i događaju se, i u kasnijim dobima, mada ne tako snažni. 

Rane i mržnja

Osim fizičkoga ili geografskog zavičaja, koliko Vam je bitan zavičaj Vaše vokacije? Poezija, odnosno prevođenje,  Vam je dalo gotovo zavičajno utočište u trenucima velikih životnih kriza. Možete li to objasniti?

– Poezija je »zgusnuti život« – njegov ekstrakt, njegova esencija. Ako je tako vidimo, onda je lako objašnjivo to što u njoj možemo naći utjehu, ili, kako kažete, »zavičajno utočište«, u trenucima kad nas pritišće stvarni život, siv, mučan i nepodnošljiv. Tim prije što ona može i Zlo učiniti lijepim i veličanstvenim. Zato sam i ja bježao u poeziju. Ali, moram dodati da se od stvarnosti, nažalost, uteći ne može.

Beograd je jedan od najvažnijih toponima na mapi Vašeg života. »Mjesta na kojim ćemo živjeti birale su naše ljubavi, sumnjiva drugarstva, rijetka prijateljstva, stambene komisije i slučajnosti. Bertolina je tako izabrao Beograd«, piše Jergović. Što je Vama Beograd i kakav je bio 1947. kada ste kao šesnaestogodišnjak tamo došli? Kakav je danas?

– Beograd je 1947. bio grad otvorenog duha i širokog srca, i takvim mi se ukazivao u dugom nizu godina. Danas se takav Beograd teško može vidjeti; mnogi ljudi su pomrli, mnogi otišli, a ono što se vidi, što bode oči, to su duboko utisnuti tragovi Miloševićevog »događanja naroda« iz devedesetih godina, sa svim pogubnim strastima koje su tada raspaljene i još uvijek gore, mada potuljene, prigušene, ali i takve mogu biti itekako opasne. A ima tko i da ih raspiruje. Tim se poslom bavi pretežni dio kulturne »elite«, ali naročito oni koji su vedrili i oblačili kako devedesetih, tako i danas. »Sve je isto, samo njega nema.« Ipak, nije sve isto: promijenio se sastav stanovništva, čiji se najbolji element, sačinjen pretežno od mlađih generacija, iselio u inozemstvo, a zamijenile su ga pridošlice iz ratom zahvaćenih krajeva, donoseći sa sobom svoje rane, ali i svoju mržnju.

U takvom Beogradu, uz ostalo, niste mogli izdati vlastitu knjigu, koju ste potom objavili u vlastitoj nakladi. Što se dogodilo?

– Prvi dio ove knjige, pod naslovom »Zavičaji«, objavljen je kao posebna knjiga kod beogradske izdavačke kuće »Narodna knjiga«. Tada sam bio teško bolestan, imao sam rak, pa sam, ne znajući da li ću svoju »Knjigu o zavičajima« moći ostvariti kao cjelinu, žurio da kao posebnu knjigu objavim prvi dio, u kojem govorim o svom djetinjstvu i dječaštvu. Trebalo je da drugi, »beogradski« dio, pod naslovom »Novi zavičaji«, izađe kod nekad najvećeg beogradskog izdavača »Prosvete«. Knjiga je bila u Izdavačkom planu, glavni urednik je napisao veoma pozitivnu recenziju, sklopljen je ugovor, knjiga je potpuno spremljena za tisak, čak je i »cipovana« u Narodnoj biblioteci Srbije, a ja sam dobio njen PDF koji sam odobrio (i danas ga imam u računalu). Ali »Prosveta« je upravo u tom trenutku dobila novu direktoricu, članicu stranke Vojislava Koštunice, tadašnjeg premijera. Ona je činila sve da zaustavi tri knjige – Bore Ćosića, Milana Milišića i moju. Meni se na kraju smučilo, raskinuo sam Ugovor i objavio knjigu u vlastitoj nakladi. 

Prešućivana knjiga

Knjiga je prilično prešućivana od medija. Kako je zapravo Beograd primio Vaša svjedočanstva?

– I o prvoj i o drugoj knjizi objavljen je opširan informativni tekst, na dvije strane, u časopisu »Vreme«. Obje knjige dobile su veoma pozitivne kritičke prikaze u časopisu »Republika«, iz pera sadašnjeg glavnog urednika Zlatoja Martinova. To je u Srbiji bio cjelokupni medijski odziv na moje »zavičajne« knjige.

Očekujete li bolju recepciju u Hrvatskoj?

– Sudeći već po ovim prvim reakcijama, mislim da u Hrvatskoj mogu očekivati bolju, čak mnogo bolju recepciju. Ali nemam iluzija da ova knjiga kod nekih neće naići i na negativan prijem.

Koliko Vam je život obilježila nacionalna dvojnost i »jezično kameleonstvo« kako Vam je to spočitnuo Vlado Gotovac kojega također spominjete u knjizi?

– U znaku te dvojnosti protekao mi je cio život. A »jezično kameleonstvo« danas bi neki nazvali »dvojezičnošću«. Pa neka bude! Nastojim da budem »dvojezičan«; pišem i na »srpskom« i na »hrvatskom«, koje ipak i dalje smatram varijantama jednog te istog hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog jezika, čijem bogatstvu ta jezična dvojnost itekako doprinosi.

