Prvi travnja ove godine umro je u američkom gradu Tulsi, gdje je od 2007. na tamošnjem sveučilištu predavao rusku poeziju, slavni ruski pjesnik, ali i prozaik, esejist, publicist, filmski scenarist, glumac i redatelj Jevgenij Jevtušenko, jedan od simbola sovjetske, nonkomformističke mladeži, koji je svojom poezijom obilježio razdoblje Hruščovljeve kritike kulta ličnosti, destaljinizacije, odnosno političkog otopljavanja i kulturalne liberalizacije 60-ih godina 20. stoljeća.

Kao pripadnik generacije »šezdesatnjika« (novi, modernistički pjesnički val nastao 60-ih godina prošlog stoljeća u SSSR-u), zajedno s prvom suprugom, također velikom pjesnikinjom Belom Ahmaduljinom te Andrejem Voznesenskim, Robertom Roždestvenskim, Jevgenijem Vinokurovim, radikalno je počeo raščišćavanje s nasljeđem pogubnog soc-realizma u književnosti i u umjetnosti uopće, te je među prvima demistificirao Staljinovo razdoblje i demaskirao njegovu zlokobnu tiraniju, o čemu je izdao i do danas hvaljenu zbirku pjesama »Staljinovi nasljednici« (1964.).

U poeziji je na nov način, ali oslonjen na tradiciju Ane Ahmatove, Borisa Pasternaka i Osipa Mandeljštama, tematizirao specifične prostore i oblike lirskog i refleksivnog izričaja, gdje je uvijek posebno, uzvišeno mjesto zauzimala slika žene kao majke, supruge, ljubavnice, izvorišta života i iskrene ljubavi. U rusku je poeziju vratio liriku protjeranu iz soc-realističke književnosti i iznova je književni interes fokusirao na realne probleme sovjetskog života i kritički ih artikulirao.

Mnogi su ga uspoređivali s njegovim velikim uzorom Vladimirom Majakovskim, a kritičar J. Sidorov ga je opisao kao književnika koji je fascinantnom snagom i preciznošću ispisao kardiogram svoje epohe i time se nametnuo svojoj generaciji poput nekakve rock zvijezde koju su mladi obožavali, slavili i s njim se poistovjećivali.

Za i protiv

Jevtušenko je bio socijalistički »buntovnik bez razloga« i stoga su mu mnogi sovjetski pjesnici zavidjeli, jer je u kratkom vremenu ostvario ogroman uspjeh. Postao je svojevrstan tribun sovjetskog društva, pjevao je o onome o čemu drugi nisu smjeli ni govoriti, a pripadnici vladajuće nomenklature su mu sve to opraštali, svjesni njegovog zaraznog ugleda, posebice u mladoj populaciji diljem tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Prigovarali su mu površnost, ispraznost, klevetali su ga kao egocentrika koji vješto koristi nesporni talent za politički i društveni probitak. Odnosno, od samih početaka karijere Jevtušenka je pratio glas kako samo kritički koketira s društvenim temama i tabuima, a bez stvarnih ambicija da ih raščlani i razmrsi. Uvijek je vodio računa, tvrdili su neskloni mu kritičari, o granicama partijske prihvatljivosti svoga stvaralaštva, spretno se prilagođavao političkim i modnim trendovima i samo stoga je tako dugo opstao na javnoj sceni.

Iako je u ovim prigovorima bilo i poneko zrno istine, na festivalima poezije (koji u Rusiji imaju dugu tradiciju), mase su ushićeno hrlile na stadione kako bi neposredno čule i doživjele Jevtušenkovu poeziju. Pjesnički recitali i zajednički nastupi s Belom Ahmaduljinom, slavnim kantautorom Bulatom Okudžavom i drugima u Politehničkom muzeju u Moskvi ušli su u legendu i pretvorili su se u mitsku svetkovinu poetske riječi.

