Sutkinja koja svakodnevno odlučuje o tuđim životima u vlastitome postupno gubi uporište. Taj raskorak između javnog autoriteta i privatne ranjivosti u središtu je romana »Dvanaest«, književnog prvijenca riječke odvjetnice Lee Vitaljić Mikac. Prateći godinu dana života neimenovane žene, supruge i majke, autorica istražuje kako privlačnost prerasta u opsesiju, a potreba za prihvaćanjem mijenja odnos prema vlastitom tijelu i identitetu.

S Leom Vitaljić Mikac razgovaramo o književnim počecima, žudnji i granicama, odlukama koje ne pristaju u jednostavnu podjelu na dobre i loše te o tome što znači pokušati razumjeti lik bez opravdavanja njegovih postupaka. Otvara i pitanja samostalnog izdavanja, rada s mentoricom i povezivanja književnosti s pravom, a otkrila nam je i da radi na novom psihološkom romanu o ljudskoj eutanaziji.

Pisanje vas prati još od školskih dana, no profesionalno ste se posvetili pravu. Što ste ranije pisali i postoji li među tim tekstovima nešto što danas prepoznajete kao početak svojega književnog rada? Što vas je naposljetku potaknulo da pisanju pristupite ozbiljnije?

– Ne mogu izdvojiti jedan tekst za koji bih mogla reći da je bio početak mojega književnog rada. Ako bih ipak morala izdvojiti nešto iz tog ranijeg razdoblja, bila bi to priča koju sam napisala o ljudskoj eutanaziji. U početku je trebala ostati samo samostalna kratka priča, no pokazalo se da je u njoj bilo mnogo više dubine, emocije i snage nego što sam očekivala. Gotovo svi koji su je pročitali bili su duboko dirnuti, neki su i plakali. Upravo mi je njihova reakcija bila važna jer sam tada prvi put osvijestila da me kao autoricu zapravo privlače teme koje zadiru ispod površine – pitanja koja nemaju jednostavne odgovore, situacije u kojima se čovjek suočava sa sobom, vlastitim izborima, granicama i posljedicama tih izbora. Shvatila sam i da kroz pisanje mogu otvoriti takva pitanja na način koji čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.

Lik sutkinje

U romanu »Dvanaest« vaša junakinja profesionalno donosi odluke o tuđim životima, a u vlastitome sve teže razabire granice. Zašto vam je bilo važno da bude upravo sutkinja? Što vam je taj izbor omogućio u prikazu njezina unutarnjeg sukoba?

– Važno mi je bilo da ona bude sutkinja jer mi je to područje na neki način blisko. Nekoliko sam godina radila na Općinskom sudu u Rijeci, imam mnogo prijatelja i kolegica i kolega koji su profesionalno suci i sutkinje, a pravosuđe je, naposljetku, i dio moje svakodnevice kroz odvjetnički posao. Istodobno, čini mi se da prema toj profesiji postoji određena predrasuda – da su suci kruti ljudi, izdvojeni od drugih i postavljeni na nekakvu poziciju moći. Pravosuđe jest jedan od stupova društva, ali ponekad se suce gotovo doživljava kao »bogove s Olimpa«, a premalo se vidi ono što je ispod te funkcije – čovjek od krvi i mesa, sa svojim slabostima, dvojbama, željama i pogreškama. A upravo je to ono što me zanimalo.

Htjela sam pokazati da osoba koja svakodnevno donosi odluke o tuđim životima i u sudnici mora djelovati sabrano, racionalno i autoritativno, izvan te uloge može biti potpuno drukčija. Ona ima svoj oklop, svoju društvenu poziciju i autoritet koji joj funkcija daje, ali ispod svega toga postoji čovjek koji se jednako kao i svi drugi može izgubiti u vlastitim emocijama i izborima.

Osim toga, vaša junakinja nema ime – zašto je tome tako? Kako vam je bilo graditi lika bez imena?

– Nije mi bilo teško graditi lik bez imena. Jednostavno o njoj govorimo u trećem licu, zamjenicom »ona«, umjesto da joj pridružimo vlastito ime. Namjerno sam odlučila da nema ime jer sam htjela stvoriti univerzalan lik. Ime nas ipak na neki način određuje – čim nekome kažemo da se zove, primjerice, Ljubica, nesvjesno uz to ime počinjemo vezivati određene osobine i predodžbe. Nisam htjela da čitatelj junakinju na taj način unaprijed ukalupi. Htjela sam postići upravo suprotno: da ona nema ništa što bi je unaprijed odredilo, kako bi se svatko mogao u njoj prepoznati.

