U zoru, 9. kolovoza 1962. godine, nakon što je večer prije slušao svog omiljenog kompozitora Chopina i napisao posljednji stih poeme »Slomljena grana«, umro je njemačko-švicarski književnik Hermann Hesse. Tako u »Leksikonu književnika« navodi Francis Amalfi.

Uskoro će se navršiti 60. godišnjica Hesseove smrti, a rođen je u Calwu 2. srpnja 1877. godine. Roditelji su mu bili strogi protestantski misionari, koji su ga poslali u sjemenište iz kojega je pobjegao.

Radio je kao urar, knjižarski i bravarski pomoćnik, započeo je i studij teologije, no od rane mladosti blizak mu je književni svijet. Godine 1911. putovao je u Indiju, a u vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao je u Crvenom križu.

Imao je demokratska uvjerenja i česte pacifističke napise zbog čega odmah po završetku Prvog svjetskog rata 1919. odlazi u Švicarsku te 1921. postaje švicarski državljanin.

Do kraja života ostao je u Švicarskoj (preminuo je u Montagnoli, Ticino), gdje ugošćuje brojne intelektualce u izgnanstvu, poput Thomasa Manna i Bertolta Brechta.

Upoznao je i C. G. Junga, s kojim se upušta u nekoliko psihoanaliza. Živio je u Švicarskoj, premda je pretežno objavljivao u Njemačkoj. Godine 1946. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Na početku stvaranja brojnih djela Hesse je bio pod utjecajem Hölderlina, a nakon toga pisao je slijedeći učenje Dostojevskog, Nietzschea te Freuda.

Javio se lirikom u tradiciji njemačkog romantizma, naročito s motivom čežnje za svijetom djetinjstva. Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, »osjećaj neusklađenosti s okolinom i otuđenosti od suvremenika obilježava i njegovu prozu, s kojom je postigao uspjeh u javnosti kao majstor neoromantičkog i u isti mah psihološki produbljenog izraza.

Romani su mu tematski i žanrovski dosta raznoliki, neki su nadahuti psihoanalizom te indijskom filozofijom i mitologijom, a u svima je prisutno traganje za smislom u kaosu života.«

Ratni užasi, poslijeratna duhovna zbrka i teške osobne brige pojačali su autorovo prvotno izdvajanje i osamu, o čemu svjedoči u pripovijestima i romanima »Demian« (1919.), »Klingsorovo posljednje ljeto« (1920.) i »Siddhartha« (1922.).

U kasnijem razdoblju stvaralaštva Hesse je nastojao pomiriti um i nagon, svijet doživljaja i svijet vrednota, opraštajući se od »staroga svijetlog svijeta«.

Nastojeći se osloboditi duhovnoga bremena prošlosti, on odbacuje predrasude i tabue, a nakon novih kriza umjetničke savjesti, smisao traži u spoznajnim eksperimentima i iskustvima dalekoistočne misaonosti.

Oslonivši se na Freuda, Nietzschea i Dostojevskoga, Hesse traži izlaz iz osobnoga kaosa i podvojenosti u romanu »Stepski vuk« iz 1927. godine.

Smatra se da je »Stepski vuk« jedan od vrhunaca Hesseovog stvaralaštva, a riječ je o svojevrsnom psihoanalitičkom dnevniku i intimnoj ispovijedi.

Autor izlaz iz osobnog kaosa traži u djelu izrazite smionosti i značaja. Harry Haller, junak romana i piščev svojevrsni duhovni dvojnik, koji u sebi sjedinjuje mnogobrojne probleme osvita modernog doba, nalazi se u sukobu sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje.

Kad naiđe na »Traktat o stepskom vuku«, antropološko-sociološki esej anonimnog autora o podvojenosti bića na »vučju« i »ljudsku« narav, Haller shvaća da je to bunar iz kojeg proizlazi njegova patnja, stavljajući ga u ulogu autsajdera koji savršeno razumije svijet u kojem se nalazi, ali se u njega ne uklapa.

Nakon što upozna Herminu, djevojku iz nekonvencionalnog društva, Harry doživljava preobrazbu. Spreman je usvojiti drugu stranu života kakvu dosad nije upoznao.

Uz Herminu uči plesati, zabavljati se, odmaknuti se iz mašte i uživati u realnom životu prepunom smijeha, glazbe i zabave. U tom »drugom svijetu« upoznaje i Pabla, saksofonista, koji mu se čini kao naizgled prazan čovjek koji je jednostavno zadovoljan činjenicom da svojom glazbom drugima pruža radost, a kao takav je u suštoj suprotnosti Mozartu, kojeg promatra kao simbol tradicije i kulture.

No baš ga Pablo uvodi u »Carstvo vječnih vrijednosti«, u svoje »Magično kazalište«, gdje ne postoje vrijeme i zbilja, ali je bogato ljudskosti koja je Harryju toliko silno nedostajala, lansirajući ga iz introvertnog svijeta u ekstrovertni zabavni svijet s ljudima od krvi i mesa.