A Jevtušenko je, po uzoru na antičke pjesnike, zanosno govorio stihove i pritom iskazivao svekoliki raskošni, glumački i recitatorski talent koji je njegovu izričaju davao dodatnu, provokativnu dimenziju. I drugi pripadnici tzv. nove poezije, poput Voznesenskog ili Bele Ahmaduljine, bili su sjajni interpretatori vlastitih pjesama, ali publika je obožavala samo ili prije svega Jevtušenka. Samo je on znao proniknuti i pronaći put do osjećaja i senzibiliteta sovjetske tzv. izgubljene generacije, a scenom i pjesničkim porukama je naprosto dominirao.

Granice

Istina, kada bi govorio o brojnim problemima sovjetskog društva, činilo se kako su njegove riječi prepune subverzivnosti, privlačne poput zabranjenog voća, ali se u javnim nastupima ipak nikada ne bi zaletio i prešao (ne)dozvoljene granice, te ga je sveprisutna cenzura nevoljko »propuštala«, jer u njegovim stihovima nije pronalazila neprihvatljive »antisovjetske« poruke.

I tako je Jevtušenko neprestano lavirao između politike i ideologije; bio je blizak disidentima, ali nikada nije bio jedan od njih, u punom smislu te riječi; pripadao je društvenom establishmentu, ali nesumnjivo, u mnogočemu bio je i ostao enfant terrible sovjetskog režima, nesporno boreći se za nove i slobodne prostore književnog stvaralaštva. A u vrijeme sovjetskog staljiniziranog društva to je bilo, usprkos svemu, više od hrabrosti.

Neki, poput nobelovca Josifa Brodskog, optužili su ga da je bio blizak sovjetskim obavještajnim službama, te da je po njihovom diktatu i direktivama kritizirao vlastitu zemlju, posebice u inozemstvu, ne bi li među brojnim ruskim emigrantima širom svijeta došao u dodir s informacijama korisnim za tajne službe.

Ali svoje teze Brodski nikada nije mogao dokazati; uostalom, još 1965. godine zajedno s Anom Ahmatovom, Kornejem Čukovskim i Jean-Paulom Sartreom, Jevtušenko je osudio montirani politički proces budućem nobelovcu, nakon kojeg je pjesnik bio osuđen na pet godina prinudnog rada u jednom od sibirskih gulaga.

Zapravo, 1987. godine između dva velikana svjetske poezije došlo je do žestokog sukoba, jer je Brodski te godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, a narcisoidni Jevtušenko je to shvatio kao osobnu uvredu, smatrajući da bi ova velika nagrada trebala pripasti njemu, jer je još od 1963. u nekoliko navrata bio nominiran za laureata najprestižnijeg svjetskog književnog priznanja.

»Plava« krv

Naravno, Jevtušenkovi zajedljivi komentari su uvrijedili Brodskog, a kada je iste godine Jevtušenko bio izabran za člana Američke akademije umjetnosti i književnosti, kao najpoznatiji sovjetski liričar izvan granica Rusije, Brodski (koji je u to vrijeme živio u SAD-u) prosvjedovao je optuživši svog kolegu kao policijskog denuncijanta. Bespotrebno su pale teške riječi i do pomirenja nikada nije došlo.

Brodski je Jevtušenku prigovarao da je »lažni glas sovjetskog društvenog nezadovoljstva«, te da je »blizak Kremlju«, a potonji je nobelovca nazivao »nezahvalnim dvoličnjakom« koji je zaboravio na potporu u vremenima kada su ga svi ignorirali i osuđivali, ali ne i Jevtušenko. Srećom, bez ogleda na sve, ovaj sukob ni u čemu nije umanjio veličinu i značaj dvojice možda najznačajnijih ruskih pjesnika poststaljinske epohe.

Jevgenij Aleksandrovič Gagnus (kasnije preuzima djevojačko prezime svoje majke Jevtušenko) rodio se 18. srpnja 1933. u sibirskom gradiću Zimi i u Sibiru je odrastao s roditeljima (otac Aleksandar Rudolfovič je bio geolog, a majka Zinaida Jermolajevna pjevačica) sve do 1944. kada se seli u Moskvu. Tu je počeo pisati (1949.) poeziju i već je prvim stihovima na sebe svratio veliku pozornost. Kada govorimo o njegovom rodoslovnom stablu, valja podsjetiti na nekoliko interesantnih činjenica.

