Krajem prošle godine u nakladi Bodoni objavljena je knjiga »Prirodopisi« talijanskog književnika Prima Levija. Ovim povodom u Knjižari Fraktura održana je prva tribina »Književne sudbine klasika« posvećena Leviju. Prevoditeljica zbirke Iva Grgić Maroević kazala je da je Levijevo znanstveno obrazovanje uvelike utjecalo na njegovo pisanje. »On se inspirirao jezikom prirodnih znanosti koji je u njegovome stvaralaštvu mogao poprimiti metaforičko značenje. Njega zanima način kako stvari funkcioniraju – on rastavi tranzistor i ponovo ga sastavi, pa tako i u pričama, uz pomoć jezika.

On je i homo faber i homo poeticus… Pripovijetke je napisao šezdesetih, možda i pedesetih, a čini se kao da ih je pisao netko tko je danas mlad. Ovo je dokaz da književnost imaginira ono što znanost nakon toga proizvede«, kazala je Grgić Maroević misleći pritom na Levijeve zamisli o 3D printerima, danas dostupnoj tehnologiji. Istaknula je da Levi u svome djelu govori i o »printanju« ljudi, te upozorila da čovječanstvo mora paziti da ne stvori svijet u kojemu mi više nećemo biti potrebni.

Zbirka priča »Prirodopisi« pod originalnim naslovom »Storie naturali« objavljena je prvi put 1966. godine, a kao i kasnija »Vizio di forma« (»Greška u izvedbi«, 1971.) otkrila je drukčijeg Levija, autora znanstvene fantastike – ili »biološke fantastike«, kako će mu to u jednome pismu iz 1961. ohrabrujući ga da nastavi s pisanjem dotada povremeno u časopisima objavljivanih pripovjedaka, napisati njegov još slavniji kolega Italo Calvino. Kako u pogovoru hrvatskog izdanja piše Iva Grgić Maroević, zbirka je otkrila pisca priča koje govore o čudnim strojevima što čudno utječu na ljudske živote, o proizvodima najviših razina ljudskoga uma koji, jednom stvoreni, njime ovladavaju, o kemijskim spojevima što postaju nametnicima ljudskoga tijela ili strojeva što ih je čovjek stvorio, ali i njegovim gospodarima. O ljudima, napokon, koji se koriste tim živim i neživim oruđima kako bi zavladali drugim ljudima.

»U ovim kratkim pričama nije teško primijetiti da je znanstvena fantastika postala idealnim žanrom dvadesetostoljetnog moralizma, možda jedinim koji je, uz detektivski, tada moguć. Ako ih tako čitamo, njihova apokaliptičnost približava se očaju, pa i doslovnosti, koji dominiraju u romanu ‘Zar je to čovjek’, djelu o nacističkom genocidu, a njihov autor Damiano Malabaila/Primo Levi postaje sličniji autoru toga romana…«, osvrnula se Grgić Maroević, zaključujući da je fantastika u međuvremenu postala stvarnost.

Primo Levi (Torino, 1919. – Torino, 1987.) pisac je, kemičar i prevoditelj, tvorac potresne književnosti o holokaustu po kojoj je prepoznat širom svijeta. Rođen u židovskoj obitelji, studirao je kemiju u rodnom Torinu. Diplomirao je 1941. s izvrsnim ocjenama. Sa skupinom prijatelja pokušao se krajem 1943. povezati s pokretom otpora, no uhvaćen je i poslan u logor u Modeni, a odatle kasnije deportiran u nacistički koncentracijski logor Auschwitz gdje će provesti 11 mjeseci, sve dok Sovjeti nisu oslobodili logor u siječnju 1945. Po povratku u Torino počinje raditi kao kemičar, a 1961. postaje direktor u tvornici boja i emajla. Čitavo vrijeme piše. U mirovinu odlazi 1975., nakon čega se još intenzivnije posvećuje pisanju. Kompletna djela su mu prevedena u Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u. Bio je prijatelj znanstvenice i nobelovke Rite Levi-Montalcini, filozofa Norberta Bobbija i drugih intelektualaca svoga vremena.

