KOPRIVNICA – Likova poput Rajka Krivošije u hrvatskoj književnosti pomalo i nedostaje. Naime, u našem književnom stvaralaštvu koje je uvijek određeno i omeđeno utjecajem društva, rijetko se stvaraju likovi koji su krajnji individualci poput Krivošije i tipičniji su za, primjerice, zapadnoeuropske književnosti. Baš stoga »Nije sve tako crno«, novi roman hrvatskog književnika Darka Pernjaka, dobiva na vrijednosti jer čitatelju omogućava upoznavanje s likom koji zbog osobne tragedije ne mari previše za opće društveno stanje. Istina, znaju se i njemu »omaknuti« dobre procjene i ocjene hrvatske suvremene realnosti poput one o tome kako je »smisao politike već odavno vlast i reizbor – sve ostalo su samo folklor i politički bodovi«.

Također, kroz smiješnu Agenciju za europsku učinkovitost, u kojoj Krivošija radi, jasno se oslikava i kritika sve birokratiziranijeg hrvatskog (i europskog) društva, a posebna priča cijelog romana je utjecaj suvremenih promidžbenih magova i sveprisutnih reklamnih poruka na život čovjeka. No, u osnovi »Nije sve tako crno« prije svega je roman o jednoj nesretnoj ljudskoj sudbini, ne odviše vezanoj za društvo u kojem se život glavnog lika odvija.

Kafkijansko traženje sreće

Krivošiju upoznajemo na pragu njegovih pedesetih kad dolazi u Koprivnicu jer je dobio posao u Agenciji za europsku učinkovitost. Posao u manjem gradu prihvatio je ponajprije jer se tako može lakše »sakriti od sjećanja« te možda stvoriti i nova. U početku mu se čini da će tako i biti. Na poslu mu ide sasvim dobro te postaje pouzdani suradnik svog šefa, a jako mu dobre ide i na ljubavnom planu jer ostvaruje dvije jake veze koje bi se, izgleda, mogle pretvoriti i u nešto dugoročnije i stabilnije. No, nesreća koja ga cijeli život prati kad je riječ o odabiru žena, iznova će mu pokvariti sve planove pa na kraju romana Rajko Krivošija poražen i iscrpljen odlazi iz Koprivnice s nakanom da se tih desetak godina do mirovine ostvari kao svjetioničar na nekom od kopna što dalje udaljenom jadranskom otoku.

Navoditi pojedinosti vezane za sadržaj, posebno uz ljubavne avanture, obrate i preobrate koje Rajko K. doživljava u tim vezama zaista nema smisla, ali svakako treba reći kako ih ima dovoljno da se ovo djelo smjesti u onu vrstu proze u kojoj se isprepliću ljubavni, psihološki, humoristični pa i društveni roman. Štoviše, Rajkovi bezuspješni pokušaji traženja vlastite sreće na trenutke djeluju i pomalo kafkijanski te još češće crnohumorno, sarkastično, čak i groteskno, posebno u jednoj od završnih koprivničkih scena kad nehotice svjedoči seksualnom činu žene koju je preoteo drugom muškarcu pa sad kaznu za to plaća baš onim čime je i sam došao do nje!

Susreti realnog i nerealnog

Tužna priča o nesretnom Rajkovom životu krunu i svojevrsni smisao dobiva u završnom poglavlju romana odvojenom od ostatka knjige ne samo posebnim nazivom »Mala Lavsa« (ostala poglavlja romana označena su samo rimskim brojevima), već i činjenicom da u tom dijelu Rajka više nema, ali nam priču o njemu i njegovom životu upotpunjuje njegov sin Mario. Upravo taj dio, kao i prethodna završna koprivnička zbivanja vezana za Rajka, pojasnit će nam njegovu mračnu i gorku životnu prošlost koja ga je kroz tragičan zločin vezan za obiteljsko nasilje i dovela do toga da u predvorju starosti bezuspješno pokušava sagraditi novi život.
Priču o Rajku Krivošiji Darko Pernjak prenio nam je ponajprije prikazujući njegovu svijest, dakle psihičko i emocionalno stanje, pri čemu svaki osim završnog dijela počinje trenucima njegova buđenja, trenucima kad mu se u svijesti miješa san i stvarnost, mašta i zbilja. Tih »susreta« realnog i nerealnog kod Krivošije je podosta, bilo da se često zna tako zamaštati da isključi stvarnost te, primjerice, vodi duge dijaloge s Indianom Jonesom, ili pak – a to čini kroz cijeli roman – čitajući reklamne poruke s jumbo plakata nastoji te sentence primijeniti na svoj život, otkriti u njima neko značenje za sebe samog, čak i predvidjeti zbivanja prema njima.

Znalačko korištenje dijalekta

Uz govorne dijelove kojima nam oslikava složen svijet Rajkove pomalo i ranjene psihe, Pernjak koristi i niz dijaloga (koje, što baš nije uobičajeno, odvaja od ostalog dijela teksta smještajući ih skoro pa na sredinu stranice) čija je posebna vrijednost u znalačkom korištenju dijalekta pa »čujemo« i čitamo podravski kajkavski, književni štokavski, ali i čakavicu gradišćanskih Hrvata. Kad se svemu tome doda i činjenica da radnja ne teče linearno, već nam kroz svoja »razlomljena« sjećanja Rajko nakon buđenja priča ne samo o tome što je bilo jučer ili prekjučer, već i kako je došlo do njegove obiteljske tragedije, onda je jasno da roman »Nije sve tako crno« predstavlja jednu kompleksnu cjelinu koja čitatelje može naći i kod onih zahtjevnijih ljubitelja književnosti, ali i kod onih kojima će sasvim dovoljno biti »uživati« u ljubavnim, često i pikantnim, trokutima i četverokutima ove Pernjakove štorije.