RIJEKA Nakon zaklopljene posljednje stranice, ovaj mi se roman rastvorio kao cvijet sa šest koncentričnih krugova različitih latica.

Najdonji, onaj nulti ili bazični krug na koji se oslanjaju svi oni koji ga nadvisuju, je fitomorfna bajka, kozmogonijska priča o životnim ciklusima i o mukotrpnom neizvjesnom putu prema samoostvarenju, čime alegorično najavljuje pa možda i svih pet pripovjedačkih koncentričnih krugova koji slijede. Slijedi krug koji je doslovna bajka, ali surova, egzistencijalistička, a nadnaravnost u tom sloju priče izazov je ljudskoj prirodi, volji, snazi i upornosti.

Pripovjedački ktigovi

Već u sljedećem krugu mistični odnos između čovjeka i prirode ustupa mjesto jednako tajanstvenim odnosima između ljudi, pod bremenom predrasuda, tradicionalizma i društvene podozrivosti spram svakog izraženijeg individualizma, ali natruhe prirodnih sila ipak opstaju kao svojevrsna alternativa sferama koje uslijed nefleksibilnog civilizacijskog progresa ostaju vrijedne ljudskog strahopoštovanja. U četvrtom pripovjedačkom odnosno cvjetnom krugu, za razliku od prethodnih pripovjedački barokno raskošnom, tajanstvenost iz prirode prelazi u ljude, nadnaravnost poprima faustovske konotacije, jednom od najvećih vrlina postaje strastvenost, ali uvjetovana fatalnom nemogućnošću njezina dijeljenja.

Naposljetku, posljednji pripovjedački krug donosi suvremenu priču u koju se ulijevaju tragovi svih prethodnih; dok dvojbe, rizici i nesigurnosti ostaju gotovo isti, iako u drugačijim društvenim, povijesnim i kulturnim okolnostima.

Višesmisleno je višeslojan ovo roman, a čitatelja dodatno intrigira njegova neobična kompozicija. Prvi dio romana naime nalikuje na zbirku priča, i donosi po jednu epizodu svakog od spomenutih pripovjedačkih krugova, no začudo, usprkos potpuno otvorenim završecima svih tih epizoda, nakon što ih pročitamo emocionalno smo sasvim napunjeni i otvoreni za ono što bi te priče zaokružilo ali još nije napisano.

Međutim, u drugom dijelu romana nižu se nove epizode svih započetih pripovjedačkih krugova, i u trećem dijelu još jednom.

Svih pet priča, ili čak i šest ako uračunamo i onu nultu, fitomorfnu, sve više dobiva na logici i sadržaju (ne gubeći pritom na bajkovitosti), ali se sve više otkrivaju i njihove međusobne povezanosti i uvjetovanosti, čak u kasnijim pričama nalazimo motive, predmete i likove iz onih prethodnih. Iako se sve na kraju lijepo složi, sveukupna priča koja se proteže kroz više stoljeća na kraju neće biti ni laka ni ugodna, i lako ćemo uvidjeti da likovima nakon što je njihova epizoda kao segment zajedničke priče zaokružena, veliki izazovi tek predstoje.

U svim pričama glavni likovi su ženski, iako ti ženski likovi nisu uvijek glavni subjekti vlastitih životnih priča. One koje to pokušaju, pa čak većim dijelom i uspiju, osuđene su na obilježenost i odricanja, na žrtvu u često sasvim nesućutnom okruženju. Površinski, sve priče i sve likove povezuje nastanak i sudbina jednog materijalnog predmeta, gitare iz naslova, ali dubinski, sve junakinje povezuje niz društveno nevidljivih a ponekad čak i neprihvatljivih vrlina, poput nadljudske strpljivosti, hrabrosti, prkosa, spremnosti na kršenje društvenih pravila kad treba zaštititi najbliže, pa i po cijenu izopćenja.

Uloga žena

Ovo je roman o strpljivosti, rekao bih kad bih ga morao opisati najmanjim brojem riječi, ali ima u njemu još nešto migoljavo, na prvu ruku heretičko, teško shvatljivo i uhvatljivo, što ga izdvaja od dosadašnjih literarnih tematiziranja uloge žene u povijesti čovječanstva. Za usporedbu mi na prvu loptu na pamet dolaze, recimo, roman »Labud« Lucije Stamać ili zbirka priča »Mučenice« Želimira Periša, i slična djela u kojima su, s gledišta suvremenog, ali zamaskiranog u povijest ili mit, žene bile u središtu borbe za vlastitu afirmaciju iz položaja žrtve i objekta u položaj barem ravnopravan u odnosu na suprotni spol.

U ovom romanu je žensko pitanje načeto na sličan način, ali čini mi se da je fokus negdje drugdje. Iz priče u priču ovdje »ženska snaga« naime evoluira, ali se istodobno »ženski gnjev« nekako ublažava, i »žensko pitanje« se time usmjerava na unutrašnji front, na samospoznaju, samoafirmaciju i samoostvarenje.