Ruski pisac

Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Vječno aktualni klasik

Jaroslav Pecnik

Promišljanja o zlu Nikolaja Vasiljeviča Gogolja - ove godine navršilo se 170 godina od kako je preminuo, a da je tu značajnu obljetnicu malo tko u svijetu zabilježio



Nakon vojne agresije Rusije na Ukrajinu, rata koji još uvijek traje i ne vidi mu se kraja, zapadni se svijet ujedinio u osudi Putinova režima i njegovih imperijalnih ambicija da pod okrilje »matuške Rusije« vrati »odmetnutu« Ukrajinu, negirajući pritom nacionalnu i kulturalnu samobitnost ukrajinskog naroda tvrdeći da se radi o Malorusima koji su samo spletom nesretnih političkih okolnosti, nakon raspada SSSR-a bili prisiljeni živjeti odvojeni od matične zemlje. A, sada je došlo vrijeme da se ta »povijesna nepravda« ispravi. Kako bi svijet kaznio Rusiju, ne samo politički i ekonomski, već i na širem društvenom planu, Putinovom režimu su uvedene sankcije, a u tome se, kako to obično biva u dramatičnim okolnostima ratnih zbivanja i tragedija, pretjeralo; sve što je rusko (i ono prošlo i ovo sadašnje) našlo se na tapetu osuda; »kultura otkazivanja« se razmahala pa su se na listama nepodobnih autora našli i oni koji s aktualnim režimom nemaju nikakve veze, a zapravo su svojim znanstvenim ili umjetničkim genijem zadužili svijet u širokom rasponu od filozofije i književnosti, preko glazbe i slikarstva do baleta…


Svjetska kulturna baština


Takvom usudu nije izbjegao ni veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj kojem se upravo ove godine navršilo 170 godina od kako je preminuo, a da je tu značajnu obljetnicu malo tko u svijetu zabilježio. Za sobom je ostavio velik književni opus koji se s pravom smatra i ruskom, ali i svjetskom kulturnom baštinom. Osim toga, da paradoks bude veći, Gogolj je etnički Ukrajinac koji je pisao ruskim jezikom kao i gotovo svi intelektualci carske Rusije toga doba, ali je u svom stvaralaštvu u pravilu koristio motive ukrajinske tradicije, folklora, običaja i povijesti otkrivajući tako svijetu slavu i bogatstvo duha naroda kojem je pripadao i srcem i dušom ga volio.


Gogolj je pisao iznimno zahtjevna književna djela, jer je i samu umjetnost kao takvu doživljavao kao težak, asketski i posvećeni rad koji ne trpi kompromis. Sve je svoje knjige započinjao s ambicijom da posredovanjem stvaralačkog umijeća »ispiše poticajno i uznoseće djelo« puno humora i satire, ali bi na koncu njegova literatura ispa(da)la »teška, turobna, žalobna i optužujuća«. Nastojao je kroz smijeh p(r)obuditi osjećaje kod čitatelja, ali ubrzo bi se taj smijeh pretvarao u suze i grč nad grubom i teškom realnošću u kojoj povlašteni nemaju milosti prema nemoćnima. Gogoljevo raskošno književno pismo svjedoči o feudalnoj i despotskoj Rusiji kojoj je želio i ljepši i bolji usud, da bi na koncu i sam postao žrtvom sustava koji je tako lucidno i duhovito, ali oštro i lapidarno s pravedničkim gnjevom secirao.





Tegobno mu je padala spoznaja kako ideal koji traži i zagovara »nije od ovoga svijeta« i teško da se ikada, osim u trenucima »posebne opijenosti« (religijske, revolucionarne, ekstatične, mistične…) može i ostvariti. Po njegovom sudu »nečiste sile« su se otjelotvorile upravo u Rusiji; Antikrist u njoj izabire ljude u kojima i s kojima će širiti zlo, tako da je pisac sebi u zadaću stavio da svojom književnošću razobliči i raskrinka to zlo. Pod utjecajem kritika, ali i po savjetu Bjelinskog, pokušao je jedno vrijeme svoje priče preoblikovati i više pozornosti pokloniti dobroti nego zlu, dakle »idejno« je promijenio plan svojih priča; iz njegovih tekstova nestaju tajanstvene demonske sile, pretvara ih u prateće kulise i svoja djela osmišljava u realističkoj, čak naturalističkoj maniri.