Djed s majčine strane, Josif Bajkovsky, pripadao je poljskom plemstvu, a zbog sudioništva u pobuni protiv ruskog cara, bio je prognan u Sibir. Jedna od njegovih kćeri, Maria, udala se za carskog oficira Jermolaja Jevtušenka koji je tijekom Prvog svjetskog rata prišao »boljševicima« i u građanskom je ratu sudjelovao kao pripadnik Crvene armije. Djed s očeve strane, Rudolf Gagnus, oženio se ruskom plemkinjom Anom Plotnjikov, tako da je Jevgenij u sebi nosio i poljsku i rusku »plavu krv«. Interesantno je da su mu oba djeda 1937. godine tijekom Staljinovih čistki bili uhićeni i kao »neprijatelji naroda« deportirani u sibirske gulage.

Ali uz »plemenitu« u Jevtušenku je kolala i ukrajinska, bjeloruska, tatarska i njemačka krv, te je, kako je sam znao reći, morao postati pjesnikom kako bi u sebi pomirio sve te silne suprotnosti. Međutim ni u privatnom životu ta njegova strasna krv nije mu davala mira; nakon što se razveo od Bele Ahmaduljine, ženio se još tri puta (Galina Sokol-Lukonjin, Jane Butler i Maria Novikov), a iz tih brakova rodilo se petero muške djece.

Prve knjige

Studij književnosti upisao je na Institutu Gorki 1951., ali nakon tri godine bio je izbačen s fakulteta, jer je otvoreno kritizirao doktrinalno-ideološka predavanja i sovjetski kanonizirani sustav obrazovanja. Uz to otvoreno je podržavao vlastima sumnjive i nepodobne pisce, ali Jevtušenko to nije shvatio tragično, nastavio se sam obrazovati i vremenom je postao jedan od teorijski najpotkovanijih pjesnika. Lako je učio jezike i perfektno je svladao engleski, francuski, talijanski, španjolski, poljski, ukrajinski jezik, a dobro se služio i njemačkim i estonskim.

Prvu zbirku pjesama naslovljenu »Izviđači budućnosti« objavio je 1952., a iste je godine postao i (najmlađim) članom Saveza sovjetskih pisaca. Nakon toga uslijedile su brojne druge zbirke poezije, eseja, putopisi, publicistički tekstovi, sve u svemu objavio je preko 150 knjiga. Ali u tom moru tekstova treba svakako spomenuti autobiografsku poemu »Postaja Zima« (1953.), kojom je zapravo zajedno s Roždestvenskim i Voznesenskim pokrenuo novi poetski pravac »šezdestanjika« i rusku poeziju okrenuo modernizmu.

Tadašnju sovjetsku književnu scenu Jevtušenko je obogatio i obilježio nizom prevratničkih, danas antologijskih pjesama: »Padaju bijeli snjegovi«, »Staljinovi nasljednici«, »Teče rijeka, u magli se topi«, »Hoće li Rusi u rat?«… Međutim poema »Babij-Jar«(1961.) nesporno je najbolje Jevtušenkovo djelo u kojoj je potresnim riječima opisao stravični nacistički masakr 35 tisuća ukrajinskih Židova tijekom Drugog svjetskog rata, u blizini Kijeva, a na temelju koje je slavni sovjetski kompozitor Dmitrij Šostakovič skladao svoju glasovitu Trinaestu simfoniju.

KGB

Kada su Sovjeti vojno okupirali Čehoslovačku (1968.), Jevtušenko je javno prosvjedovao protiv vlastodržaca u Kremlju i solidarizirao se s građanima Praga. Tada je nastala njegova glasovita pjesma »Po Pragu idu tenkovi«. Nedugo potom, 1974., solidarizirao se s progonjenim Aleksandrom Solženjicinom i osudio njegovu prisilnu deportaciju iz SSSR-a.

