Suglasnost se temelji na Prostorno-programskoj studiji objedinjavanja projekata izgradnje MMSU i GKR u postojećim objektima bloka Benčić koju je izradio prof. dr. sc. Idis Turato, arhitekt koji je zajedno s arhitektom Sašom Randićem potpisuje projekt Muzeja moderne i suvremene umjetnosti što je trebao nastati prenamjenom i dogradnjom T-objekta, a od čije je realizacije Grad »hrabro« odustao.
Najavljena zamisao o smještaju knjižnice u T-objekt, a Muzeja u ciglenu zgradu, dio H-objekta, te dio Palače šećerane objavljena je tek u osnovnim crtama, a kratak uvid u Prostorno programsku studiju prof. dr. sc. Idisa Turata otkriva nam konkretnije obrise budućeg projekta. Ulaz u T-zgradu koja zahtijeva temeljitu rekonstrukciju smješten je na prvom katu zgrade gdje je planirana čitaonica dnevnog tiska i glavna polivalentna dvorana kapaciteta 200 ljudi. Na drugoj etaži smještene su specijalizirane zbirke (umjetnost, lijepa književnost, zavičajna zbirka, zbirka za slijepe) studijska čitaonica i multikulturalno središte. Na trećoj etaži su studijska čitaonica, stručna literatura i prostori za tihi rad projektirani kao boksovi unutar otvorenog prostora čitaonice. U istočnom krilu su i dvije manje dvorane, elekronička učionica i prostor za djecu. U suterenu je smješten book kafe, izložbeni, te prostor za radionice, a u potkrovlju prostor za mlade koji sadrži zbirke filmova, glazbe, stripova i dvije manje dvorane: slušaonicu i dvoranu za projekcije. U T-nožicu smješta se administrativni dio knjižnice i zadržava se postojeće trokrako stubište kao glavna vertikala komunikacije, a dodaju se i dva lifta. T-objekt preko mosta ostvaruje komunikaciju s ciglenom zgradom koja također zahtijeva temeljitu rekonstrukciju, a mostom će s druge strane biti povezana i s H-objektom namijenjenim Muzeju. To je zato što bi u ciglenoj zgradi trebali biti depoi za obje ustanove: na drugoj etaži depo knjižnice, a na trećoj i četvrtoj depo MMSU i restauratorske radionice. Prvi kat ciglene zgrade predviđen je za sadržaje poslovne, komercijalne ili društvene namjene, dječji vrtić i uslužne djelatnosti. Prizemlje je zamišljeno kao javno i tu se smješta dodatni izložbeni prostor knjižnice. Prva i druga etaža H-zgrade zamišljene su kao glavni dio stalnog i povremenog postava Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Na visini druge etaže, a preko ulaznog portala u kompleks Benčića, ova se zgrada povezuje u cjelinu i ostvaruje komunikaciju s Palačom šećerane čija je prva etaža također namijenjena stalnom postavu MMSU. Treća etaža Palače namijenjena je upravi i administraciji Muzeja, a reprezentativni prostori drugoga kata ostaju polivalentne dvorane za javne i reprezentativne protokolarne sadržaje. U prizemlju i mezaninu bit će poslovni prostori.
Dogovor ispod stola
Za razliku od Randića koji se, ne osporavajući mogućnost racionalizacije projekta, usprotivio takvim opservacijama, Turato je odbio svako izjašnjavanje o tome, a slično je postupio i nakon objave »revolucionarnog zaokreta« kad je postalo jasno da se postojeći projekt u cijelosti napušta, jer se T-objekt po novome dodjeljuje knjižnici, do tada planiranoj na Klobučarićevom trgu prema projektu Hrvoja Njirića.
Na poziv iz Novog lista autor novog koncepta izričito je zatražio da se njegovo ime ne spominje, a Šarar je cijelu stvar pripisao timu Odjela za kulturu s kojim je novi plan skovao »ispod stola« i mimo znanja gradonačelnika – kako je sam izjavio. Ispostavlja se, međutim, da je cijela stvar plod radionice Šarar – Turato u kojoj drugi nisu imali previše udjela, pa su članovi fantomskog tima Odjela za kulturu, kao i kolege u Odjelu za urbanizam, o svemu obaviješteni kad je posao »ispod stola« već zaključen, a autorima napuštenih projekta prepustili da se o tome informiraju nekim svojim kanalima ili iz novina.
