PULA » Jedan od najposjećenijih programa Sa(n)jma knjige u Istri odvijao se trećeg dana njegova trajanja, a bilo je to predstavljanje knjige Gorana Vojnovića »Jugoslavija, moja domovina«. Uz izvrsne predstavljače – Borisa Koromana i Milana Rakovca koji su sugestivno i pažljivoj vrlo zainteresiranoj publici predstavili ovo djelo, prezentacija je protekla u znaku reminiscencija na neka prošla vremena, razmatranja o knjizi, ali i o ljudima i poimanju multikulturalnosti općenito. 

  Čitanjem kratkog ulomka iz ovoga romana Milan Rakovac nadahnuto je uveo publiku u bit toga djela. Kazao je da je to peti recentniji roman o Puli, a ova je knjiga objavljena najprije u Sloveniji, te je potom prevedena i objavljena u izdanju »Frakture«. 

 Potraga diljem Jugoslavije

Goran Vojnović piše o junaku koji misli da mu je otac stradao u ratu cdevedesetih, no jednoga dana otkriva da mu je otac živ i uz to – ratni zločinac. Tada počinje njegova potraga, koja ne daje rezultata, i koja se odvija diljem Jugoslavije. 

  Autor je provodio ljeta u Puli, kod bake i djeda, i to su mu bili vrlo lijepi i posebni trenuci. 

  – Ovaj roman donosi jednu priču, onu potrage, koja se tiče mnogih. U cijeloj toj priči svoje mjesto ima i Pula, gdje je protagonist odlazio, a gdje sam i ja provodio ljeta. Pula je meni metafora nekadašnje bezbrižne Jugoslavije, gdje nikada nisam osjetio neku tenziju, tu sam uvijek osjećao da imam više slobodnog vremena nego u Ljubljani. Nakon Ljubljane, Pula je moj drugi grad – kazao je Vojnović u emocijama nabijenom predstavljanju. 

  Koroman i Rakovac usmjeravali su razgovor na mnoge interesne sfere, tako da smo saznali da je Vojnoviću Pula bila grad s prekrasnom filmskom pričom, gdje nije bilo podjele na ove i one te da je imao puno prijatelja raznih nacionalnosti s kojima se igrao. Neki od njih imali su bake, a drugi none i pričali talijanski. 

  Naravno, nije izostala niti opaska o tome da su Pula i Istra drukčiji svijet, što je dokazano i prošlotjednim referendumom, a autor je rekao da se rubnom pričom može puno više reći o ratu i ljudskim sudbinama nego izvještavanjem s prve crte bojišnice. Boris Koroman povukao je i paralelu s djelima autora Vojnovićevih godina, na što je autor rekao da cijeni iskrenost iskaza, kao što je to bio slučaj kod Ivane Simić Bodrožić u djelu »Hotel Zagorje«. 

 Doručak s Lovrenovićem

Gost jučerašnjeg »Doručka s autorom« bio je sarajevski pisac i novinar Ivan Lovrenović. Razgovarajući s Vojom Šiljkom, naglasio je i da u Bosni nažalost nema više malih umiljatih gradića kao nekada, da idila pripada prošlosti. Odgovarajući na pitanje što misli o predrasudama, kazao je da su one prilično moćne, a da mogu biti i vječne. Nije izostao niti razgovor o sevdalinkama, na što je Lovrenović rekao –»Ako počnem o tome pričat, a pored toga još i pjevati, ostajemo tu do zore, samo neka nam donesu neki drugi napitak umjesto kave. Sevdalinka je pravo čudo umjetnosti. Ujedno, moram reći da je sevdah izmišljeni termin, nekada se sve to moralo nekako imenovati, to je pjesma, a kada spominjemo pjesmu, znamo na što se misli«. 

  – Kada me nazovu hrvatskim piscem iz Sarajeva, to ne znači ništa. Sarajevo je grad gdje živim i stanujem, a ako je netko pravi sarajevski pisac, onda je to Miljenko Jergović, koji je napisao najsarajevskiju knjigu – kazao je Lovrenović. 

  Dotaknuli su se on i Šiljak brojnih tema, od multikulturalnosti do tolerancije. Između ostalog, kazao je: »Bosanski je svijet kao duga, točno raspoznajete boje, ali ne možete povući razliku«.