»Ja zaista vjerujem da postoji prva pomoć. Ona se zbilja zove stihovi« – kazala je Nataša Govedić, ona koja piše i čita poeziju, prozu, kritiku i teoriju, na promociji svoje treće zbirke stihova naslova »Knjiga prve pomoći«.

Knjiga o odmoru

Kazala je ona to, ako nam se nije i samo učinilo što je također legitimno s obzirom da su ljubitelji dobra stiha u Malu dvoranu »Gavelle« došli pozvani na slušne halucinacije.

I po prvu pomoć, dakako. Treća je ovo zbirka stihova Nataše Govedić, nakon »Zlica i vilica« te »Pasjih kola«. I nikada te promocije nisu posve obična nekog karaktera.

Na ovoj su uz autoricu i urednika Branka Čegeca, govorili kritičar i pjesnik Miroslav Mićanović te pjesnikinja i kritičarka Sanja Baković. No, na ovoj se promociji i sviralo!

Zato onaj pianissimo u pozivu, zbog lijepog jazza koji su svima poklonili Ivan Kapec, Šimun Matišić i Mate Matišić. No, prije svega se ipak govorilo, o odmoru, o tišini, o prvoj pomoći, o kumkvatima.

I dok je Baković među ostalim kazivala kako nas je autorica »uvela u napast« već sa »Zlicama i vilicama«, da bi nam i opet dala knjigu igre, jezika i dišpeta, a Mićanović govorio o moćnoj knjizi koja tjera čitatelja da se pita koja mu je uloga i treba li mu prva pomoć, Govedić je posve iskreno sve pojednostavila.

– Ovo je zbilja knjiga o kumkvatu. I ovo je knjiga o odmoru – rekla je.

Ali ne o odmoru na način kako ga propisuju recimo liječnici, ne o odmoru za kojeg se ne događa ništa. Jer, odmor za nju počinje, priznala je Govedić, tek kad se nešto nemoguće počne događati, ovako kako se primjerice dogodilo da na promociji zasviraju Matišić, Matišić i Kapec.

Nisu se dali Baković i Mićanović, pa su kazivali još štošta drugo, recimo da je ova zbirka i prešutna rasprava s različitim politikama čitanja i pisanja, baš kao i sa stanjem i slikom hrvatskog pjesništva. Nije se, međutim, dala ni Govedić.

Kumkvat

– Ovo je zaista knjiga o odmoru – reče.

Taman da je Baković upita je li pisanje ove zbirke bio odmor.

– Definitivno – na to će Govedić.

Prije nego pusti čitatelja u svijet u kojem je puno odmora, opreza, kumkvata, Govedić na početku zbirke citira Pravilnik o pružanju prve pomoći. A tamo piše da je značenje prve pomoći: brinuti se o vlastitoj i tuđoj sigurnosti, ne stvarati paniku, ne štetiti, ne činiti više od onog što je potrebno.

To ova knjiga i radi. I nije bezrazložna ideja autorice da »Knjiga prve pomoći« jednom stoji po ambulantama, čekaonicama bolnica, jer možda je važnije pročitati stih dok se čeka kakva pretraga nego se konzultirati s mobitelom.

Na stranici 72. evo i pjesma »Prve pomoći« koja kaže: »čak i najumornija lica svijetle/jače od nebeskih tijela/ obasjavaju/iz dubine rudače«. Pritom se autorica ne libi priznati »da nakon obavljenih propisanih postupaka prve pomoći, vrijedi povrijeđenom ili oboljelom osigurati daljnju pjesničku pomoć«.

Predlaže ona Telećanovu »Knjigu posjeta« i Pogačarovu »Knjigu praznika« te Čegecove »Paralelne gradove«, jer kako kaže: »Nikada nije dobro zadržati stradalnika samo u okvirima vlastite postojbine.«