Tako se u kuloarima kao javna tajna prepričava da projektant knjižnice Hrvoje Njirić o promjeni koncepta nije imao nikakvih informacija, unatoč stalnoj komunikaciji s Odjelom za kulturu i nastojanju da s mrtve točke pokrene projekt izgradnje na Klobučarićevom trgu.
Na tu je temu kontaktirao i s ministricom kulture Andreom Zlatar, nakon što je na stranačkom skupu HNS-a na Krku početkom svibnja najavila da će gradnja Gradske knjižnice u Rijeci biti jedan od tri prioritetna investicijska projekta Ministarstva kulture.
Tri mjeseca kasnije od nje je i saznao da Grad priprema novo rješenje, ali tek usputno, na ulici, a službeno je o cijeloj stvari obaviješten dva sata prije konferencije za tisak na kojoj je objavljen veliki zaokret. Tek tada su ga u Odjelu za kulturu odlučili primiti i priznati što je na stvari, ali – na njegovo inzistiranje.
No, takvo ponašanje valjda i priliči dogovaranju »ispod stola« s kojim se skladno nadopunjuje i informacija kako je internom raspodjelom poslova nakon raspada tandema Randić – Turato dogovoreno da će realizaciju muzeja voditi Randić, kojemu je napuštanjem ideje da se Muzej smjesti u T-objekt iz ruku praktički izbijen posao. Budući da pročelnik Odjela za kulturu jako brine o etičkim aspektima arhitekture, a još nije objavljeno po kojem će se modelu ugovarati novi projekti, nije na odmet da i te okolnosti budu poznate.
No, ono što najviše iritira jest osjećaj da se građani prave budalama, koji proizlazi iz činjenice da se dva kolosalna promašaja gradske uprave pod vodstvom gradonačelnika Vojska Obersnela pokušavaju prikazati kao herojsko djelo i revolucionarno otkriće novog pročelnika kulture koji se nakon deset godina rasprave o Benčiću ukazao da prosvijetli neuke i otkrije nešto čega se nitko dosad nije dosjetio.
Treba li podsjećati da se radi o povratku na početne zamisli riječkih kulturnjaka koji su zalagali da se u postojećim objektima u Benčiću grupiraju gradske kulturne institucije, samo što ih nitko nije slušao? Štoviše, neki su zbog takvih nastojanja dobili debeli »minus iz zalaganja« u gradskim strukturama.
Sjetimo se samo ravnatelja Muzeja grada Rijeke Ervina Dubrovića koji se zalagao da Benčić postane riječki »Museum Quartier« i borio se da se Upravna palača Benčića dodijeli toj ustanovi, što nitko nikad nije ni pokušao ozbiljno razmotriti, iako se veza gradskog muzeja i barokne palače čini prirodnijom od one s muzejom suvremene umjetnosti. I bivša ravnateljica Gradske knjižnice Marija Šegota Novak svoje je početne zamisli o novoj zgradi locirala upravo u blok Benčića, ali ni to u ono vrijeme nije bilo moguće.
Govoreći o podzemnoj javnoj garaži koja je trebala postati i trg oko Muzeja, odnosno T-objekta, zanimljivo je spomenuti da su Turato i Randić imali i rezervnu varijantu projekta, bez garaže, protiv koje se bunio i bivši pročelnik Konzervatorskog odjela Hrvoje Giaconi tvrdeći da je njezina izgradnja potpuno neracionalna zbog jakih podzemnih voda, a k tome će stvoriti čitav niz čudnih i neprirodnih odnosa prema okolnom terenu, a posebno južnom dijelu bloka, gdje će se pojaviti visinske razlike koje će se morati savladavati stepenicama i štititi ogradama kao na Krčkom mostu, da ljudi ne padaju okolo. Predlagao je da se garaža izgradi na terenu uz zapadni dio bloka, a protivio se i rušenju objekata zbog čega je cijeli kompleks, uključujući i kotu terena, svojedobno stavljen pod preventivnu zaštitu. Ukoliko »revolucionarni zaokret« podrazumijeva uštedu i na garaži, ispostavit će se da se zapravo radi o povratku Giaconijevim idejama, zbog kojih je tada u Gradu uživao status neprijatelja, a antipatije su uživali i svi drugi koji su se zalagali za ideje koje se sada proglašavaju revolucionarne, a tada ih je bilo nemoguće ostvariti. Nasuprot tome, bilo je moguće Upravnu palaču dati u zakup Filozofskom fakultetu za potrebe buduće Akademije likovnih umjetnosti, što je također bila jedna od revolucionarnih odluka gradske uprave, ali donesena bez suglasnosti konzervatora, zbog čega je i zaustavljena intervencijom tadašnjeg Ministarstva kulture. Na bespravno započetu adaptaciju, u kojoj su se strugali i pregledavali zidovi koji su pod nanosima stare boje skrivali zidne slike, također su potrošeni neki novci, pa bi se i to moglo pribrojiti u vjetar bačenim milijunima, a svemu treba pridružiti i štetu uzrokovanu fizičkom propašću objekata u Benčiću od trenutka kad ih je grad kupio i držao kao mrtav kapital. Bilo je to 1996. godine pa bismo velike uštede možda mogli sagledavati i u svjetlu činjenice da su sada ponuđena rješenja mogla biti primijenjena već tada, ali mnogo bezbolnije – bez izgubljenog vremena, novca i goleme količine ljudske energije.
