RIJEKA – Malo što nas je moglo pripremiti za ono što nam je u kasnim večernjim satima utorka isporučio Nikola Petković u sklopu 15. riječkog Vriska. Dobro, možda malo pretjerujem, jer svi smo znali što nas čeka, barem na papiru, ali unatoč tome što smo imali informaciju da je Petković preveo te da će izvesti slavnu poemu »Howl« bitnika Allena Ginsberga na čakavskom jeziku, doista nismo mogli imati pojma kako će to u konačnici zvučati i hoće li imati smisla. I odmah da kažem, zvuči odlično i ima svakog smisla.

Bolje informirani znali su da Petković na stageu u Book caffeu Dnevni boravak neće biti sam, odnosno da će čitati svoj prijevod »Urlika« uz pratnju Vedrana Ružića na kontrabasu, a svi su mogli vidjeti i projekciju naslovnice buduće grafičke mape, koju će s autorom, kako je najavio, raditi Damir Šegota i Branko Lenić. Mapa bi, kako smo doznali, trebala biti napravljena na roli papira, onako kako je Kerouac navodno pisao »Na cesti«.

Odličan prijevod

Nakon inkantacije, u kojoj je Petković istaknuo da je »Yoh mane« autor Allen Ginsberg, »dok se ovisti još zval ‘Howl’, posvetil Karlu Solomonu ovput je pred vami va prevodu na čakavski zajik od začinjavca Nikice Petkovića ki ga je posvetil Nenadu Vižinu ako ga se ki još domišlja, a trebal bi«, nismo znali kolika će biti razina zezancije. Kasnije, tijekom čitanja, iako u čakavskom nisam potpuno »kod kuće«, jasno je bilo da duhovitosti ne nedostaje, no da ne zasjenjuje u suštini, čini se, odličan prijevod.

Vedran Ružić koncentrirano je i u maniri najboljih jazz majstora improvizatorski pratio svog »frontmana« i lijepo pogađao tempo izvedbe, prilagođavajući ga potrebi trenutka.

Publika je na kraju, posve raspirivši bojazan da bi »Yoh mane«, cijeli, mogao biti malo zamoran na čakavskom, tražila još, iako »još« nije bilo, jer i Ginsberg i Petković morali su pristati na određene granice, granice teksta.

Ranije toga dana predstavljena je nova knijga poezije Fride Šarar, »Udaljena jednu stvarnost odavde«, u izdanju V.B.Z.-a. Knjigu je predstavila autorica u MMSU-u uz moderaciju razgovora njezina urednika Drage Glamuzine. I Glamuzina i Šarar odmah na početku utvrdili su da je nova njezina knjiga konceptualno zaokružena te da na njoj nije bilo onoga uredničkog rada kakvog je bilo na prethodnoj knjizi. Tada je Šarar bila poslala Glamuzini puno pjesama, a on je napravio strogu selekciju te neke korekcije. Ovaj put to nije bilo slučaj. Glamuzina je rekao da četiri ciklusa knjige konceptualno zaokružuju priču o rastu i sazrijevanju autorice i iako je Šarar i ovaj put očekivala više intervencija, bilo joj je drago kad su one izostale.

Pjesme na internetu

– Knjiga je kao organska cjelina; ima i vrline i mane, ništa je nismo brusili i sa svim vrlinama i nedostacima meni je kao autorici lakše što sam to pustila. Sad sam lagana i da nikad ništa više ne napišem, bila bih zadovoljna – rekla je Šarar.

Publika, okupljena u solidnom broju, saznala je da su pjesme nastajale u periodu od 25 godina i da pokazuju mijene autorice, i kao čovjeka i kao pjesnikinje.

– Vidi se da sam u mladalačkim pjesmama fascinirana jezikom, vidi se i utjecaj pjesnikinja i pjesnika, i zato sam to poglavlje nazvala »Barok«, jer je jezik kitnjast, a onda sam odbacivala taj jezik i sve me manje fascinirao i nastojala sam samo izraziti ono što mislim i osjećam i sad mi jezik samo smeta. Najsretnija bih bila da mogu bez jezika – rekla je Šarar.

Šarar i Glamuzina pročitali su po nekoliko pjesama iz svakog ciklusa, a razgovor je okončan pričom o internetu, u kojemu se Šarar lijepo umjetnički (s)nalazi.

– Meni je objavljivanje na društvenim mrežama najprirodnija stvar na svijetu. Mnoge svoje pjesme pisala sam direktno na internetu. On je za mene toliko nezaobilazan dio života da sam u tom pogledu potpuno ekstremna. Srasla sam s internetom i to mi je trenutačno najspontaniji, najnormalniji, najprirodniji način izražavanja. Imam odmah feedback i ti ljudi su kao moja mala sekta koja mi daje ljubav i razumijevanje. Zbog njih se osjećam manje usamljeno – zaključila je Šarar.