Po temeljnoj izobrazbi kemičar, Levi u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu holokausta, objavivši 1947. roman »Zar je to čovjek« (»Se questo è un uomo«). Logoraškom iskustvu autor se vraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja »Utopljenici i spašeni« (»I sommersi e i salvati«), koja se zbog iznenadne smrti prometnula u Levijevo testamentarno djelo.

Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: »Smiraj« (»La tregua«, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i »Periodni sustav« (»Il sistema periodico«, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov nosi ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika. Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, »plemenitih i varljivih izmišljaja«, kako ih sam autor naziva, »Prirodopisne priče« i »Iščašenost oblika«, upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu. Zanimljivo je da se autorova profesija, kemija, iščitava u njegovu zanimanju za unutarnju strukturu svih stvari, za način na koji se ona može prepoznati i analizirati.

Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: »Zvjezdasti ključ« (»La chiave a stella«, 1978.) i »Ako ne sada, kada« (»Se non ora, quando«, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata.

Dvije knjige eseja »Tuđe područje« (»L’ altrui mestiere«, 1985.) te »Utopljenici i spašeni« (»I sommersi e i salvati«, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova. Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija »Traganje za korijenima« (»La ricerca delle radici«, 1981.), u kojoj je predstavljeno trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje. Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska »Više organske kemije« s više od 3. 500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (»La voie des masques« i »Le regard eloigné«) i Franz Kafka (»Proces«).

U izdanju Frakture 2017. u prijevodu Tvrtka Klarića objavljen je Levijev roman »Zar je to čovjek«. Je li naslov ovog romana pitanje ili tvrdnja? »Doima se kao pitanje, ali je upitnik svjesno izostavljen. Možda nikada u povijesti književnosti nije odsutnost jednog jedinog interpunkcijskog znaka prouzročila tako bolnu dvosmislenost. Kao kemičar, Primo Levi je znao da svekolika raznolikost tvari ovisi o malim, gotovo neprimjetnim odstupanjima u strukturi atoma. U alkemiji književnosti, na putu od gole riječi, preko poimanja i tumačenja, pa sve do zaborava, neizvjesnost je još strašnija, varijable su premnoge, a kada se toj smjesi doda onaj isti sastojak – Auschwitz – zbog kojeg je postalo nemoguće pisati poeziju, javlja se prijetnja klonuća, predaje… Treba li se dakle predati? Pitanje je pogrešno. Treba svu svoju imovinu, a to je dnevno sljedovanje kruha, uložiti da bi se nabavilo bogatstvo, obična žlica za juhu. U svijetu bez upitnika. Veličina romana ‘Zar je to čovjek’ u tome je što o najvećoj strahoti svih vremena, kad ljudi nisu imali pravo ni na žlicu, Primo Levi piše sa začudnom smirenošću. Traganje za ravnotežom između vlastite boli koja bi najradije vrištala (ili tupo klonula) i opore emotivne samodiscipline kojom je pisan ovaj roman, nije tek dužno izbjegavanje patetike. To je vještina književnog genija.«, navodi Fraktura u opisu knjige.

Fraktura je objavila i Levijevu knjigu »Utopljenici i spašeni«, uz koju se navodi: »Nerijetka su tumačenja po kojima povijesne procese određuju ekonomija, ideologija, klasa, nacija… Nisu sasvim netočna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješću upravlja čovjek.«

– »Utopljenici i spašeni« Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njezinoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko kada i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike načine, katkad bezazleno, katkad zločinački, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, začudo, još uvijek bilo moguće donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zločinačka, bila banalna. Ili ona najgora: zločinačka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna. To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt.

»Utopljenici i spašeni« primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti između potrebe za vjerom u čovjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom već bio u stanju stvoriti Auschwitz, znači da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti među ljudima i sačuvati ljudskost, piše uz knjigu.