Međutim, to očevidno Gogolja nije zadovoljilo; bio je uvjeren kako nije dovoljno samo umjetničkim sredstvima zahvatiti zlo, već se zalagao za literaturu koja ga treba istražiti, kritički propitati i na koncu s njim obračunati. U tome je bila njegova životna i stvaralačka veličina, ali i tragedija.


Umjetnost i zlo


Poznato je da je Gogolj pred kraj života uništio, spalio svoje djelo koje je smatrao najznačajnijim, jer je (u)mislio da njime zapravo samo »plodi zlo«. Istina, postoje i tumačenja da je drugi svezak svojih »Mrtvih duša« spalio kada je shvatio da je slika idealizirane carske Rusije koju je pokušao »ubaciti« u nastavak svoje poeme zapravo laž, te da nije problem samo u snažnom nadirućem kapitalizmu zapadnog tipa u uništavanju idealizirane »čiste« patrijarhalne zajednice i plemenitih odnosa među judima, već da su razlozi mnogo dublji. U tome je prepoznao i vlastitu (su)odgovornost za emancipaciju zla i njegovo ovladavanje Rusijom, jer je »podcrtavajući« zlo zapravo svjesno oživljavao taj strašni simbol i u umjetnosti i tako ga (u)činio neuništivim. A, umjetnost ne smije služiti zlu, ona ima uzvišeniju i plemenitiju ulogu, ali ispada, barem si je tako Gogolj umislio, da kroz poetiku riječi i sam umnaža zlo. Umjetnost bi trebala biti žestoki prosvjed protiv uništavanja moralnih i civilizacijskih vrijednosti, kritika društva utemeljenog na vladavini novca, kapitalizma koji traži i grabi svoje »zlatno tele« dehumanizirajući svijet oko sebe. Izazov je umjetnosti kakvom ju je vidio Gogolj stvoriti veliko i originalno književno djelo koje bi pomoglo ljudima, ali su ga teme i način na koji je pisao o problemima Rusije uništile, on je bio previše pošten i osjećajan čovjek da bi mogao podnijeti »poraz« svoje literature za koji ničim osim snagom svog talenta i stvaralačkog genija nije skrivio.


Klasici ruske i svjetske literature


Nikolaj Vasiljevič Gogolj je rođen 1. travnja 1809. u selu Veliki Soročinci (Poltavska gubernija); otac mu je bio sitan plemić koji je posjedovao imanje Vasiljevka gdje je budući pisac proveo djetinjstvo. Po svršenoj gimnaziji u Nežinu 1828., gdje je napisao i svoje prvo književno djelo »Hans Kihelgarten«, odlučio se okušati u spisateljskom zanatu u centru ruske države i kulture u Petrogradu kamo je otišao i smjestio se u dijelu grada Boljšaja Meščanskaja gdje su živjeli zanatlije i sitni trgovci, a taj je ambijent često opisivao u svojim djelima i tako ga učinio slavnim. Život je u velegradu bio skup i Gogolj se ubrzo našao u oskudici i stoga je odlučio svoju gimnazijsku romantičarsku poemu objaviti pun nade da će ga učiniti poznatim književnim imenom, ali mu i popraviti financijsku situaciju. Međutim, doživio je veliko razočaranje, djelo je, osim jedne zajedljive kritike, prošlo nezapaženo i to ga je dotuklo.


