Nataša Govedić, književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica, objavila je novu, na našim prostorima jedinstvenu knjigu »Pljesak kitova repa (scene validacije)« u izdanju Multimedijalnog instituta iz Zagreba.

Riječ je o autorici koja se kritikom kazališta i književnosti (povremeno i filma) bavi već tridesetak godina. Rado piše kritike, među ostalim i za Novi list, ali i knjige o kritici.

Po zanimanju je doktorica književnosti i teatrologije, stalno zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti. Osim humanističkih studija, piše poeziju i prozu.

Politike vrednovanja

Nakon »Etičkih bilježnica: o revoltu i brižnosti«, ovo je vaša druga knjiga u cijelosti posvećena teroru vrednovanja. Zašto vas ta tema toliko zaokuplja?

– Jer danas živimo vrednovanje nasilja, površnosti, isključivosti i rata, što je ujedno »nevidljivi virus« našeg propadanja. Živimo nezapamćeno brisanje i poništavanje ljudskosti, a kad o tome progovorimo, onda nam se kaže da je to »samo naš osobni problem« ili razlog da idemo psihologu, iako je glorifikacija nasilja ustvari kolektivni i k tome gorući politički problem.

Doslovce gorući, jer ne vrednujemo planet koji nas održava živima. Jednako tako, oni najbolji među nama, najpošteniji i najvelikodušniji, osjećaju se neprepoznato i nevidljivo jer su društveno slavljeni i hvaljeni prvenstveno šarlatani, lažljivci i lopovi.

Financijske elite su nam užasne, klinički slijepe prema činjenici zajedničkog svijeta. Nemamo političke zastupnike kojima vjerujemo, nemamo odgovorno zdravstvo, sustav brige za starije osobe spao je na nedostižno skupe privatne domove za umirovljenike.

Stranačka podobnost dovodi nesposobne ljude na čelo institucija, umjesto da kriterij za vodeće funkcije bude profesionalni ugled. Imamo i sudstvo i školstvo bez integriteta.

I javnu televiziju zaglušenu privatnim stranačkim interesima – da nabrojimo samo neke »zapaljene kuće« našeg malog svijeta. Pošteni i profesionalni ljudi su radikalno nevrednovani.

Znači da je razgovor o politikama vrednovanja i te kako bitan i da promjena vrednovanja može odlučiti ne samo o kvaliteti, nego i o trajanju našeg života. Primjerice, kroz odnos prema vrednovanju prirode.

Što znači »pljesak kitova repa« iz naslova knjige?

– Bavim se raznim vrstama pljeskanja ili aplauza, a pljesak kitova repa izabrala sam za naslov knjige jer mi se čini da trebamo izgraditi neki imunitet prema tome jesmo li ili nismo dobili aplauz, validaciju.

Je li nas netko uvažio ili ne. Ljudi koji imaju hrpu lajkova danas, sutra ih više nemaju, jer se populistički kapital jako brzo troši. U knjizi zastupam vrijednost nepopularnosti i razloge zašto je važnije imati integritet i biti neomiljen, nego biti tihi suučesnik vladajuće nepravde.

Inače, kit udara repom po površini mora iz jako puno razloga: zaigranosti, signaliziranja opasnosti, lova, udvaranja, komunikacije s udaljenim kitovima. Divim se kitovima koji također spadaju u izlovljene vrste i naslovom knjige željela sam napraviti poveznicu s njima, pokazati da nisu samo ljudi skloni pljeskanjima.

U mnogim knjigama (poezije, kritike, humanistike) izabrala sam životinjsku perspektivu jer bih se voljela u mnogo čemu ugledati u njih.

Milost i nemilost

Knjiga donosi uglavnom kraće tekstove iznad kojih stoji dihotomija milost/nemilost, a u nekim primjerima milost i nemilost, ili ni milost ni nemilost, pa nemilost i milost… Na jednome mjestu u knjizi postavljate pitanje: »Zašto je važno pisati o ovim vrlinama?« I slijedi odgovor: »Zato što su obje, milost i nemilost, osovine etike recepcije, kao i etike validacije.« Možete li to objasniti na nekom primjeru – što bi bila milost, a što nemilost?

– U našem kontekstu, milost kao vrijednosna orijentacija tobože pripada desnici, a nemilost navodno pripada ljevici. Jer u kršćanskom svijetu milost dolazi »odozgo«, a nemilost – kao borbeni neposluh – »odozdo«.

