Naslov prvijenca Iide Turpeinen (1987.), finske spisateljice i teoretičarke književnosti, itekako može zavarati jer se iza himničnosti na hrvatski s finskog prevednog naslova »Elolliset« krije sadržaj koji nije ni himničan, ni divan, ni za čovječanstvo pohvalan. No, zato je pohvalan trud i rad Finkinje čiji je prvi književni istup postao svjetski hit i u manje od tri godine od pojavljivanja prava na prijevod prodana su u više od trideset zemalja, a na hrvatski jezik »Elolliset« je preveden zahvaljujući zagrebačkom izdavaču Sonatina i prijevodu prokušanog prevodioca s finskog Borisa Vidovića.

Velika popularnost romana logična je i razumljiva zbog dva razloga. Prvi je svakako originalnost i kvaliteta ponuđenog teksta. Drugi je tema. Naime, Turpeinen je progovorila o onoj lošoj strani ljudskog roda koja nas kao tek jednu od životinjskih vrsta nagoni na iskorištavanje, a to najčešće znači i uništavanje prirode i ostalih životinjskih i biljnih vrsta. Upozoravati na opasnost takvog odnosa prema okolišu i tražiti promjenu stava i ponašanja, čak i kad se to radi blago i potiho poput Iide Turpeinen, mora privući pažnju publike jer smo svi u sve većoj mjeri svjesni kako se klima mijenja na gore, a za te je negativne promjene kriv jedino – čovjek i njegova gramzivost.

Povijesne činjenice

Priču o tome, utemeljenu uglavnom na istinitim povijesnim činjenicama i podacima, autorica je osmislila na taj način da su uvodna i završna sekvenca, obje vrlo kratke, smještene u 2023. godinu i to u Prirodoslovni muzej u Helsinkiju. Skupina djece s puno uzbuđenja i oduševljenja razgledava izložene primjerke davno nestalih životinja pri čemu im pažnju privuče kostur jedne ogromne životinje za koju pomisle da je dinosaur. No, nije. To je Stellerova morska krava, ili Hydrodamalis Gigas. I o njoj će nam Iida Turpeinen potom pričati na sljedećih 240 stranica.

Kako je i gdje ta velika morska životinja živjela, tko ju je otkrio, tko je u znanost unio prve podatke o njoj, tko ju je prvi nacrtao, kako je završila u muzejskim prostorima te koje je njezino mjesto u svijetu životinjskih vrsta autorica će nam pričati kroz tri velike cjeline koje će, prepune likova i zbivanja, obrađivati radoblja od sredine 18. pa do sredine 20. stoljeća. Pratit ćemo tako kroz pripovijedanje teške i opasne morske istraživačke ekspedicije kapetana Vitusa Beringa, muke s provođenjem vlasti guvernera Aljaske Hampusa Furuhjelma te predani rad restauratera Johna Gronwalla koji u helsinškom Prirodoslovnom muzeju treba obnoviti drevni kostur morske krave. U sve njihove priče bit će uključeni i ljudi koji su s njima živjeli i radili pa ćemo tako na jednom mjestu susresti i znanost i obiteljski život, i posao i ljubav.

Kroz tu ćemo se kombinaciju približiti realnosti pa će nam znanstvena otkrića i rad na njihovoj primjeni i očuvanju djelovati bliže i puno uvjerljivije od često isključivo hladnih i neemocionalnih faktografskih činjenica. Turpeinen će tim pristupom od znanstvenika učiniti ljude od krvi i mesa, približiti nam njihove životne sudbine, nesretne ljubavi i patnje, osamljenosti i tuge, ali i zanose te oduševljenja s kojima su se posvećivali svom znanstvenom radu i proučavanjima. I ta će strast, nažalost, biti u suprotnosti s onim što obično i slijedi nakon takvih i sličnih otkrića, a to je beskrupulozno uništavanje prirode u koje se kreće isključivo iz motiva zarade.

Nerazumijevanje prirode

Baš stoga »Sav taj veličanstveni život« uspješna je kritika čovječanstva, pogotovo onog dijela koji nimalo ne mari za prirodu i svojim ponašanjem cijeli svijet vodi u propast. Tako je otkrivanje morske krave sredinom 18. stoljeća najprije znanstvena i društvena senzacija, ali vrlo brzo postaje krvavi posao jer se ubijanjem tih životinja može ostvariti dobra zarada. To je pak obrazac koji se tijekom povijesti čovječanstva ponavlja u gotovo svakom kontaktu čovjeka s prirodom pa je jedini i glavni krivac za nestanak i istrebljenje brojnih životinjskih i biljnih vrsta – čovjek.

Knjiga Iide Turpeinen pohvala je svemu onome divnome što čovjek može (znanost), ali i kritika njegove nezajažljive grabežljivosti. Iskorištavanje, a potom i uništavanje kroz intelektualnu i fizičku dominaciju, karakteristike su čovječanstva koje ga vode u propast, a o svemu tome kroz niz epizoda u ovom nesvakidašnjem romanu progovara finska književnica koristeći, uz klasično pripovijedanje, znanstvene podatke i citate iskazujući cijelo vrijeme, na jedan lagan i nenametljiv način, svoju sklonost prema prirodi i životinjama, odnosno tugu i sjetu zbog ljudskog nerazumijevanja prirode.

Previše je toga ljudska vrsta od svoje pojave na Zemlji uništila, a »ono što je umrlo, ne može se oživiti«, konstatira u završnom dijelu ove knjige Iida Turpeinen, gorko primjećujući u pogovoru kako je samo dok je pisala ovu knjigu došlo do izumiranja čak 374 biljne i životinjske vrste! To divljanje, sve je očitije, sam čovjek ne može zaustaviti. No, priroda će vjerojatno naći neko rješenje. Samo što ono sigurno neće biti dobro za najopakiju i najopasniju životinjsku vrstu na Zemlji. Ljude.

Kostur morske krave

»Sve je počelo jednim kosturom…«, kažu u Sonatini u povodu pojavljivanja ove knjige na hrvatskom tržištu. »Iida Turpeinen razgledala je kostur Stellerove morske krave u Prirodoslovnom muzeju u Helsinkiju i zapitala se: ‘Kako je ovo biće nestalo? Tko ga je otkrio? Kako je njegov kostur završio ovdje?’ Ta pitanja odvela su je u višegodišnje istraživanje koje je rezultiralo jednim sasvim posebnim romanom«., piše na Facebook stranici Sonatine, a iz biografskih podataka na omotu knjige saznajemo kako je autorica osvojila prestižnu finsku književnu nagradu Helsingin Sanomat te bila u konkurenciji za najvažniju književnu nagradu Finlandia, kao i za talijansku Premio Strega Europeo.