Naravno, to je navelo šefove KGB-a, prvo Semičasnog, a potom Andropova, da predlože »određene mjere« prema Jevtušenku, ali budući da je bio planetarno slavan, a nikada nije podupirao radikalni antisovjetizam dijela disidentskog pokreta, uže vodstvo KPSS-a nije se željelo lišiti »usluga« još jednog literarnog velikana te su ga odlučili tolerirati i dozvoliti mu ono što drugima, primjerice Solženjicinu ili Brodskom, nikada ne bi dopustili. Jevtušenko je to dobro znao, koristio je taj otvoreni prostor slobode i širio je manevarski prostor svog javnog djelovanja, ali uvijek pritom vodeći računa da ne pretjera i time samog sebe osudi na emigraciju. Isuviše je bio vezan za ruski jezik, a da bi prihvatio usud protjeranog pjesnika, smatrajući da mu je domovina potrebna kao izvor i inspiracija pjesničkog stvaralaštva.

Nebeske visine

Iako Rusija nikada nije oskudijevala u pjesnicima, kako je to znao reći Maksim Gorki, Jevtušenko je izmicao uobičajenom pjesničkom stereotipu, jer se prebogatoj, književnoj ruskoj tradiciji i baštini uspio nametnuti kao samosvojni poet i čovjek izuzetnih kvaliteta. Od samog početka izdvojio se iz mnoštva talenata hrabrošću i snagom riječi koja »i liječi i ubija, koja i voli i mrzi« i koja uvijek i sve oko sebe propituje. Za Jevtušenka život je bio tajna, ali i čudo; znanost, filozofija i umjetnost su po njemu imali presudnu ulogu u razotkrivanju smisla života, ali bez poezije čudo bi se banaliziralo, a tajna denuncirala. Upravo je stoga čovjeku poezija bila i ostala vječna i nasušna potreba, a pjesnik je čarobnjak riječi koji u nered unosi sklad. Stoga ne čudi da su mnogi ruski šansonijeri tako rado i često uglazbljivali njegove stihove.

Svojom poezijom Jevtušenko je dosegao nebeske visine; uostalom, po osobnom priznanju bio je opčinjen svemirom, galaksijama i uopće istraživanjima beskonačnih zvjezdanih staza, jer »tu je rodno mjesto poezije, a pjesnik je astronaut koji do nje mora doprijeti«. Često i puno je putovao širom svijeta; družio se s Che Guevarom, Salvadorom Allendeom, Pablom Nerudom, Allenom Ginsbergom… osuđivao je nepravdu na svim kontinentima, ali mora se priznati, nešto manje i selektivno u vlastitom dvorištu. Međutim Rusija mu je bila i ostala jedina istinska strast i ljubav; u svojim pjesmama Rusiju je pokazao kroz mnoštvo lica i svako je bilo ono pravo.

Sibirski snjegovi, beskonačne stepe, guste brezove šume, moćne i široke rijeke poput Volge i Dona, orkanske snježne mećave nisu samo prirodna obilježja nepreglednog i začudnog ruskog pejsaža, već su i izvorište ruske duše u kojoj su se, kroz povijest žestoko i krvavo sporili zapadnjaci i slavijanofili, monarhisti i revolucionari, a da tu dilemu nikada nitko nije, niti će ikada razriješiti dokraja. Utoliko je Rusija fascinantna sfinga, neshvatljivo raskrižje civilizacije; ona je i opasna i nježna, sveta i grešna, pravoslavna i ateistička, banalna i orginalna, prepuna neponovljivih jurodiva svih vrsta koji su stoljećima pjevali o slobodi, a najglasnije i najljepše kada bi u okovima kao zatočenici pošli put sibirskih gulaga.

»Sinteza dvostrukosti«

Povijest je Rusije okupana krvlju, ali i ispredena zlatnim nitima i upravo je o toj »sintezi dvostrukosti« Jevtušenko ispjevao snažne stihove kao svjedočanstvo o jednom strašnom, ali i uzvišenom (ne)vremenu. Jer o svemu o čemu je Jevtušenko pjevao, pjevao je »iznad svih uvreda« i to riječima koje su poput melema znale utješiti, ako ne i izliječiti dušu. A kada su počele perestrojka i glasnost, pun entuzijazma uključio se u politički život zemlje ispisujući pri tom sjajne poeme poput »Strah od glasnosti«, »Tako se više živjeti ne može«, »Vrhunac sramote«.

