Miro Škugor pjesnik je i pisac kratkih priča, autor scenarija za kratke igrane filmove, TV-serije i glazbene spotove, kao i tekstopisac pjesama za dalmatinske klape i rock grupe, a od ove godine i autor debitantske zbirke kratkih priča koju mu je pod nazivom »Kako sam postao noć« objavio riječki Studio TIM.

Okrenutost i sklonost kratkoj formi Škugor potvrđuje i pri ovom svom istupu nanizavši na stotinjak stranica trideset priča, što znači da je u prosjeku riječ o »štoriji« koja stane na tri, tri i pol stranice, a tako zaista i jest u većini pripovijedaka ove zbirke.

Dvije skupine

Tematski je, kako u pogovoru dobro primjećuje urednik Studia TIM Milan Zagorac, Škugorove priče moguće podijeliti na dvije skupine. U prvoj, ujedno i brojnijoj, priče su utemeljene na tradiciji tzv. hrvatske fantastične književnosti, dakle onome što su prije više od pola stoljeća počeli raditi, između ostalih, Goran Tribuson i Pavao Pavličić.

U tim se pričama stvarnost isprepliće s maštom i svijetom fantazije, pri čemu je često ozračje neke pritajene prijetnje, zla koje vreba sa strane, kazne koju likovi – željeli to ili ne – moraju doživjeti te time platiti svoje postojanje.

Naravno, odmak u taj svijet smješten ponad ovog našeg stvarnog uvijek je i svojevrstan protest protiv sadašnjosti i stvarnosti, pa tako nevolje koje prate Škugorove likove možemo tumačiti i kao simboličke poruke, odnosno kritiku sadašnjice.

No istodobno su te priče i klasični primjerci žanra kojem pripadaju pa će sigurno biti i onih koji vole horror, mistery i fantasy teme i koji će u njima uživati ne mareći pritom nimalo za društvene okvire i eventualne simbolične poruke.

Drugi tematski dio – nažalost, znatno manji i sastavljen od svega osam priča – vezan je uz realističan pristup stvarnosti pa tu više ne susrećemo jezovite čovječuljke koji si čupaju zube iz razjapljenih usta, staricu koja još od 1666. godine traži put za Zloselo ili čudnovate starce koji na kraju priče iščezavaju u zraku.

Umjesto toga Škugor u tom tematskom krugu pripovijedaka nudi svakodnevicu ukrašenu nizom jasnih emocija, bilo da je riječ o ljubavi prema njegovu rodnom Šibeniku (»Vrt«) ili divnoj posveti pokojnoj majci (»Ljubav i žižule«), odnosno ocu u dojmljivoj »Jedino što je napisao moj otac«.

Duhovit i kritičan

Uz te pozitivne emocije – od kojih kao da bježi u, na fantastici utemeljenim, pričama – Škugor zna istodobno biti vrlo duhovit i kritičan, pri čemu se izdvajaju dvije zaista sjajne pripovijetke.

Završna »Tipfeler« s duhovitom zamjenom spola do koje dolazi zbog greške pri potpisivanju imena (nije Bruna, nego Bruno) razorno je duhovita, čak i sarkastična analiza spolnih i rodnih stereoptipoa, a još bolja »Go Home« na urnebesno duhovit način iskazuje primitivnost tupih i malih sredina sažetu u poruku iz naslova koju zagrebačkom fureštu na engleskom – ni sučajno na hrvatskom! – upućuje neka dalmatinska babetina povrijeđena činjenicom da je »furešt« otkrio mladog lopova u njihovim redovima.

Sve u svemu Škugor se ovom debitantskom zbirkom, kako se to kaže »zabilježio« i potvrdio neke od svojih već znanih odlika postavivši temelje za daljnje iskorake, koji bi možda ipak trebali biti okrenuti svijetu stvarnosti, koji, potvrđuje to osam završnih pripovijedaka ove zbirke, Škugor zna prikazati baš onakvim kakav jest, a pritom je u stanju čitatelja i zabaviti

Biografija

Miro Škugor rođen je 1962. godine u Šibeniku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu stekavši zvanje profesora filozofije i religijskih znanosti. Bio je dugogodišnji profesionalni diplomat u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

Obavljao je poslove voditelja, novinara i urednika na radiopostajama te novinara i urednika unutarnje politike u hrvatskim tiskovinama.