Paušalna ušteda
Kao da građani nemaju sjećanja i ne znaju zbrajati, kao veliki uspjeh spominju se i goleme uštede koje će biti ostvarene novom koncepcijom, dok se sramno prešućuje koliko je novaca bačeno, a da nitko za to neće odgovarati. Prema računici već objavljenoj na portalu »Rijeka danas«, riječ je o iznosu od oko 34 milijuna kuna, ali nam iz Grada kao iz Orwellovog Ministarstva istine poručuju da smo zapravo profitirali u ime neke imaginarne uštede.
Uštedjet ćemo – kažu – 140 milijuna kuna, od čega 50 na knjižnici, ali ne kažu kako su to izračunali. Otprilike? Rekonstrukcija povijesnih građevina pod strogim konzervatorskim uvjetima u svakom smislu pa i financijskom zna biti veoma zahtjevna. Da bi se o uštedama moglo utemeljeno govoriti trebala bi postojati nekakva ozbiljna dokumentacija i stručna elaboracija s preciznim kvantifikacijama.
Sve drugo je paušalno. A upravo tako zvuči i najavljena dinamika radova s planom zatvaranja financijske konstrukcije oslonjenom na europske fondove. Da bismo s Europom o tome uopće mogli razgovarati opet nam treba kompletna projektna dokumentacija s troškovnicima i precizno definiranim fazama izvođenja, a treba nam i sto posto novca što ga za investiciju najprije trebamo osigurati sami, jer Europa ne želi riskirati s »revolucionarnim zaokretima« pa novac ne daje unaprijed, već ga refundira naknadno.
Od raspisa javnog natječaja za prenamjenu T-objekta u Muzej moderne i suvremene umjetnosti do ishodovanja građevinske dozvole prema projektu Randića i Turata prošlo je sedam godina, a zatim je još jedna godina potrošena na propali pokušaj da se muzej izgradi putem javno-privatnog partnerstva. Sedam je godina prošlo i od natječaja za knjižnicu, da bi izrada projektne dokumentacije zastala u fazi glavnog projekta zbog upitne stabilnosti garaže na kojoj se trebala graditi.
Zvuči li ikome realno da će u ovom slučaju obnova cijelog kompleksa s Muzejem i Knjižnicom završiti u sljedećih pet godina kako nam hrabro najavljuju? Ili da će već idućeg ljeta početi gradnja Knjižnice u T-objektu, za što također treba osigurati novi projekt i dozvolu, uz izmjenu Detaljnog plana uređenja Benčića i suspenziju svih prijašnjih odluka na temu Knjižnice, Muzeja i Palače Šećerane.
