Prvi put u sedam godina T-portalove nagrade za najbolji roman, koja je dodijeljena nedavno a dobio ju je Zoran Malkoč za roman »Roki Raketa«, među finalistima našao se i jedan fantasy roman – »Svećenica Mjeseca« Milene Benini. To je roman koji, prema mišljenju žirija, može stajati uz bok ponajboljih svjetskih djela toga žanra. Pritom autorica nije pomodno posegnula za izmišljenim svijetom utemeljenim na stranoj kulturi i naslijeđu, nego se nadahnula baštinom i poviješću naših krajeva.

Dosljedno slijedeći pravila žanra, uspjela je stvoriti žive, složene i dojmljive likove, vjerodostojnu fabulu i ustroj razrađen do detalja. Rat kao okosnica fabule, bogovi koji potječu iz antičke tradicije, razrađen magijski sustav koji ne samo da svijet spoznaje nego ga i mijenja, kao i maštovita rješenja za tu drukčiju svakodnevicu – ključne su odrednice »Svećenice Mjeseca«, prema mišljenju T-portalova žirija.

S Milenom Benini razgovarali smo o njenom ukupnom prevodilačkom i književnom radu, za koji je primila više nagrada, uključujući i čak četiri nagrade SFera za najbolje naslove domaćeg SF-a.

Pisanje u nastavcima

Prije svježeg ukoričenja, roman »Svećenica Mjeseca« prošao je zanimljivu virtualnu Odiseju, koja je počela prije šest godina na Vašem čitanom blogu Milerama. Zašto ste se odlučili za takav nekonvencionalan projekt?

– Da, »Svećenica« je prvo objavljena u nastavcima na mom blogu. A razlozi za to su bili mnogostruki. Kao prvo, činilo mi se da bi bilo zanimljivo napraviti takav jedan projekt u kojem bih, na određeni način, samoj sebi stvorila pritisak, poticaj za pisanje. Tako sam odredila da ću objavljivati po jedno poglavlje svakog tjedna, i znala sam da, ako tako javno to obećam, neću imati obraza izostaviti neki nastavak.

Naravno, nisam pisala baš u istom ritmu u kojem su nastavci izlazili – uzela sam si zalet, da tako kažem, i napravila jedan dio romana prije nego što sam ga počela objavljivati – ali svejedno, znala sam da moram održati stalni tempo jer će se inače te zalihe istopiti. Ali uspjela sam – svakog četvrtka je na blogu bilo novo poglavlje.

Samu ideju sam dobila, između ostaloga, i zato što se divim autorima koji su pisali feljtonske romane, prvenstveno Mariji Jurić – Zagorki, koja mi je bila i ostala jedan od uzora. A osim toga, živimo u instant-društvu, u kojem smo navikli sve dobiti sada i odmah, pa me zanimalo kako će ljudi reagirati kad im se za nešto kaže – ne, ne možete sve dobiti odmah, morate prihvatiti određeni ritam. I moram reći da je odaziv bio jako pozitivan: ljudima se svidjelo to tjedno čitanje, dobila sam dosta pohvala i potpore, što je bilo jako lijepo. Najviše su me razveselili komentari tipa – »Svakog četvrtka kad dođem na posao, prvo otvorim Mileramu i gledam je li već izašao novi nastavak«.

Pisanje je inače usamljenički posao, i čak i najpopularniji pisci rijetko imaju priliku dobiti ovako izravne reakcije, u stvarnom vremenu, da tako kažem. Zato mi je to sve zajedno bilo jedno lijepo iskustvo.

Zagorka kao uzor

Iako ste nagrađivana i rado čitana autorica SF-a, za »Svećenicu Mjeseca« niste uspjeli zainteresirati nijednog domaćeg izdavača. Je li se tretman tog žanra u međuvremenu poboljšao? Shvaća li se SF dovoljno ozbiljno u hrvatskoj književnosti? I, malo općenitije, kako je to biti SF autorica u Hrvatskoj danas?

– Moglo bi se reći da se situacija postupno poboljšava jer ima više domaćih nakladnika koji objavljuju domaće žanrovske autore, ne onako slučajno, usput, već dosljedno: osim Zagrebačke naklade, tu je i Hangar7, da ni ne spominjem Mentora, koji je godinama bio jedini nakladnik koji je sustavno objavljivao domaće autore. E, sad, sasvim je drugo pitanje koliko se spekulativnu fikciju kod nas shvaća ozbiljno ili neozbiljno. S jedne strane, u situaciji u kojoj kultura općenito rapidno gubi medijski prostor, a književnost tu nažalost prednjači, teško je govoriti o tome da se bilo kakvo pisanje shvaća ozbiljno.

S druge strane, iako je dugo godina kod nas bila raširena predodžba o tome da su domaći autori automatski loši i dosadni, što god pisali, mislim da ta ideja ipak pomalo umire, a to je vrlo pozitivno. Naime, samo su čitatelji oni koji mogu održati neku književnost na životu. Ako domaći čitatelji počnu više čitati i cijeniti – i tražiti od nakladnika – domaću književnost, i položaj nas autora će se poboljšati. Naravno, u današnjoj ekonomskoj situaciji je teško očekivati čuda, ali bez publike nema ni književnosti.