Shvatio je da od književnog zanata neće moći (pre)živjeti i 1830. se zaposlio kao pisar u jednom uredu za trgovinu nekretninama. Nakon kraćeg vremena, nezadovoljan monotonim poslom i životom, odlučio se vratiti književnom radu i 1831. objavio je prvi, a potom iduće godine i drugi dio zbirke pripovjedaka »Večeri na imanju kraj Dikanjske« (među inim, tu se nalaze i poznate priče »Badnje veče« i »Strašna osveta«). Puškin je oduševljeno pisao o tim pričama i Gogolj se našao u žiži književne javnosti. Istodobno mu se poboljšao i standard, zaposlio se kao profesor povijesti na jednom institutu za djevojke iz plemićkih obitelji, a 1834. izabran je za asistenta povijesti na sveučilištu u Petrogradu, ali je ubrzo dao otkaz odlučivši živjeti kao »slobodni književnik«. Upravo su te 1834. i 1835. bile najplodnije godine njegova stvaralaštva; tiskao je dvije zbirke pripovjedaka »Arabeska« (s poznatim pričama »Nevski prospekt«, »Portret« i »Zapisi luđaka«) i »Mirgorod« u kojoj se našla i čuvena priča »Taras Buljba«, a zapravo svojevrsna saga o zaporoškim kozacima. Tijekom 1835. napisao je »Ženidbu« i »Nos«, a započeo je rad i na »Revizoru«, »Kabanici« i »Mrtvim dušama«. Sve su to djela koja se danas svrstavaju u klasike ruske i svjetske literature i zbog kojih se Gogolj smatra jednim od najznačajnijih spisatelja naše epohe u raspona posljednja dva stoljeća.


»Revizor«


Petrogradski ciklus začet zbirkom »Arabeska« označio je početak ruskog realizma i Gogolja se s pravom smatra njegovim začetnikom i stoga su u pravu oni koji tvrde da su ispod njegova »šinjela« nastala svekolika velika djela ruske literature. Bjelinski je cijelu tu školu i pravac nazvao gogoljevskim. U svom se rukopisu Gogolj (po)služio i fantastikom, natprirodnim, ali koje se vremenom transformiralo, postupno je gubilo »veselu i humornu narav« i postajalo sve više demonsko, đavolje i taj se proces najbolje može uočiti u njegovoj maestralnoj priči »Portret« u kojoj je na neki način predvidio i vlastiti usud. To je priča o talentiranom slikaru koji portretira tajanstvenog zelenaša koji posjeduje natprirodnu moć i utječe na sve s kojima dolazi u kontakt. Ovladava dušama svakoga kome bi posudio novac, a taj bi kasnije na tragičan način umirao. Slikar počinje shvaćati da je svojim kistom dao natprirodnu snagu genijalnom portretu koji radi, tako da se i sam postupno pretvara(o) u oruđe đavola koji u ljudima budi zavist, koristoljublje i sve druge destruktivne osobine. Skrhan tom spoznajom slikar se odriče svog djela, jer ne želi biti suučesnik u zlu, odlazi u manastir kako bi okajavao svoje grijehe, a pred smrt se svom sinu obraća riječima: »Zli dusi teže proniknuti u sve naše stvari i misli, pa čak i u samo umjetničko nadahnuće…To je onaj crni duh koji nam se uvlači u duše u trenutku kada imamo najčistije i najsvetije namjere«.


