Posebno je bogat bio drugi programski dan 14. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska u Exportdrvu. Veliku je knjigu, i u doslovnom i u prenesenom značenju, objavio VBZ, a onda posljedično, uz autora i još ponekog kolegu, organizirao njeno predstavljanje na ovogodišnjem Vrisku.

Knjiga sabranih pjesama Mile Stojića ima gotovo 900 stranica i uz tvrde korice može poslužiti i kao hladno oružje. Kad ne bi bila vrela od pjesnikova angažmana. Posebno se veselimo toj knjizi, jer Stojića poznajemo kao pjesnika raznorodnih pjesničkih praksi i bit će iznimno zanimljivo prostudirati ih ovako, na jednom mjestu.

Uz pjesnika na solidno posjećenom predstavljanju s obzirom na relativno rani termin u 18 sati bio je još jedan od pogovornika knjige Krešimir Bagić, uz moderatora Marka Pogačara. Pogačar je odmah pobrojao impresivnih 12 knjiga koje su stale u ovo kapitalno djelo, ali je lopticu dao Bagiću, koji je u pravom, ekstenzivnom, profesorskom pregledu signirao poetičke konstante, ali i poetičke promjene, ili »piruete«, kako ih je nazvao, koje se mogu iščitati iz opusa sagledanog od davne 1977. do prošle, 2020. godine.

Dominantna hercegovačka linija

Jedno od ključnih obilježja Stojićeva pjevanja prema Bagiću je komunikativnost, prijemčivost, pristupačnost jasno oblikovane misli koja brine o čitatelju i računa na dijalog s njim. Paradoks i oksimoron pritom se nameću i na mikro i na makro planu. Po pitanju Stojićeva opusa razdjelnica su 90-e, odnosno rat, i to, kako kaže Bagić, po izboru motiva i tema.

– U kritičkim konceptualizacijama postoje razlike s obzirom na sredinu. S jedne strane Stojić je sastavni dio interliterarne zajednice u BiH, a s druge strane je legitimni pripadnik hrvatske književnosti – rekao je Bagić. Rane pjesnikove zbirke u BiH se promatraju kao postmodernističke, u kojima dominiraju palimpsest, hermetizam, sarkazam. Hrvatski kritičari pak njegovu ranu liriku smještaju između semantičkog konkretizma i spiritualizma. No od prve zbirke prisutan je i interes za stvarnost, ističe Bagić, da bi od »Libreta za sviralu i strojnicu« 1994. jako u obzor pjesnika ušao rat. U poeziji kasnije faze jezik je izravan.

– Stojić tu odustaje od figuracije i diže glas za običnog čovjeka i to čini jezikom običnog čovjeka – rekao je Bagić i zaključio da protagonist kasnih pjesnikovih zbirki kao da se oprašta, pri čemu je on na jednoj strani, a na drugoj je veliki svijet.

U razgovornom dijelu predstavljanja, Stojić je naznačio bitnu odrednicu svojega identiteta, hercegovačku.
– To je vjerojatno moj najznačajniji identitet, jer ostali su proizvodi politika i ideologija. Ali mjesto rođenja me bitno određuje. Znam da u Zagrebu to zvuči pejorativno, ali nije me briga. Kao mlad to sam izbjegavao, ali sad to ističem.

To sam ja – rekao je Stojić, nadovezavši u tom kontekstu četverolist ključnih pjesnika za njegovo pjesničko formiranje: Ujevića, Šimića, Šantića i Dizdara. Čitao je on, kaže, puno i Nijemce, Francuze, ali ta je hercegovačka linija za njega ostala dominantna.

Pogačar je spomenuo i Abdellatifa Laâbija, gosta Vriska koji je robijao zbog intelektualnog angažmana te poslije otišao u egzil. S obzirom na Stojićevu egzilantsku poziciju zanimalo ga je koliko ga je ona književno obilježila.

– Egzil je kategorija književnosti od najranijeg doba, od Homera. Egzil je stanje ljudskog stranstvovanja i tu se rađa velika poezija. Svijet se danas kreće u pravcu općeg egzila. I to je tema za književnost, poeziju. Mi koji smo do jučer bili prognanici, to ne primjećujemo. I to mislim da je problem – rekao je Stojić, priznavši da sabrane pjesme ne znače okačene kopačke o klin, dapače, kako je to potvrdio Pogačar, uskoro čitatelji mogu očekivati i novu knjigu Stojićeve poezije u izdanju VBZ-a.

Rijeka nesuđeni grad

Još je jedan zanimljiv, bogat identitet – no ovaj put hrvatsko-srpski – bio predmetom knjižnog predstavljanja na Vrisku. Dragan Velikić nije jučer napisao roman »Astragan«, no nedavno mu je on ponovo objavljen u Meandarmediji, pa je stoga bio i predmetom razgovora autora s Brankom Čegecom, koji je u Meandarmediji dosad objavio šest Velikićevih romana.

Prvi put »Astragan« je objavljen u glasovitoj ediciji Hit zagrebačkog Znanja, urednika Zlatka Crnkovića, 1991. godine. Nije čudo da je nazvan i posljednjim jugoslavenskim romanom. Velikić ga žanrovski karakterizira kao hibridni roman na rubu mnogih žanrova: ljubavni roman, roman odrastanja, putopisni roman, triler…

– Pisao sam ga pod utjecajem Kundere. Kad sam ga ponovo pročitao, pripremajući se za objavu kod tebe, shvatio sam da se drži, da je opstao. A još uvijek zovu i za prijevode – rekao je Velikić, posvjedočivši da ga je pisao krajem 80-ih, kada se već moglo slobodnije govoriti o tamnim točkama povijesti, ali i kada se moglo (pred)osjetiti skorašnja događanja.

U priči o identitetu, Velikić je rekao da su ga obilježili gradovi Pula i Beograd, prema kojima je onda i posebno kritičan.
– Poslije osam godina postoji kontinuitet moje prisutnosti u Hrvatskoj, gdje sam odrastao, pa se osjećam i kao hrvatski pisac, jer formativne godine su najvažnije, a identitet je uvijek u izgradnji.

No u Velikićevoj biografiji i Rijeka igra određenu ulogu. Kad ga je Čegec upitao zašto je i Rijeka važna kota njegovih romana, odgovorio je da je Rijeka njegov nesuđeni grad.

– Kad je moj otac prešao u civilnu flotu, trebali smo se preseliti u Rijeku, 1967. ili ‘68. Išli smo autom, topolinom, iz Pule u Rijeku da vidimo stan, međutim moja mama nije bila zadovoljna tim stanom, za koji smo trebali zamijeniti onaj u Puli. Rijeka mi je bila fascinantna, ali to se nije ostvarilo, pa je Rijeka ostala kao žena u koju si zaljubljen, ali te ne ferma. A kasnije sam još saznao iz porodične priče moje majke da je vezana za Rijeku pa sam o tome pisao u romanu »Bonavia« – rekao je Velikić, zaključivši priču o romanu zanimljivim priznanjem: da dok piše ne čita prozu, već poeziju.

– Ja se »drogiram« poezijom kad pišem. Jer u stihu »diše« mogući roman. Kad dođe neki stih, razmišljam o tome i taj stih inicira priču kod mene. Osjetljiv sam na poeziju, jer tu mora sve štimati; ako jedna riječ ne diše, to se osjeti. Ja sam pjesnik koji piše romane – rekao je Velikić.