Prva »pulska« promocija neke knjige na Sajmu knjiga u Puli bila je ona novinara Novoga lista, inače Puljanina s riječkom adresom Davora Mandića, koji je jučer predstavio svoj prvi roman naslovljen »Đavolja simfonija« i objavljen u nakladi Hena coma. O knjizi su uz autora govorili urednica Marina Vujčić i Ivica Ivanišević.

Roman je nastao, odnosno evoluirao iz jedne od priča iz njegove prethodne zbirke priča »Valjalo bi me zamisliti sretnim«, odnosno priče naslovljene »Dezerter«.

Na brisanom prostoru

– Kao novinar kulture Novoga lista sudjelovao sam na bezbrojnim književnim promocijama, i mnoge su bile beskrajno dosadne. Zato sam za promociju svoje prethodne knjige osmislio performans, a za ovu sam se ipak odlučio za klasično predstavljanje. Pisanje romana je naporno – živi se s likovima svakodnevno, kazao je Davor Mandić.

– Roman prati sazrijevanje Damira Žagarića, junaka »Đavolje simfonije«, čiji je stariji brat Sebastijan uzeo pušku da bi umirio savjest i otišao braniti domovinu. Bez svog uzora i životnog oslonca, Damir ostaje na brisanom prostoru sazrijevanja, prepušten sam sebi u formativnim godinama koje bi bile teške i bez nevolja koje su njega zatekle: brige za brata koji se mjesecima ne javlja s ratišta, neslaganja s ocem izgubljenim u teretu krivnje i misterija davne majčine smrti koji se neočekivano raspetljava – kazala je Marina Vujčić.

– To je moja osobna priča – evo primjerice, iz perspektive SAD-a ja sam bio u ratu, no u biti imao sam sreću da me rat nije fizički dotaknuo kao mnoge svega stotinjak kilometara dalje. Ali stavio sam se u situaciju da imam brata (kojeg u stvarnom životu nemam) koji se bori, to je na neki način i mazohistična pozicija, a Pula je indikativna sinegdoha svega toga. Pula nije bila zahvaćena ratom, s jedne je strane vrlo otvoren grad, a s druge strane jako zatvoren, postoji i taj svojevrsni kompleks »pulskosti« u ratu. Puljani će se sjetiti grafita na ćirilici na zgradi glavne pošte »Ovo je Srbija«, ispod čega je pisalo »Budalo, ovo je pošta«, kazao je Davor Mandić.

Ivica Ivanišević pohvalio je Mandića što se pokušao pozicionirati, i to uspješno, unutar jednoga konteksta, unutar situacije u kojoj nije osobno bio.

– Nedavno je jedna kolegica rekla da o Domovinskom ratu ne može pisati onaj tko u njemu nije sudjelovao, pa me zanima tko piše porniće – kazao je Ivanišević.

Govoreći o svojoj generaciji, Mandić je rekao da je 1976. godište i da je njegova generacija glasno šutjela u ratu. Radni naslov romana bio je »Kad jednom rat«, ali su mu savjetovali da ga promijeni, jer »nitko neće čitati knjigu takvog naslova«.

– Kada mi je Mandić rekao da piše roman o ratu, pomislila sam »Oh, ne!«, no onda sam bila vrlo iznenađena rezultatom, naglasila je Marina Vujčić.

Autor je rekao i da se prihvatio dosta opširnog istraživanja, te dodao uz smijeh: »Kada sam došao kući s knjigom Davora Domazeta Loše, ako me cura tada nije ostavila«… Istaknuo je i da je bilo zanimljivih dijelova i anegdota s istraživanja.

Strip u romanu

– To je i knjiga o odrastanju, višeslojna je i slojevito nijansirana, kazala je Marina Vujčić.

Generacija roditelja je izgubljena u svijetu porušenih starih, a neuspostavljenih novih vrijednosti, a autor opisuje i »rizične alate« za bijeg od stvarnosti – alkohol, drogu, tabletice, garažni rock, motore i djevojke, istaknuli su Ivanišević i Vujčić.

Roman je specifičan i zbog toga što donosi i pravi strip unutar korica. Naime, podijeljen je na dva dijela koji su pak odijeljeni stripom. Strip prikazuje priču Damirovog brata Sebastijana, a nacrtali su ga prema Mandićevom scenariju Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevec.

– Knjiga je bila već gotova, u prijelomu, a strip još nije bio gotov, bila je to jedna napeta nedjelja, no na kraju je sve dobro završilo – zaključio je Mandić te pročitao ulomak iz romana čija se radnja mahom događa na pulskim ulicama.