Pjesnik Branko Pejnović poznavao je i družio se s Vesnom Parun više od tri desetljeća, a večeras je vodio i bogat program što ga je osmislio, a u kojem su sudjelovali glumci, pjesnici, šansonjeri, pisci, glazbenici te novinari koji su posvjedočili dio pjesnikinjine neponovljive umjetničke i ljudske osobnosti
ZAGREB – Deseti travnja nije samo rođendan kvislinške ustaške tvorevine NDH, već i nečega, odnosno nekoga posve suprotnog – vječite oponentice i najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, koja je živjela i pisala samo za svoj račun. I za poeziju.
Brojna prigodna obilježavanja rođenja pjesnikinje koja bi bila navršila 90 godina nisu samo pokazatelj okrugle obljetnice, nego kao da upućuju da je konačno jasno što s Parun od njene smrti 25. listopada 2010. godine. Jer dok je bila živa, bilo je i nedoumica treba li toj „lajavici“ koju je nemoguće kontrolirati posvećivati previše pažnje, iako se gotovo unisono kunulo u njen pjesnički genij.
Kako bilo, jedan od najustrajnijih njenih javnih pratitelja, unatoč ranije navedenom, autor brojnih intervjua s pjesnikinjom, uostalom njen čovjek od povjerenja – novinar i publicist Denis Derk – bio je povodom zagrebačkog spomena pjesnikinje. Zapravo bila je to njegova knjiga, „Posljednja volja Vesne Parun“, objavljena u V.B.Z.-u – nekonvencionalna kakva je i sama Parun bila.
Knjiga je naime, prema Derkovu kazivanju, nastala s jedne strane iz potrebe da skicira njen žvot posljednjih 20-ak godina, ali i kao izraz Parunine želje da u suradnji s njim objavi antologiju hrvatskih pisaca nesretnih sudbina. Knjiga tako sadrži niz neobjavljenih intervjua, transkripte razgovora Derka i Parun, njezine zapise i druge materijale koji govore o njezinu odnosu sa svijetom te postaje nezaobilaznom postajom istraživača njezina života i djela. Onih koji će jednom, valjda, napisati i tu toliko potrebnu monografiju.
A koliko je Parun nekonvencionalna bila mogli su saznati brojni posjetitelji u zagrebačkom Kazalištu lutaka na večeri predstavljanja knjige, koja nikako nije bila samo to. Dapače, knjiga se možda malo i izgubila u ambicioznom programu meštra ceremonije Branka Pejnovića, inače autora prikazanog dokumentarca iz 1995. godine o pjesnikinji, ali i novog, koji bi svjetlo dana trebao ugledati do kraja godine.
Bio je tamo Kemal Monteno, koji je otpjevao Paruninu pjesmu baš za njega napisanu, pa njen „zemljak“ Zlarinjanin Zvonko Varošanec, prijatelj dr. Izet Aganović – koji je plastično posvjedočio o pjesnikinjinu oštrom jeziku, Lidija Bajuk, Predrag Matvejević sa svjedočanstvom Parunina hrabrog govora na jednom kongresu književnika Jugoslavije, Đuro Pišpek, Jadranka Gračanin…
Svi oni, svaki na svoj način, poklonili su se pjesnikinji bez koje bi hrvatska književnost bila kudikamo siromašnija, poželjevši na kraju svima puno više čitanja i druženja s Vesnom Parun.