Upravo s prizorom u »Magičnom kazalištu« projektiraju se Harryjeve podsvjesne želje, nadanja, more, intuicije i slutnje. Ako svaku ložu promatramo kao kazalište u kojem se kriju snovi, onda se može reći da je Harryjev podsvjesni um bogat, raznolik i šaren unatoč zatvorenosti prema suvremenom društvu.

»Stepski vuk« je romanizirana kritika moderne civilizacije. Uz pitanja identiteta i individualizma, roman se bavi i kritikom malograđanštine i društvenih tendencija iz poslijeratnog razdoblja.

Djelo je u početku naišlo na nezainteresiranost i odbijanje. U SAD-u je, u pojedinim saveznim državama, bilo zabranjeno u školskim knjižnicama zbog opisivanja »seksualnih perverzija« i uporabe droga.

Veliku popularnost roman je stekao tek 60-ih i 70-ih godina među pripadnicima hipi pokreta, koji su u Hesseu pronašli duhovnog vođu.

Premda je tradicionalistička po strukturi, uz temeljni ispovjedno-lirski ton, Hesseovoj prozi raznovrsnost pružaju elementi impresionističkoga krajolika, simbolika sna i bajke te sentencioznost istočnjačke mudrosti.

Glavno mu je djelo kasnoga razdoblja »Igra staklenim perlama« (1943.), s idealom jedinstva znanosti, duhovnosti i umjetnosti. Riječ je o svojevrsnoj utopiji s naglašenom kritikom suvremene civilizacije.

Radnja romana zbiva se u zamišljenoj utopijskoj zemlji Kastaliji, negdje u Europi, otprilike u dvadeset i trećem stoljeću.

Kastalija je država okužena jednom većom državom, gdje ta velika država simbolizira svjetovnost, s ratovima, borbom za vlast, politikom, seksom…, dok Kastalija simbolizira intelektualni i filozofski svijet.

Mladi, nadareni dječaci se biraju među narodom i šalju u kastalijske škole gdje se podučavaju u povijesti umjetnosti, filozofiji, jezicima, književnosti i, možda ispred svega, glazbi.

Biti izabran je velika čast, a neuspjeh se smatra sramotom ako dječaci ne uspiju završiti školu. Pored toga što se posvećuju studiju umjetnosti i glazbe, kruna njihovog obrazovanja je igra staklenim perlama.

Hesse daje samo površinske i metaforičke opise kako ta igra funkcionira, ali jasno je da je to neka vrsta univerzalnog jezika koji povezuje sve umjetnosti i znanosti u jedan zajednički izražajni oblik.

Roman je oblikovan kao životopis Josepha Knechta, kojeg čitatelj prati od dječačke dobi pa do starosti, od novopridošlog učenika u Kastaliji pa do majstora igre staklenim perlama, i na kraju do njegove smrti.

Tijekom svog života Knecht se bori s pitanjima smisla života, i kako je kastalijski način življena jedini ispravan, i da svijet izvan granica Kastalije nema neku naročitu vrijednost.

Roman sadrži filozofske elemente i pitanja, kao na primjer što je znanje, što je ljepota, što je istina.

»Igra staklenim perlama« sadrži poveznice s budističkom filozofijom i istočnjačkim prakticiranjem; meditacije i vježbe disanja su važan dio života u Kastaliji, a za Josepha Knechta je velika inspiracija kineska književnost i filozofija.

Hesse je poticaj za »Siddharthu« našao u razdoblju nastanka budizma. Premda je Indija bila njegovom inspiracijom i premda je njegovo djelo svojevrsna oda Indiji, »Siddhartha« nije samo priča o Indiji, već je i priča o čovjeku.

Siddhartha je odrastao kao sin brahmana, pripadnika najviše indijske kaste. Čitavo su njegovo djetinjstvo i mladenaštvo bili priprema za preuzimanje uloge svog oca, koje je pak naslijedio svog oca, i tako redom u prošlost.

No Siddhartha nije siguran želi li i on slijediti put svojih predaka. Ovo je roman o odrastanju i traganju za vlastitim identitetom, o sukobu generacija i odnosu između očeva i sinova.

Djelo istovremeno govori o prijateljstvu koje je trajalo godinama i koje nikad zapravo nije prestalo, usprkos svim mimoilaženjima mišljenja i stavova.

Na kraju, roman je to i o odnosima muškarca i žene. Knjiga stapa duhovna promišljanja s psihoanalizom i filozofijom.

Hesse je autor i putopisa, eseja, a i slikar i ilustrator vlastitih djela. Ostala važnija djela su mu »Peter Camenzind«, »Iz Indije«, »Zaratustrin povratak«, »Pogled u kaos«, »Narcis i Zlatousti«, »Putovanje na Istok«, »Na tragu sna«…

Završimo s nekoliko Hesseovih riječi: »Uvijek sam na strani potlačenih, a ne tlačitelja, na strani optuženih; a ne sudaca, na strani gladnih, a ne sitih.«