Prema podacima koje smo dobili iz Grada na projekte i svu ostalu dokumentaciju knjižnice na Klobučarićevom trgu utrošeno je do sada 8.216.293,73 kune s PDV-om. Za kupnju prava građenja na toj lokaciji utrošeno je 8.978.512,00 kuna. Međutim, iz Grada poručuju da ti iznosi – ukupno 17.194.605,73 kune – nisu propala sredstva jer bi Grad pravo građenja ionako morao kupiti bez obzira na namjenu prostora, odnosno bez obzira gradio tamo zgradu, igralište ili nešto sasvim drugo. Zgrada će se, tvrde, graditi kada ekonomske prilike to dozvole i u većem dijelu će imati javnu namjenu. Za MMSU ukupno je utrošeno 12.711.264,29 kuna s PDV-om, od čega 2.715.000,00 kuna s PDV-om za uklanjanje objekata koje je provedeno po DPU-u. No u Gradu smatraju da ni to nisu propala sredstva jer ti radovi ostaju u funkciji novog projekta, a iznos od 9.996.264,29 kuna s PDV-om koliko je utrošeno za projekt MMSU-a dogradnjom T-objekta treba sagledavati u svjetlu 166 (!) milijuna kuna za koliko ukupna realizacija oba projekta – i knjižnice, i muzeja – pojeftinjuje. Kao prvo, nije točna tvrdnja da je Grad na Klobučarićevom trgu u svakom slučaju morao platiti pravo građenja, jer tamo uopće nije morao ništa graditi da nije baš na toj parceli odlučio napraviti knjižnicu, za što ju je ciljano kupio, nakon što ju je prethodno prodao neslavnom Fenixveu. DPU na trgu predviđa izgradnju dviju zgrada, ali nigdje ne piše da jedna mora biti gradska. Ostatak je javna površina za čije uređenje Grad ne bi trebao platiti nikakvu naknadu, a pogotovo ne 487.000 eura koliko je platio pripremne radove za izgradnju knjižnice, što također treba pribrojiti gornjim iznosima. Jednako tako, vrlo je upitna tvrdnja da uklanjanje objekata u Benčiću ostaje u funkciji novog projekta. Rušenje objekata u sjevernom dijelu kompleksa predviđeno je urbanističkim rješenjem »Benčića« Daria Gabrića kojim je zacrtana i izgradnja javne garaže oko T-objekta, što je i uvjetovalo rušenja. Do jučer je to rješenje imalo težinu Svetog pisma, ali ga »revolucionarni zaokret« poništava, među ostalim i time što se od izgradnje garaže odustaje. Upućeni, doduše, tvrde da se pročelnik Odjela za urbanizam Srđan Škunca tome protivi, inzistirajući i dalje da podzemna garaža bude izvedena, ali u Prostorno programskoj studiji prof. dr. sc. Turata ona ne postoji, već se spominje izgradnja nadzemne garaže na prostoru istočno od T-objekta koja će zamijeniti postojeće parkirne površine. Razmišljanja Idisa Turata o novoj kocepciji dostupna su i na njegovu blogu, u tekstu pod nazivom »Editiranje bloka Benčić«.
Struka neće u revoluciju
Bilo bi zaista čudesno lijepo da se to dogodi, ali pravo pitanje glasi što će se zbiti ako nas opet prevare? Što će tada reći gradonačelnik koji je svojedobno najavljivao da će Muzej biti izgrađen najkasnije 2005. godine, do lokalnih izbora, koji nas očekuju i iduće godine. Hoće li preuzeti odgovornost ili će kriviti onoga tko je smislio novu koncepciju »mimo njegova znanja«, kao što sada pokušava krivnju svaliti na arhitekte jer su inzistirali da se prenamjena T-objekta u Muzej rješava putem javnog natječaja.
Možda su arhitekti i tada »ispod stola« i »mimo njegova znanja« odredili programski koncept i kvadraturu muzeja, a mi smo sve ove godine naivno vjerovali da su radili na temelju programskog zadatka kojeg su definirali muzealci u suradnji sa stručnim službama Grada i uz blagoslov Poglavarstva na čelu s Obersnelom? Zar je moguće da nije imao izbora nego da podlegne njihovim pritscima?
U to je zaista teško vjerovati pa pravi smisao Obersnelove izjave treba tražiti drugdje, a vjerojatno stoji u poruci da se za buduća rješenja neće raspisivati javni natječaji, već će se projekti ugovarati putem javne nabave, a možda i »ispod stola« kao direktne narudžbe.
Sudeći po reakciji predsjednika Društva arhitekata Rijeke Igora Rožića, struka ovog puta ne planira revoluciju, jer izgleda da u krizi, kad nema poslova, ipak primarna postaje briga za vlastitu egzistenciju, pa zašto kvariti odnose s onima od kojih bi sutra možda mogli dobiti dio kolača, budu li poslušni.
Na isti način mogle bi se protumačiti i blagonaklone izjave Saše Randića, kao i šutnja Hrvoja Njirića koji nije imao baš nikakvoga komentara na vijest da se odustaje od izgradnje knjižnice na Klobučarićevom trgu, ali uz najavu gradonačelnika da će zgrada koju je projektirao za tu namjenu ipak biti izvedena za neke druge javne sadržaje.
Ovaj vrhunac cinizma očito je smjerao na sedativan učinak, a je li ispunio svrhu primirivanja Njirića vidjet ćemo. Jer, ne treba isključiti ni mogućnost da je čovjek jednostavno zanijemio – od užasa.
