ZAGREB – Nakon odličnog romana »Okretište« (2021.) kojim je »zaronio« u suvremenu brutalnu i nasilja punu gradsku stvarnost, hrvatski književnik Damir Karakaš u svom se novom djelu, kratkom romanu »Potop«, iznova okreće svojoj omiljenoj temi – prikazu života u ruralnoj Lici. »Potop« je na jedan način nastavak pripovijedanja o kraju i likovima koje smo već upoznali u dva spomenuta romana, a slično kao i u prethodnim »ličkim« romanima, i u »Potopu« se spajaju i izmjenjuju zbivanja iz prošlosti i sadašnjosti tvoreći na koncu sliku o sada i nekad, sliku koja je u pravilu – barem kad je o ljudima riječ – tamna, mračna i tjeskobna. Usprkos ljepoti prirode u kojoj se zbivanja odvijaju.

Povratak u zavičaj

Karakašev glavni lik, koji nam zbivanja pripovijeda u prvom licu, ovoga se puta u zavičaj vraća u ljeto 1991. godine i ne sluteći da će ga tu zateći prvi dani rata. Kad granate počnu fijukati, on se pridružuje mještanima svog seoca koje je smješteno nedaleko od sličnog, ali vjerom i nacionalnošću drukčijeg naselja. Kopaju se rovovi, drži se straža, odlazi u izviđanje, sprema se za rat i eventualni napad neprijatelja… Jer, stariji mještani itekako znaju da su za prethodnog rata baš oni prvi napali i pobili dio mještana susjednog sela. Pa je sad strah o osveti razumljiv. Glavnog junaka sve to odviše ne brine jer se kući vratio da bi malo zaliječio »rane« nesretnog braka s Francuskinjom s kojom u Parizu ima kćer koju jako voli, ali je dugo nije ni vidio ni čuo. To, kao i pokušaji utvrđivanja nove veze, ovog puta sa Zagrepčankom Hanom, bitniji su mu od stražarenja i potencijalnog sukoba koji nije očekivao i koji mu se, kao i svako nasilje, gadi.

No, od stvarnosti nije moguće pobjeći pa, iako u sebi nema ništa posebno ratničko, ispunjava svoje obveze te uz ostale mještane čuva seoce. Baš obavljajući te dužnosti saznat će kako se Hana, koja je bila psihički nestabilna, ubila – možda i stoga jer on nije bio uz nju i pružio joj podršku. Primitivizam i zaostalost iznova su mu donijeli nesreću.

Rat je odvratan

Naravno, kao što smo to kod Karakaša već i navikli, okviri priče služe mu da bi u prvi plan postavio međuljudske odnose, a u slučaju njegovih romana s tematikom zavičajne Like to su ponajprije odnosi u obitelji glavnog lika. Vječno njime nezadovoljni otac i blaga te ljubavi i razumijevanja puna majka okosnica su oko koje se vrti svijet njegovih osjećaja, pri čemu iznova svjedočimo pokušaju da barem na neki način stekne priznanje vlastitog oca, pa i ostale slične mu životom ogrubjele okoline zavičaja koji, bez obzira što je on sam bitno drukčiji od ljudi koji ga čine, voli i te su šume zauvijek u njega urezane. Ta se ljubav posebno osjeti u sjajnim opisima prirode koju, posebno cvijeće i šumu, zaista shvaća kao nešto živo, a očita je i u portretiranju majke.

Nažalost, sve ostalo, ponajprije ljudi, suprotno je toj pozitivi te predstavlja izvorište stalnih sukoba, nezadovoljstva i nesreće. Upravo možda stoga završna epizoda ovog tek devedesetak stranica velikog romana predstavlja sjećanje na sretne trenutke posljednjeg predratnog ljeta provedenog s Hanom na nekom jadranskom otoku. Te ljepote, čak i kad u stvarnosti postoje, traju kratko, a na kraju od njih ostaje samo sjećanje jer je sve drugo uništeno ratom koji je, na jedan način, posljedica sve te sirovosti, surovosti, mržnje, uskogrudnosti… »Rat je odvratan, a pozadina još odvratnija«, kaže u jednom trenutku njegov ujac koji je, kao i on, samo zato što je drukčiji – čitaj: nije grub i sirov – odbačen od te sredine.

Dojmljivi likovi

Poštujući svoj već dokazani stil pripovjedača koji s malo riječi želi reći puno, Karakaš je i u ovom romanu svojim »škrtim«, a iznimno efikasnim načinom pripovijedanja čitatelja »uvukao« u priču stvorivši pri tome jednostavne, a opet vrlo dojmljive likove koji na realnosti dobivaju, između ostalog, i zbog uspješnog korištenja ličke čakavske ikavice tog dijela Hrvatske. U dobre strane ovog romana svakako valja svrstati odluku autora da nam određene pojedinosti o likovima, ponajprije o glavnom liku i njegovim ljubavnim vezama, otkriva postupno, što svakako budi interes čitatelja. Posebnost ovog romana svakako su Karakaševe ilustracije. Jednostavnim crtežima olovkom autor je dao ne samo likovni doprinos svom tekstu, već su mu ti crteži poslužili da označi i granice između pojedinih epizoda. Sve u svemu, Karakaš je uspješno nastavio pričati nam o svojoj Lici, odnosno o položaju pojedinca koji jest dio tog kraja, ali je bitno drukčiji, te stoga – ponajprije zbog nasljeđa surovosti uzrokovane teškim životom – pati zbog toga što je drukčiji. No, kako smo već u Karakaševim knjigama vidjeli – ne da se. Jest drukčiji, ali je čvrst, uporan i svoj, i ne želi popustiti.

O autoru

Damir Karakaš (Plašćica kraj Brinja, 21. studenoga 1967.) hrvatski je književnik. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar crne kronike splitskoga dopisništva Večernjega lista i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Od 2001. do 2007. živio je u Francuskoj gdje je bio ulični svirač, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove, što je opisao u romanu »Kako sam ušao u Europu« (2004.). Knjigama novela »Kino Lika« (2001.) i »Eskimi« (2007.) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika s početka 21. stoljeća. Ostala djela: »Sjajno mjesto za nesreću« (2009.), »Blue Moon« (2014.), »Sjećanje šume« (2016.), »Proslava« (2019.), »Okretište« (2021.).