Ali na primjeru kritike, ili feedbacka ili načina na koji se svi mi stalno bavimo jedni drugima, ili odgovaramo jedni drugima ili se zrcalimo jedni u drugima, jako se dobro vidi da su nam svima potrebne i milost i nemilost.

Samim time, ni ljevica ni desnica (često fiktivne kategorije koje se ne drže svojih političkih programa) ne bi ih smjele prisvajati. Milost nam svima treba zato što zaslužujemo da nam se netko nesebično posveti.

A nemilost je nužna jer oko toga trebamo i beskompromisnu iskrenost. Obje kategorije jako su bitne za iskustvo kritičara. Ali mislim i za svakog čovjeka. U etičkoj tradiciji, milost znači da nećemo iskoristiti svoju moć, pogotovo ne svoju destruktivnu moć.

Uspjet ćemo se suspregnuti od toga da nekoga osudimo, prezremo, ponizimo, otkažemo. Nećemo se baciti kamenom na svakoga tko nas frustrira. Mi zapravo znamo stati i razmisliti.

Uvažiti kompleksnost situacije. Mislim da je milost – kao pauza bez osude, kao učenje o problemu – i etički i politički temelj svijeta u kojem želim živjeti. Ali jednako tako je to i nemilost, jer nemilost sadrži prevratnički potencijal, mogućnost kritike i promjene.

Milost definitivno ima svoju tamnu stranu jer može biti iskustvo privilegiranja, dugoročno ispražnjenog od integriteta. Dok je nemilost uvijek vrlina, jer sa sobom donosi izloženost, ulazak u zonu visokog rizika.

Integritet zapravo ima veze s time kako »obračunavamo« i milost i nemilost, odnosno do koje mjere smo u stanju operirati i s empatijom i s kritikom.

Aplauz kao zvuk socijalnosti

U knjizi se, među ostalim, bavite i fenomenom pljeska, koji je čini se imanentan čovjeku. Kako to tumačite – zašto plješćemo? Ili – zašto ne plješćemo?

– Plješćemo sve od starog Egipta, aplauz je zvuk naše socijalnosti. Znate da spontano plješćemo i kad slete avioni u kojima se vozimo, a bome i onda kad otpjevamo »Sretan rođendan«: to je čaroban zvuk supripadanja, činjenice da se radujemo što smo bića jata, čopora, krda i zajednice.

Glumci kažu da možeš biti ovisnik o aplauzu, toliko te »okupa« svojom toplinom. Ali mislim da je pljeskanje oblik ritmičkog zahvaljivanja, slično klanjanju u azijskom kontekstu.

Kao osoba koja sluša aplauze u kazalištu već dekadama, među njima postoje ogromne razlike. Bilo mi je zanimljivo pokušati pisati o tome. Kako se »muzika pljeskanja« razlikuje ovisno o tome kome i zašto plješćemo.

Pišem i o situacijama kada sam izabrala ne pljeskati nekoj izvedbi, gledajući se licem u lice s izvođačima. To je ekstremno rijetka i teška situacija, ali ona je također dio spektra. Mislim da aplauz nikad ne bi trebao biti automatska reakcija. Autentičnost zajedničkog aplauza je također nešto što možemo osjetiti u gledalištu.

Bilo mi je jako zanimljivo u Tokiju naučiti da u tradiciji noh-drame stoljećima nije postojalo pljeskanje; publika je po završetku izvedbe ostala sjediti u tišini i kvaliteta predstave osjećala se kroz to trajanje nepomične, refleksivne tišine nakon što izvođači sporo napuste pozornicu.

Postoji japanska riječ »yoin« koja označava tu rezonantnu tišinu nakon velike izvedbe, koja se inače javlja i kao znak potresenosti u našem teatru. Jako mi je zanimljiva ta tišina-kao-odgovor-na-predstavu, koju je posljednjih godina nažalost čak i u Japanu pregazio aplauz iz europskog i američkog uvoza, ali zapravo mi se čini da su mirovanje, zaustavljanje i tišina bili veoma točne reakcije na dubinu umjetničkog iskustva.

Mislim da i sama kritika kreće iz baš te tišine zamišljenosti, udubljenosti, dugog osluškivanja. Jako mi je teško odmah nakon završene predstave razgovarati o njoj, jer je izvedba neka vrsta oluje, nakon koje treba neko vrijeme da se uzburkanost slegne i da možemo početi razgovarati. Svakako nakon predstave najčešće utonem u tišinu. Čak i kad se čini da razgovaram s ljudima.