Dvanaest mjeseci i horoskop

Sam naslov romana, »Dvanaest«, odnosi se na period od jedne godine, odnosno dvanaest mjeseci koji pokrivate u radnji. Zašto baš dvanaest mjeseci? Kako se odnos prema vlastitom tijelu same junakinje mijenja tijekom tih dvanaest mjeseci i kakvu ulogu u tome ima pogled muškarca koji je privlači?

– Šest mjeseci bilo mi je prekratko, a sve dulje od dvanaest mjeseci činilo mi se predugim. Htjela sam prikazati koliko se tijekom jednog prirodnog ciklusa, dok se Zemlja jednom okrene oko Sunca, može promijeniti ljudski život, ali i koliko te promjene mogu biti vidljive na čovjekovu tijelu. Njezina se promjena prvenstveno počinje očitovati upravo kroz tijelo. Ona osjeća da je nešto u njoj samoj nepopravljivo, pa ono što ne može promijeniti iznutra pokušava nadomjestiti izvana. Zato poseže za estetskim operacijama, zahvatima i različitim načinima modificiranja vlastitog izgleda. Ne radi to samo zbog sebe, nego i zato da bi se svidjela muškarcu čiji pogled za nju postaje iznimno važan – gotovo kao da se želi popeti na njegov pijedestal. Tu mi je bilo važno otvoriti pitanje koliko je naš odnos prema vlastitom tijelu zapravo podložan tuđem pogledu i vlastitim pogrešnim uvjerenjima. Koliko smo spremni mijenjati sebe izvana da bismo zadovoljili sliku koju mislimo da netko drugi ima o nama? Tijelo možemo modificirati, oblikovati i mijenjati, ali ono što nosimo u sebi ne možemo tako jednostavno popraviti.

Svako poglavlje povezali ste i sa simbolikom horoskopskih znakova. Djeluje li astrologija u romanu kao način na koji junakinja pokušava objasniti vlastite postupke ili prvenstveno oblikuje atmosferu i ritam priče?

– Astrologija u romanu nije tu da objasni njezine postupke. Više sam se njome poigrala kao dodatnim slojem priče, želeći pojedinim poglavljima dati dozu mistike, ali i određeni ritam. Dvanaest mjeseci i dvanaest horoskopskih znakova prirodno su mi ponudili strukturu unutar koje sam mogla povezivati ono što se događa u njezinu životu s određenim simbolima.

Karenjina i Raskoljnikov

Junakinju ste usporedili s Anom Karenjinom i Raskoljnikovom. Što ste od tih likova prepoznali u njoj, a u čemu ste željeli napisati drukčiju priču o žudnji, krivnji i odgovornosti?

– Velika sam ljubiteljica ruskog realizma i, zapravo, romantik u duši. »Ana Karenjina« i njezina ljubav i opsesija Vronskim jedna su mi od najdražih priča u svjetskoj književnosti. Iako mi prvotna pobuda za pisanje »Dvanaest« nije bila stvaranje neke moderne Ane Karenjine, danas ih povezujem jer i moja junakinja ima svog Vronskog. U romanu ga čak tako i naziva, uz jednu važnu razliku – ona vjeruje da njihova priča neće završiti vlakom, nego sretnim završetkom.

Raskoljnikov mi je, s druge strane, važan zbog njegova unutarnjeg rasapa – između njegove humane biti i surove stvarnosti i okolnosti u kojima se našao. On počini zločin, a moja junakinja također čini svojevrsne »zločine«, odnosno postupke koji su nemoralni, nekonvencionalni i iz perspektive društva lako osuđujući. Ali upravo sam tu željela napisati drukčiju priču. Nisam željela svoju junakinju opravdavati niti od nje napraviti nekoga kome čitatelj mora biti naklonjen. Htjela sam joj prije svega dati prostor da bude shvaćena. Jer razumjeti nečiji postupak ne znači nužno odobravati ga. Ponekad je dovoljno pokušati razumjeti čovjeka koji je napravio nešto pogrešno – i zapitati se što ga je do toga dovelo.

Spomenuli ste ideju da učenici i studenti u projektu »Dvanaest na optuženičkoj klupi« sude junakinji. Što biste voljeli da se u takvoj raspravi pokaže: koliko smo spremni razumjeti njezine odluke ili koliko brzo počinjemo moralno suditi ženi koja odstupi od očekivane uloge?