Tijekom 1835. Gogolj se intenzivno posvetio pisanju »Revizora«; svoju čuvenu komediju napisao je za svega dva mjeseca i bio je uvjeren kako će ovim djelom potaknuti ljude da se probude iz mrtvila vlastite duše i »besplodne pustinje srca«. Ali, njegova su se očekivanja izjalovila; 1836. na sceni Aleksandrinskog teatra komedija je na premijeri doživjela fijasko, gledatelji nisu shvatili piščevu poruku. Istina, publika se na premijeri, uključujući i samoga cara, slatko, površno smijala tijekom predstave, ali je kritika djelo »pokosila« tvrdeći da je ono zapravo maskirani »napad na rusku državnost«. Kako bi se sklonio od bujice negativnih komentara, Gogolj je otputovao u inozemstvo i proputovao velik dio zapadne Europe da bi se na koncu skrasio u Rimu (1837.) koji je tako za dugo vremena postao njegovim novim prebivalištem. U Rimu je predano radio i živio gotovo isposnički strasno razrađujući ideju »mrtvih duša« koja ga je već dugo opsjedala, o čemu je počeo pisati još u Petrogradu, ali sada je poslu pristupio planski smatrajući kako mu je suđeno da objavi »najveću ikada napisanu priču«. U bilješkama naslovljenim »Razmišljanja o nekim junacima iz prvog toma ‘Mrtvih duša« Gogolj je opisao kako zamišlja da se živa duša pretvori u mrtvu, »skamenjenu« dušu kojom čovjek uništava sav svijet u sebi i oko sebe. Tim je djelom, slično kao u »Revizoru«, želio »probuditi čovjeka iz mrtvog sna« kojim duboko spava i konačno 1842., nakon natezanja s cenzurom, knjiga je ugledala svjetlo dana. Gogolj je iz Rima pratio reakcije u domovini, kada je knjiga izašla iz tiska, bila je razgrabljena, a kritike su bile različite, ali žestoke i kod onih koji su ga napadali, kao i onih koji su ga branili. Poema »Mrtve duše« trebala je razgolititi sve ljudske mane i postati putokazom moralnog preporoda »zabludjelog ruskog čovjeka«.


»Mrtve duše«


»Mrtve duše« su pisane po uzoru na Danteovu »Božanstvenu komediju«, ali nakon prvog dijela, ruske verzije »Pakla«, Gogolj je shvatio kako nema dovoljno snage da ispiše nastavak, rusku verziju »Čistilišta«; trebao je oživjeti »mrtve duše«, oplemeniti ih i pripremiti za moralnu katarzu, ali da bi u tome bio uspješan, i sam je kao osoba morao proći »proces očišćenja«, a prestrog prema sebi nije se osjećao spremnim i sposobnim za taj i takav poduhvat. Nije znao kako otključati vrata »okorjelosti« vlastite duše i nije znao što (u)činiti kako bi i sam kao čovjek postao bolji. Utoliko mu je pisanje poeme išlo sve teže i pretvorilo se u pravo mučenje, da bi na koncu duševno obolio. Osjećao je da ga svaka intelektualna djelatnost zamara i nezadovoljan do tada napisanim, u Hamburgu je 1845. spalio prvu verziju drugog toma »Mrtvih duša«.



Ali, kako bi raščistio sa samim sobom, Gogolj je 1847. objavio »Izabrane dijelove prepiske s prijateljima« i u epistolarnoj formi je iznio cijeli sustav moralno-religijskih nazora koji su ga (pre)okupirali. Iz tih je zapisa vidljivo kako za njega zlo nikada nije bilo apstraktan već fizički pojam; napisao je: »Đavo je bez maske ušao u naš svijet« i tražio je odgovor i način kako se oduprijeti Antikristu, kako se suprotstaviti zlu kada u svijet uzlazi preko svakog od nas ponaosob. Pod utjecajem Antikrista ljudska se duša umrtvljuje i izopačava, a kao uzrok tih strašnih metamorfoza Gogolj je prepoznao u sveopćem nezadovoljstvu ljudi koji stalno traže promjene, a pritom gube kontakt »s iskonskim i uzvišenim«. Svatko želi biti ono što nije i tako se poroci nekontrolirano šire, a upravo je rusko društvo, zbog svoje priprostosti i naivnosti, najviše podvrgnuto tom »sljepilu i ludilu«. Zadaća koju je Gogolj svojom literaturom preuzeo na sebe bila je iznimno zahtjevna: Rusima p(r)okazati stvarno stanje u kojem se nalazi rusko društvo i država, a pri tome naglasiti kako zlo nije samo u institucijama već prije svega u iskvarenim i grješnim ljudima. Stoga je ideal kojem Rusija treba težiti uspostava »hijerarhije ljubavi« koja ide od cara do najnižih slojeva društva; to je put pun iskušenja, ali uz pomoć (pravoslavne) Crkve moguće je popraviti i državu i društvo.