Neposredno nakon raspada SSSR-a objavio je autobiografske zapise »Nemoj umrijeti prije smrti«(1993.), koji su zapravo bili svojevrstan nastavak romana »Mjesto gdje rastu najljepše jagode«(1981.) u kojem je raspravljao o pitanjima morala, društvenim vrijednostima i kaleidoskopu svih zbivanja uoči, tijekom i poslije perestrojke.

Od publicističkih radova treba izdvojiti knjige »Rat i antikultura«(1983.) i »Politika je privilegija svih«(1990.) i u njima se veliki pjesnik pokazao kao i autentični prozaik raskošnog stila i duboko promišljenih stavova o našoj civilizaciji.

Intenzivno se bavio i filmom (režirao je dva ostvarenja: »Staljinova sahrana« i »Dječji vrtić«), napisao je nekoliko scenarija, a posebnu je pozornost privukao njegov rad o kubanskoj revoluciji naslovljen »Ja sam Kuba«, koji je 1962. režirao Mihail Kalatozov, a koji je tek nakon perestrojke bio izvučen iz cenzorskog »bunkera«. Kao glumac, ostvario je fascinantnu ulogu u roli velikana ruske znanosti, genijalnog fantasta Konstantina Ciolkovskog. U mnogo čemu, u stvarnom životu Jevtušenko je na njega podsjećao.

Nebesko tijelo

Za vrijeme Gorbačova postao je zastupnikom u sovjetskom parlamentu, za oblast Harkova (1988. – 1991.); oštro je osuđivao cenzuru, partijsku diktaturu, a bio je i jedan od inicijatora glasovite udruge za ljudska prava i istraživanje Staljinovih zločina »Memorial«, zalažući se za očuvanje uspomena na žrtve staljinskog sustava.

Od početka, tj. od 1994., protivio se ratu u Čečeniji, a nakon raspada SSSR-a sve se teže snalazio u vlastitoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina ekonomski, moralno i uopće društveno propadala. Stoga je nezadovoljan postojećim stanjem sve češće boravio u inozemstvu, posebice u SAD-u, jer se po osobnom priznanju u domovini više nije osjećao kao u vlastitom domu.

Sve je počasti odbio koje mu je Jeljcin nudio, povukao se u anonimnost i počeo intenzivno sređivati monumentalnu antologiju ruske poezije naslovljenu »Pjesnik u Rusiji više je od pjesnika; deset stoljeća ruske poezije«. Smatrao je to svojim životnim djelom, jer je neumorno, preko dvadeset godina sakupljao »sve, pa i mrvice zaboravljenih ruskih pjesnika«. Dosad su izašla četiri toma, a peti će izaći postumno u srpnju ove godine.

Svjestan da umire, Jevtušenko je tražio da bude sahranjen na groblju književnika u Peredelkinu, tik uz grob svog uzora Borisa Pasternaka. Posljednji ispraćaj bio je upriličen u Centralnom domu književnika u Moskvi uz nepregledno mnoštvo ljubitelja njegove poezije, ali i uglednika iz javnog života, poput Natalije, udovice A. Solženjicina, pjesnika Igora Volgina i Larise Rubaljskaje, skulptora Zuraba Ceretelija, političara Sergeja Šojguja, jednog od najbližih Putinovih suradnika itd.

Ispraćaj je bio uistinu impresivan, jer kako je to kazala Zoja Bogoslavska: »Jevtušenko nije bio samo legenda, već i čovjek koji je u mnogo čemu utjecao na svoje vrijeme i zahvaljujući njemu mnogo se toga u Rusiji promijenilo«. A da to nije bilo samo mišljenje udovice glasovitog Andreja Voznesenskog, govori podatak da je astrofizički opservatorij na Krimu jednom nebeskom tijelu dao Jevtušenkovo ime. S punim pravom.