O kritici

»Pljesak kitova repa« također se nadovezuje i na vašu knjigu »Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika«, u kojoj raspravljate o nerazdvojivosti kritike i umjetnosti. Zašto je umjetnosti potrebna kritika (i kritici umjetnost)? Vezano uz to konstatirate: »Nepojmljiva nemilost: ne dobiti nikakvu reakciju, nikakvu kritiku.«

– Da, mislim da je ljudima najgore kad na njihov rad NEMA reakcija. Čak i zlonamjerna reakcija je bolja od nikakve. Umjetnost nastaje kroz kritičke procese i ne može ih »zaustaviti« premijerom, otvorenjem izložbe ili tiskanjem knjige.

Ti su procesi prisutni i u stvaranju i u javnom promišljanju onoga što stvaramo. Mislim da bi za to trebao postojati neki evolucijski naziv, primjerice »umjetnička germinacija« ili dugotrajno klijanje, nicanje…

U knjizi iznosite i neka vlastita iskustva kao kazališne kritičarke. Zašto imate potrebu pisati kritike, što nas ponovo vodi do pojma validacije? Doživljavate li ponekad »kritičnost prema kritici«?

– Stalno doživljavam i otpor i kritičnost jednog dijela javnosti prema kritici, ali to mi se oduvijek činilo zdravim, nužnim i opravdanim dijelom kritičarskog posla. Ako javno komentiraš javnu stvar, odgovorna si javnosti.

S druge strane, da mi je netko na faksu, kad sam počela objavljivati kritike, rekao da ću izdržati u toj profesiji do zrele dobi, rekla bih da je to nemoguće. Preteško. Ali vremenom se pokazalo da obožavam kritiku kao metodu jer kroz nju stalno učim, napuštam vlastite predrasude, postajem netko drugi.

Osim toga, kritika je egzemplarna stvaralačka procedura. Svaki umjetnički čin sastoji se od niza kritičkih odluka: što ćete uvrstiti, što ćete izrezati, u kom smjeru nastaviti, kakav stil razraditi…

A kad dovršite djelo, s druge strane vas opet dočeka (tuđi) nastavak kritičkog mišljenja o vašem djelu. Ima umjetnika koji nisu svjesni kritičara u samima sebi, često ne žele čuti ni profesionalne kritičare, ali bojim se da oni ostanu na nekoj vrsti amaterizma ili hobističkog, a ne profesionalnog stvaralaštva. Kritika je pogonsko gorivo ili benzin profesionalnih umjetnika. Zato mi je važno pisati o njoj.

Protiv crno-bijelih vrednovanja

Kako odrediti što je vrijednost u umjetnosti?

– Time se, srećom, ne bavi samo kritika, nego i znanosti o umjetnosti, kao i sama publika. Moja knjiga se zapravo na mnogo načina buni protiv crno-bijelih vrednovanja.

Protiv trgovačke i kvantitativne logike pogotovo, a i protiv toga da nešto procjenjujemo po principu palac gore ili palac dolje. Mislim da je teško izdržati u umjetnosti, trajati kao umjetnica ili umjetnik, jer su sva relevantna vrednovanja spora i kompleksna.

Ništa se ne zbiva preko noći, čak te ni nagrade ni slična priznanja ne čine nužno stabilnijim umjetnikom. Dapače, mnogi umjetnici nakon velikih nagrada prolaze kroz brutalne krize i muče ih nova očekivanja koja im te nagrade nameću.

Milost te može i više dotući nego nemilost, jer kad si u nečijoj milosti obično tu postoje i ucjene ili uvjeti koje moraš ispuniti da ostaneš u milosti, a koji nemaju veze s umjetničkom slobodom. Zapravo bismo trebali pristati na stalnu i vedru nemilost, kao i na stalnu kritičnost, a to je jednako možda teško kao i biti zen redovnik.

Kako objašnjavate da se većina terapijskih diskurza vrti oko toga kako sebe vrednujemo i kako nam se čini da nas drugi vrednuju?

– Mislim da terapijsku scenu danas čini niz profesija koje se bave samo posljedicama pogrešnih vrednovanja, a ne njihovim uzrocima. Ljudi žive u novim vrstama ekonomskog ropstva i sistemskim gušenjima solidarnosti, čime se psihologija ne bavi.