Više puta ste isticali svoju naklonost liku i djelu Marije Jurić Zagorke. Na predstavljanju knjige u knjižnici Vjekoslava Majera nadahnuto ste govorili o mnogim sličnostima u vašem profesionalnom putu…

– Istina je, Zagorka je meni u velikoj mjeri bila uzor od malih nogu. Ne samo kao pisac, nego i općenito kao osoba, žena koja je bila iznimno hrabra i nije se bojala reći što misli ili učiniti ono što je smatrala ispravnim. Jako je žalosno što je dugo godina bila zanemarivana, i sjajno je što je danas ipak više cijenimo. Zahvaljujući aktivnostima Centra za ženske studije, na primjer, organiziraju se Dani Marije Jurić Zagorke na kojima se ozbiljno razmatra njen opus, ne samo kao književnice, nego i kao novinarke. Osobno, voljela bih vidjeti neki od njenih kraćih romana uvršten u lektiru, a »Gričku vješticu« pretvorenu u vrhunski produciranu TV-seriju. Imamo takav sjajan materijal, a ne koristimo ga. To je stvarno šteta.

Iskustvo rata

»Svećenica Mjeseca«, iako je nastajala prije više godina, nevjerojatno je aktualna: govori o pred-apokaliptičnoj ratnoj situaciji, o najezdi izbjeglica, o snažnim pojedincima koji se opiru opresiji. Na izbjeglicama će, najavili ste, biti još veći fokus u drugom nastavku?

No kao što »Svećenica« nije bila roman o ratu, nego roman o ljudima zahvaćenim ratom, tako ni ovaj drugi dio, »Da en«, neće biti roman o izbjeglicama i posljedicama rata, nego o ljudima koji pokušavaju stvoriti nekakav život u tom svijetu koji im je rat ostavio.

Vaši su ženski likovi uvjerljivi i snažni – takva je i junakinja ovog romana. Je li to plod svjesne odluke, Vašeg aktivizma?

– Moram se opet vratiti na ono »piši što znaš«. Jednostavno, ne vidim zašto bih pisala ženske likove koji bi bili samo ukras ili nagrada za muške junake kad mi je to dosadno i čitati. Ono što jest bila svjesna odluka, međutim, bilo je da svoju junakinju u »Svećenici« ne konstruiram onako kako se danas najčešće prezentira navodno snažne ženske likove, kao klasičnog junaka koji je samo slučajno ženskog roda, ali psuje, pije i mačuje se kao Conan. To je samo jedna vrsta snage, a meni je bilo zanimljivo baviti se onom drugom, koja se često ne prepoznaje. Jer uspostaviti dijalog, pronaći mirno rješenje, pokušati razumjeti – to su stvari koje je zapravo obično puno teže napraviti nego samo uzeti batinu i mlatiti oko sebe. Zato nisam htjela ratnicu, nego upravo suprotno, iscjeliteljicu.

Mitologija naših prostora

»Svećenica Mjeseca« je utemeljena na dobro istraženoj mitološkoj građi; u pisanju se ne oslanjate samo na vlastitu maštu. Kako izgleda taj istraživački dio pripreme za roman?

– Zabavno. Sasvim ozbiljno, povijest i mitologija su područja koja mene oduvijek zanimaju, pa je to uvijek jedan dio posla koji mene veseli. U »Svećenici« sam jednim dijelom koristila antičku mitologiju i politiku, a jednim dijelom ono malo što se zna o ilirskom nasljeđu. Taj dio je bio posebno izazovan, jer ga nije tako lako pronaći, ali baš je to, naravno, bilo i zanimljivo. A onda je tu bio i dio gdje sam sve te elemente prespajala i prekrajala tako da odgovaraju mojoj priči.

SF automatski povezujemo s anglosaksonskim kulturnim naslijeđem. U novije vrijeme to se polako mijenja, čini mi se. Ulaze li istočnjačke mitologije u fokus pažnje SF autora? I je li mitologija ovih naših prostora dovoljno istražena i iskorištena u SF-u?

– U posljednjih nekoliko godina i u svijetu se to počelo mijenjati, i pojavljuju se ljudi koji se ne oslanjaju isključivo na kvazi-tolkienovsku, anglosaksonsku ili nordijsku mitologiju. Mislim, bilo je njih i prije, ali sad im je, ako ništa drugo, lakše doći do publike. Tako recimo Aliette de Bodard piše o magijskom Parizu i spaja to s vijetnamskom mitologijom; malezijski autor Zen Cho ima sjajan roman »Kraljevski čarobnjak« koji je izašao na engleskom, i tako dalje.

Kod nas je, kao i u svijetu, dugo bilo prisutno uvjerenje da fantasy automatski mora biti smješten u kvazisrednjovjekovno, kvazieuropsko, kvazi-tolkienovsko okruženje. No mora se priznati da su domaći autori već prije dosta godina počeli koristiti istarsku mitologiju, prvenstveno zato što su imali motivaciju za to: u Istri, naime, postoje dva okupljanja ljubitelja SF-a – pazinski Istrakon i Festival fantastične književnosti, koji svake godine uključi neku drugu istarsku općinu. Oba ta festivala objavljuju zbirke, i nagrađivali su istarske priče, pa su autori imali razloga pisati o Istri i istraživati njenu bogatu mitologiju.

Drugi krajevi Hrvatske nisu toliko obrađeni, bar zasad, ali nadam se da će u budućnosti biti i autora koji će otkriti zanimljivosti iz međimurskog, slavonskog, ličkog naslijeđa.

Problem malog jezika

Paralelno sa svojim životom u Hrvatskoj, »Svećenica Mjeseca« postiže zanimljive rezultate i u inozemstvu, čime se malo domaćih autora može podičiti. Kako je došlo do objave knjige u Kanadi? I kako knjiga prolazi kod tamošnje publike?

Ali bez obzira na sve, ako imate dobar materijal, mislim da je moguće pronaći svoje mjesto i na međunarodnom tržištu. Važno je samo ne odustati kod prve prepreke.