RIJEKA – Polazeći od one iskonske potrebe čovjeka da ostavi trag, u Galeriji »Montenegrina« nedavno otvorena izložba »Prahistorijski zapisi/Kodovi vremena« crnogorske umjetnice Ksenije Borozan-Popivoda vraća se samim počecima umjetničkog izraza, istražujući vezu između čovjeka i prirode te simbola i sjećanja. U autoričinim se radovima stoga prepoznaje ona trajna, univerzalna potreba za stvaranjem kao načinom razumijevanja svijeta, povezivanja s njime te potvrđivanja vlastitoga postojanja.

Ova serija radova, pojasnila je sama autorica Ksenija Borozan-Popivoda, nastala je iz njezine »fascinacije pećinskim slikarstvom i prvobitnom potrebom čovjeka da ostavi trag«, pa u svojim radovima »istražuje odnos čovjeka i prirode – lov, ribu, sunce, životinje i simbole koji su oduvijek pratili ljudsku svakodnevicu i vjerovanja«.

– Koristim zemljane tonove, grube poteze i teksture kako bih prizvala osjećaj starine, patine i vremena koje ostavlja trag. Ne želim oponašati prahistorijske crteže, već njima pronaći suvremeni izraz – spoj starog i novog, univerzalnog i osobnog. Ovi radovi nisu samo scene, već i simboli koji pričaju priče, ali i ostavljaju prostor za slobodnu interpretaciju. Neki su jasni i direktni, drugi puni detalja i znakova, baš kao pećinski crteži. Za mene je ova izložba pokušaj da podsjetim na to da je čovjek oduvijek imao potrebu zabilježiti svoje postojanje i povezati se sa svijetom kroz znak, sliku i priču, kazuje umjetnica.

Ishodište prapovijesnog

Svojim radovima okupljenim riječkom izložbom, govori kustosica izložbe mr. sc. Jasna Rodin, »autorica promišlja o čovjeku, o njegovim korijenima i samom ishodištu prapovijesnog trenutka«.

– Umjetnost je u tom drevnom razdoblju bila neraskidivo povezana s ljudskim bićem, utkana u srž razmišljanja i preživljavanja, isprepletena zajedno s prirodom, instinktom, načinom izražavanja. Sačuvani tragovi vremena potvrđuju iskonsku potrebu za stvaranjem čineći temelj koji je kroz povijest ostao prisutan u našoj dubini, memoriji i biti, poput energije koja nas neprestano potiče na rad i kreativnost. Autorica upravo tu snagu i esenciju, neraskidivu nit između bića i umjetnosti, naglašava postavljajući je kao temelj vlastite inspiracije i likovnosti, ističe kustosica.

»U svom novom ciklusu«, pojašnjava, umjetnica »traga za znakom, tajnim kodom osjećaja, za nenaučenim, slobodnim izrazom poteza i boje«.

– Njezin kolorit stoga nosi zemljane tonove, pružajući osnovu unutar koje se razaznaju hladni i mračni prostori špilja, zeleni mirisi mahovina i lišaja, plameni odsjaji vatre i zamagljeni tragovi pepela. Odabrana paleta postaje simbol te ekvivalent prirodnih sila. Ona raste, mijenja se, teče i vibrira vlastitim ritmom, diše zajedno s formom, pulsira poput živog organizma uravnotežujući prostor u smirenom, gotovo meditativnom skladu, kaže Rodin.

U poveznici s time govori i da »usklađenost svih elemenata: urezanih linija, tekstura, apstraktnih oblika i naznaka čovjeka ili životinje stvara nepredvidljivost i vitalnost tkiva slike«.

– Prikazani motivi nisu tek prizori, već simboli koji prenošenjem priča otvaraju prostor slobodnoj interpretaciji. Podsjećajući na pećinske crteže, u sebi čuvaju kolektivnu memoriju i nazor plemena, neki su neposredni i jasni, dok su drugi slojeviti i zagonetni. Istovremeno, odjekuju i u suvremenom životu, povezujući nas s osjećajima i zajedništvom te potvrđujući trajne i univerzalne vrijednosti, neovisno o vremenu nastanka, tumači kustosica.

Znak trajanja

Ovom serijom radova, naglašava, »umjetnica spaja slikarsko i kiparsko iskustvo, oblikujući prostorne kompozicije u suglasju dvodimenzionalnog i reljefnog«.

– Kombinacijom različitih postupaka – nanošenja slojeva, ogrebotina, utiskivanja, dodira i pokreta – gradi zanimljive fragmente, a prizor poprima nadnaravan, gotovo znakovit karakter. U konačnici, njezino djelo predstavlja suvremeni odjek praiskonske geste stvaranja. Ono što je nekada bila potreba za preživljavanjem, danas postaje potreba za razumijevanjem, empatijom i povezivanjem. Obris ruke na stijeni ostaje znak trajanja i snage postojanja umjetnosti koja kroz stoljeća pronalazi svoj put do nas, ostavljajući dubok trag u našoj biti i sjećanju, zaključuje Rodin.

O autorici

Umjetnica Ksenija Borozan-Popivoda (1999.) rođena je u Cetinju u Crnoj Gori. Studirala je na Fakultetu za dizajn i multimediju Sveučilištu Donja Gorica te na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, a njezini su radovi i nagrađeni; dobitnica je nagrade ULUCG-a za mlade umjetnike za rad »Uzdignute ruke«, kao i nagrade Prijestolnice Cetinje za najuspješnijeg studenta umjetnosti.