Smrt


Strogost prema sebi i naivnost prema drugima, bile su dvije karakterne osobine od kojih se nikada nije uspio »izliječiti«. Suprotno njegovim očekivanjima, knjiga »Izabrani dijelovi prepiske s prijateljima«, iako je izazvala strasne polemike, ipak nije naišla na očekivan pozitivan odgovor. Bjelinski mu je prigovorio kako za Rusiju put spasenja nije ni u misticizmu, niti asketizmu, već u prosvijećenoj humanosti. Gogolj je očekivao da će ga podržati, ako ne Crkva, a ono barem manji dio progresivnog, svijetu otvorenog i obrazovanog klera, ali i to se izjalovilo. Razočaran i duhovno slomljen uputio se na hodočašće u Jeruzalem, a po povratku odlučio je trajno ostati u Rusiji. Nakon što se zbližio sa svećenikom Matvejom Konstantinovskim, doživio je svojevrstan duhovni preporod koji je »blagorodno« djelovao i na njegovo pisanje. Vratio se radu na »Mrtvim dušama« i drugi dio je završio 1851. godine. Međutim, to djelo nikada nije bilo objavljeno, jer ga je u veljači 1852., dvadesetak dana prije no što je preminuo, u duševnom rastrojstvu spalio. Zašto je to učinio, nikada nije objasnio, posebice stoga što je stalno ponavljao kako je drugi dio »Mrtvih duša« kruna njegovog književnog rada. Već ionako fizički slab, sav se potišten predao molitvi, odbijao je hranu, tako da su ga liječnici čak i na silu pokušavali (na)hraniti, ali to je samo pogoršalo njegovo stanje, dok na koncu 4. ožujka 1852. godine nije i preminuo.


Impozantna galerija likova


U svojim genijalnim djelima »Mrtve duše« (Čičikov, Pljuškin, Korobočka, Manilov, Sobakevič, Nozdrjov, kapetan Kopejkin), »Nos« (major Kovaljov), »Revizor« (Hljestakov), »Kabanica« (Bašmačkin), »Ženidba« (Potkoljosin), »Dnevnik luđaka« (Popriščin), »Taras Buljba« (junak iz istoimene priče), stvorio je impozantnu galeriju likova koji su postali simbolima, »općim mjestima« ruske kulture i svjetske literature. Svojom je književnošću Gogolj kao nitko do tada proširio krug tema i pitanja kojima se umjetnost treba baviti, ali u svom je stvaralaštvu učinio i korak više: ukazujući na snagu »mističnog doživljaja pravoslavlja« među prvima je progovorio i o »mesijanskoj ulozi Rusije u svjetskoj povijesti«, što je kasnije prihvatio i nastavio razvijati Dostojevski, a potom i krug ruskih religijskih filozofa. Vremenom je ova Gogoljeva ideja postala kamenom spoticanja u ruskoj kulturi i društvu općenito, jer su je »zapadnjaci« kritizirali i velikoruskim mesijanistima nabijali na nos kao nemoralnu i i neostvarivu iluziju i općenito za Rusiju opasno učenje, dok su slavjanofili u njoj vidjeli sredstvo i put duhovnog uskrsnuća i obnove velike i moćne Rusije.


A zapravo se kod Gogolja radilo o sljedećem: želio je samo moralno oporaviti Rusiju i Ruse, ne želeći tu ideju eksponirati i pretvoriti je u nekakvo oružje velikoruske, šovinističke ekspanzije i porobljavanja drugih naroda u i izvan ruskog društva. Ali, bez obzira na piščev konzervativizam i tradicionalizam u kasnoj fazi njegova života i stvaralaštva, Gogolj je izvršio snažnu i duboku reviziju, obnovu ruske literature i upravo zahvaljujući njemu ona je zauzela jedno od vodećih mjesta u baštini svjetske kulture i civilizacije.