Posebno kad gledam kako se šakom i kapom dijele antidepresivi i kako se mladim ljudima lako i brzo lijepe etikete raznih poremećaja, koje onda pacijentima služe kao opravdanje da žive još anksioznije, čini mi se da terapijske profesije imaju ozbiljnih problema s političkom odgovornošću.

Imaju problema i s jezikom koji koriste. Humorno oskudnim. Punim ladica i općih mjesta. Kad odem na kongrese psihologa često ne mogu vjerovati koliko među njima ima »rutinera«.

I bazično neobrazovanih, nenačitanih ljudi. A čitanje je sasvim izvjesno temelj bilo kakvog ozbiljnog bavljenja ljudskom psihom. Naravno, ima i psihologa i psihijatara kojima je terapijska slojevitost i nijansiranost gotovo sveta vokacija.

Ali mislim da ih ima puno premalo, kao i da lažna apolitičnost psihologa postaje jedan od velikih problema suvremenog društva. Možda se ipak ne bismo trebali pretvoriti u globalnu kliniku, nego u globalnu revoluciju protiv onih jedan posto »pijanih hohštaplera« koji nas sve koštaju mentalnog i fizičkog zdravlja. Psihijatar Robert Torre je o tome dosta pisao, ali brzo se ugasio. Nije lako prozvati vlastitu struku, čak ni onda kad je to nadasve opravdano.

Repovima mašem

Što bismo trebali prozvati u struci teatrologa i kritičara?

– Kad su pojedini kritičari na portalu KritikaHDP opisali zašto se više ne žele baviti kritikom rekli su da ih to iscrpljuje, pa da je glasnost amatera nadjačala struku, da i sami nesvjesno podliježu autocenzuri, tu je i loša plaćenost, kao i činjenica da se kritika ne čita u masovnim količinama i još k tome izaziva potencijalne animozitete od raznih autora…

Iz moje perspektive ta nemilost humanističkih znanosti i kritike i jest ogroman razlog zašto se njima treba baviti. To je kao kad vam ljudi danas kažu zašto ne žele imati djece.

Pa moraš se odreći svog komfora, brinuti o drugom živom biću dugi niz godina, dati svu svoju emocionalnu snagu… jednostavnije je živjeti bez tog »tereta« odgovaranja drugom ljudskom biću. Ali to je ujedno i sebičnije, praznije. Mislim da je intenzitet interakcije dar, a ne teret.

Za koji dan izlazi u nakladi Sandorf vaša knjiga poezije »Rep svih stvari«. Opet rep u naslovu knjige, kao i u esejističkom »Pljesku kitova repa«. Zašto toliko repova i čime se bavite u toj pjesničkoj zbirci?

– Da znam crtati, objavila bih ove godine i likovnu zbirku u kojoj bih ljudskim portretima docrtala različite repove, kao podsjetnik na igru, balans i »skočnost« koje donosi svaki rep, a koje smo mi ljudi kao vrsta izgubili onda kad su nam repovi otpali.

Ali u toj novoj zbirci poezije zapravo se bavim svim vrstama »stražnjih planova«, zakulisja, stražnjih dvorišta, sporednih lica, reptila i repatica, pa i stražnjica, a jednako tako i transformativnim iskustvom Japana.

Ove godine sam prvi put boravila u Japanu i to me pogodilo kao »predstava nad predstavama«. Nažalost o tome mogu još uvijek pričati samo kroz stihove, ne ide mi prozna rečenica o Japanu.

Poezija može ono što jezik ne može, odnosno nekako uspijeva nadigrati ograničenja jezika. Promocija knjige »Pljesak kitova repa« ili o milosti i nemilosti bit će 19. listopada poslijepodne u »Gavelli«, dok će promocija zbirke pjesama »Rep svih stvari« biti 29. listopada, isto poslijepodne, u stražnjem dvorištu zagrebačke knjižare Sandorf. Repovima, dakle, mašem(o) gotovo istovremeno.

Narcis

Zašto je po vama kritika milost i nemilost?

– Milost jer te kritika sluša pažljivije od terapeuta. Nemilost jer svakom Narcisu pljusne vodu iz jezera natrag u facu, umjesto da ga pusti da se do mile volje divi svojoj »savršenosti«. I onda utopi u njoj.