– Voljela bih da u toj raspravi učenici i studenti prije svega pokažu da znaju misliti svojom glavom. Kao odvjetnici, jedna od najvažnijih stvari koje svakodnevno radimo jest argumentirati – zauzeti stav, pronaći razloge za njega, ali istodobno biti spreman čuti i drugu stranu. Zato mi je bilo prirodno spojiti književnost i ono što radim u svojoj profesionalnoj svakodnevici. Ne želim da »Dvanaest na optuženičkoj klupi« bude samo igra u kojoj ćemo odlučiti je li junakinja kriva ili nije. Puno mi je zanimljivije da učenici i studenti dođu do trenutka u kojem više nisu sigurni u svoj prvi odgovor. Da se pitaju zašto je nešto napravila, što je prethodilo njezinim odlukama, gdje bi oni sami povukli granicu i mogu li istodobno osuditi neki postupak, a pokušati razumjeti osobu koja ga je počinila. Upravo zato mislim da književnost mladima može ponuditi puno više od same priče. Jedna knjiga može otvoriti pravo, psihologiju, sociologiju, govorništvo, etiku… Može ih naučiti argumentirati, slušati, propitivati i mijenjati vlastitu perspektivu. Meni je to i osobno važno jer ne volim strogo odvajati područja kojima se bavim – pravo i književnost za mene nisu dva potpuno odvojena svijeta.

Rad s mentoricom

Roman je nastao tijekom radionice kreativnog pisanja pod mentorstvom Karmele Špoljarić. Što vam je rad s mentoricom pomogao otkriti o vlastitom načinu pisanja? Je li se početna zamisao »Dvanaest« tijekom tog procesa bitno promijenila?

– Karmela Špoljarić bila je vrlo stroga mentorica i visoko je postavila ljestvicu, ali mislim da je to činila upravo zato što je znala na kojoj razini mogu pisati i stvarati. Kroz radionicu me provela kroz čitav niz finih, zanatskih vještina koje su mi se poslije pokazale iznimno važnima. Sjećam se da mi je posebno teško bilo pisati dijaloge bez popratnih objašnjenja. U nekim sam trenucima zbog toga čak poželjela odustati. Ali ona me upravo takvim zadacima tjerala da izađem iz onoga što mi je bilo prirodno i da naučim bolje kontrolirati tekst. Danas vidim koliko mi je to koristilo.

Što se same ideje »Dvanaest« tiče, ona se kroz radionicu nije bitno promijenila. Osnovna je linija ostala ista od početka. Radile smo na izbacivanju viškova, pojačavanju pojedinih dijelova i preciziranju onoga što sam željela reći, ali srž romana ostala je nepromijenjena.

U vlastitoj nakladi

»Dvanaest« ste objavili u vlastitoj nakladi. Kako ste donijeli tu odluku i što je u procesu od dovršetka rukopisa do tiskane knjige bilo teže nego što ste očekivali? Jeste li u toj fazi imali uredničku podršku?

– Odluku sam donijela, prije svega, zbog vlastite nestrpljivosti, što je, moram priznati, moja mana. Nisam imala strpljenja mjesecima slati rukopis urednicima i nakladničkim kućama, čekati odgovore, uklapati se u njihove izdavačke planove i pritom ne znati hoće li se i kada knjiga uopće pojaviti. Tu je vjerojatno bilo i malo profesionalne deformacije – mi odvjetnici ipak volimo stvari dovesti do kraja i imati određenu kontrolu nad procesom. Tako je dijelom i iz tog mog inata nastala odluka da knjigu objavim sama. U cijeli sam proces krenula s velikim entuzijazmom i, iskreno, ne mogu izdvojiti nešto što mi je bilo posebno teško ili naporno. Sve sam financirala vlastitim sredstvima i prošla cijeli put od rukopisa do tiskane knjige. Ono što sam vrlo brzo shvatila jest da financijska računica u književnosti rijetko prati količinu uloženog vremena, energije i novca. To nije osobito lukrativan posao – puno više ulažeš nego što dobivaš.

Uredničku podršku u samoj fazi objave nisam imala, ali mi se nešto drugo vratilo na jedan vrlo lijep način. »Dvanaest« mi je otvorio vrata prema čitavom jednom svijetu u koji možda inače nikada ne bih ušla. Upoznala sam mnogo divnih ljudi iz književnog svijeta, ostvarila nova poznanstva i suradnje, a iz svega toga proizašle su i neke nove prilike – dogovorila sam objavu slikovnice s nakladom Fragment i suradnju s nakladom Morana na novom romanu.