Postoje dvije vrste pisaca – jedan ima ideju i mora naći način da je prenese, a drugi uzima papir i ne zna što će iz toga ispasti. Ja sam ovaj drugi. Nemam projekte, ja samo pišem. Dijelom je to moj karakter, a dijelom kulturno nasljeđe
Joan Todo Cortiella mladi je katalonski pjesnik i pisac koji u Rijeci boravi kao drugi gost Rezidencije Kamov. Tu će provesti mjesec dana, a o njegovu radu i očekivanjima od rezidencije razgovaramo nakon uvodne, predstavljačke književne večeri u knjižari »Ribook«. Kako vam se sviđa u Rijeci, jeste li se snašli? – Tri dana sam ovdje i sviđa mi se jako, ali moram opet naučiti živjeti sam, jer zadnju godinu živim s roditeljima. Moja majka je inzistirala da kuha, što ja nisam htio, pa moram i to – podsjetiti se kuhanja. Imam problema i s jezikom, kad kupujem namirnice i slično. Nikola Petović mi je tu puno pomogao. Ma zapravo ja još uvijek dolazim. Ima jedna stvar koju napravim svaki put kad negdje dođem, a to je da puno hodam. Ovo je jako lijepo mjesto, savršene veličine. Barcelona mi je prevelika, moje selo premalo, a ovo je taman. Je li vam ovo prvo iskustvo kao rezidencijalnog pisca? – Da. Što očekujete od boravka ovdje? – Deset godina nisam odlazio iz Španjolske. Zato mi je engleski loš, a još k tome ovo je najdalje što sam otišao od Španjolske. Ovo mi je divna prilika da radim, rezidencija je prekrasna, velika, uredna. Tako da imam priliku napraviti remek-djelo, pa ako ga ne napravim – možete me ubiti. Ako govorimo o vašem radu, ovdje smo imali priliku čuti dio i iz toga, možda pogrešno, izvući neke zaključke. No čini se da je vaše pjesništvo dosta melankolično? – Da, čini se. Inače mi je vrlo teško govoriti o onome što radim, jer samo pišem. Postoje dvije vrste pisaca – jedan ima ideju i mora naći način da je prenese, a drugi uzima papir i ne zna što će iz toga ispasti. Ja sam ovaj drugi. Nemam projekte, ja samo pišem. To znači da ne znam što sam napravio dok to ne učinim, ali istina, neki ljudi su rekli da je to dosta melankolično. Dijelom je to moj karater, a dijelom kulturno nasljeđe, dakle ono što jesam i ono što sam dobio.
Katalonija u stresu
Govorimo li o kulturnom nasljeđu, vi dolazite iz Šanjolske, ali iz Katalonije i katalonskog jezika, koji je sličan hrvatskom po broju govornika. Kako doživljavate katalonsku kulturu spram te ogromne španjolske, koja nad njom čuči kao kobac? – Tu sam cijeli rujan, u jednom vrlo važnom trenutku za Kataloniju. U ovo se vrijeme obilježava doba kad je Katalonija zadnji put bila nezavisna. Katalonija je sad u stresu, kao i Španjolska, zbog krize. Ljudi žele otići, više nego ikad prije. Ne volim riječ nacionalist, ali smatram se independistom. Ne znam postoji li ta riječ, ali to je tako. A kao katalonski pisac imate dva problema: nezavisnost i jezik. Katalonac može pisati i na španjolskom, ali ja to ne mogu. Zato pišem na katalonskom, kojim govori oko šest milijuna ljudi. A literaturu morate prevoditi, to nije kao s likovnom umjetnošću. Zanimljiva je knjga koju ste mi pokazali: zbirka Kamovljevih pjesama na katalonskom, pjesnika po kojem je ova rezidencija dobila ime. Što mislite o njegovim pjesmama, možete li se povezati s njim na neki način? – Naravno, istina, ovisi o prijevodu, ja mu moram vjerovati. No koliko sam shvatio, on je uveo »blank verse« u Hrvatsku. Katalonska književnost je dosta tradiconalna. Tu je najpopularniji jedan oblik klasicizma. Tako i ja pišem u pentametrima, dakle u tradicionalnoj metrici. No Kamov iznenađuje, i ono po čemu se može povezati s katalonskom književnošću je to da danas u Kataloniji postoji pokret mladih koji govore stvari koje nitko prije njih nije rekao. Ima li u katalonskoj književnosti možda neko ime iz povijesti koje bi s moglo usporediti s Kamovom? – U biografskom smislu imamo dvojicu, možda i trojicu, pjesnika koji su bili napredni i koji su umrli mladi, utječući na mnoge kasnije. Najviše možda Joan Salvat-Papasseit, koji je Kataloniju upoznao s futurizmom. Bio je odličan pjesnik. Kako biste opisali katalonsku literaturu danas? – Danas je kaos. Puno se toga događa i ima više pjesnika i pisaca nego čitatelja. Kriza je, knjige se teško objavljuju. A ima i jedan novi pokret ljudi koji se zbog toga ne oslanjaju na papir, na knjigu, nego samo govore. Prije revolucije književnost je bila puno linearnija. Danas ima svega.
Pjesme i proza
Koliko knjiga morate prodati u Kataloniji da bi vas se smatralo uspješnim piscem? – Više od 1.000 primjereka. Rekli ste da se smatrate pjesnikom, ali više ste uspjeha postigli kao prozaik. Kako to, je li poezija manje cijenjena ili je proza lakše našla put do čitatelja? – Dogodilo se nešto što ne razumijem potpuno. Kako ste rekli, ja sam pjesnik i takvim se smatram, ali u jednom trenutku počeo sam pisati priče i našao sam izdavača koji je htio to objaviti. Kao pjesnik sam, tako barem kažu, malo teži za razumijevanje. U prozi, naprotiv, nisam htio biti pjesnik koji piše priče, koji otvara svoja krila kao leptir. Ja volim da su pjesme pjesme, a proza neka bude proza. I još jednu stvar nisam uspio postići u poeziji, a to je humor, što mi u prozi uspijeva. Možda su priče jednostavno komercijalnije, a tu se mora računati i na sreću. Što možete reći o knjizi na kojoj ćete raditi ovdje? – Nakon priča koje sam objavio, a koje su postigle i neki uspjeh u Kataloniji, pozvao me urednik povijesnog magazina »Lavence«, koji ima i jedan dio koji se zove »Priče«, gdje svake godine jednom piscu daju da ga napravi cijelog. To je 11 članaka od kojih se onda kasnije napravi i knjiga. Ja sam pritom najmlađi koji je to pozvan napraviti. Tih 11 članaka praktički sam već napravio. I sad ovdje mislim raditi knjgu. Neki rade knjigu tako da samo prenesu te tekstove, no ja želim nešto drugačije. Napisat ću skoro sve ispočetka. U knjizi će se radnja odvijati oko čovjeka koji se vraća u selo svojeg djetinjstva. Ideja je da se to možda pretvori u neki roman, možda malo čudan roman, jer bit će puno činjenica, povijesti i slično, a bit će i fantastičnih elemenata. Ali, kao što sam ranije rekao, zapravo ne znam što ću točno napisati dok to ne napišem.