Bili ste urednik u BIGZ-u i Nolitu, svjedočili ste iz prve ruke o »aferi Kiš«. Kakva je bila Vaša uloga u tome?

– Bio sam sudionikom u toj aferi (koju bih radije nazvao »aferom Dragan M. Jeremić«) od njenog početka do kraja; od početka, kad me je generalni direktor BIGZ-a pozvao kako bi mi spočitnuo da sam »objavio plagijat« (Kišovu »Grobnicu za Borisa Davidoviča«, naime, objavio sam kao suizdavač u koprodukciji sa zagrebačkim »Liberom«). Zatim sam sudjelovao u svim daljim fazama afere: u Žiriju Oktobarske nagrade grada Beograda, u Žiriju Udruženih izdavača gdje sam sjedio zajedno s Kišom i Jeremićem, pa u »Nolitu«, kojemu je Kiš predao rukopis svog maestralnog polemičkog djela »Čas anatomije«… O svemu tome podrobno govorim u »Knjizi o zavičajima«, u poglavlju Afera. Smiješno mi je da to kažem, ali sve mi to pomalo sliči na neku priču Agathe Christie. Nema krvi, doduše, ali ima pokušaja duhovnog ubojstva.

Zavičaj bira nas

Spominjete i svoje prijateljstvo sa Žarkom Domljanom koje je opstalo unatoč velikim političkim neslaganjima. Od 1971. niste bili u kontaktu, no ovi su vas memoari spojili, iako kao izvor velike polemike.

– U jednoj večernjoj šetnji beogradskim ulicama lipnja 1971. Žarko mi je rekao: »Hrvatska mora biti nezavisna država!« Te su me riječi uzbudile, jer sam iza njih vidio rat, pa sam to Žarku i rekao. »Pa šta! Države se rađaju u krvi!« odgovorio mi je on. Izgledalo mi je to kao namjera da se taj rat pokrene iz Hrvatske, nisam tada mogao ni slutiti da će Srbija, a ne Hrvatska razoriti Jugoslaviju.  Uvijek sam mislio, i mislim i danas, da je rat najveće zlo, i da se može opravdati samo ako je obrambeni. Ovaj posljednji nesumnjivo je bio takav, nametnut Hrvatskoj. Taj razgovor beskompromisnog pacifista, kakav sam uvijek bio, i »ratobornog« Žarka, morao se završiti razlazom. Ipak, kontakt smo ponovo uspostavili 2008., kad sam mu poslao dvije svoje »zavičajne« knjige. Vidjeli smo se, dopisujemo se, a za naše produženo prijateljstvo presudna je bila rečenica koju je izrekao u našem prvom telefonskom razgovoru: »Možemo različito misliti, a biti prijatelji.« S radošću sam prihvatio takav odnos, a od tada se prijateljski, ali žestoko, sporimo oko nekih političkih tema. 

Knjigu završavate 1991. praćenjem na surčinski aerodromu sina Tomislava koji je dobio poziv za mobilizaciju. Nakon gotovo 25 godina epilog je neslavan. Rekli ste da se ni u jednoj državi regije nije ostvarila demokracija. Kakvi su danas odnosi Vaših zavičaja i kako je Vama u njima?

– U današnjem društvenopolitičkom životu kako Srbije, tako i Hrvatske jasno su vidljivi elementi nacifašističke ideologije, mnogo više nego nekakva demokratska dostignuća. A u takvoj situaciji prijateljstvo je nemoguće. Mržnja se sustavno raspiruje na objema stranama. To znači, na moju žalost, da je odnos mojih zavičaja loš i da su mali izgledi da u doglednoj budućnosti bude bolji. A kako je meni u njima? Osjećam se pritisnutim sa obje strane, kao da sam u procjepu, kao da se gušim…

Memoarima se zatvara migracijski krug od Vašeg djeda, pomorca iz talinanskog  Termolija koji je u Jadranu doživio brodolom i ostao u Dalmaciji, do Vašeg sina koji iz Beograda u osvit rata putuje rodbini u Termoli. Jesmo li osuđeni na lutanja u potrazi za zavičajima?

– Da parafraziram Jergovića: mi ne biramo zavičaj; on bira nas. Kod većine ljudi on ostaje jedan jedini. Ali i kad ih ima više, kad nas sudbina baca od jednog do drugoga, pa smo ih sve usvojili, i oni svi postanu naši, čak i onda mi smo ti koji bivamo izabrani od svakoga od njih. Lutanje koje spominjete svodi se na pokušaje da ih pomirimo u sebi, pogotovo ako su oni u sukobu, u ratu. Ta pomirba je ono što ja pokušavam postići i u sebi i oko sebe. Ali znam i neke ljude koji su u tim vrtlozima, u tim lutanjima, bacani od jednog do drugog zavičaja, izgubili svaki zavičaj, postali bezavičajni. A to je velik i tragičan gubitak.