Hasan Blasim je najveći suvremeni pisac na arapskom
Problem današnjeg svijeta je u različitosti ljudi koji žive u različitim okolnostima. Problem je razlika između onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a bore se za hranu, vodu, vlastitu sigurnost i onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a žive u obilju i u miru. Ista je to pjesma i isti san, ali ritam je drugačiji – ritam mira i ritam rata
Srećem aktiviste u Europi. Oni su fini ljudi, ali problem je što su nepraktični, bogati i razmaženi. Bijesni su na svijet i njegovo divljaštvo, ali iz pozicije nekog tko ima sve, a ne nekog tko nema ništa i želi mijenjati svijet. Čak i akademski aktivisti poput Slavoja Žižeka. To su pametni ljudi u kavezima moći, privilegirani komfornim egzistencijama.
Problem današnjeg svijeta nije u različitim kulturama, nego u različitosti ljudi koji žive u različitim okolnostima. Problem je razlika između onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a bore se za hranu, vodu, vlastitu sigurnost i s druge strane onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a žive u obilju i u miru. Ista je to pjesma i isti san, ali ritam je drugačiji – ritam mira i ritam rata, napisao je to nedavno na svom blogu jedan od najznačajnijih suvremenih pisaca na arapskom jeziku Hasan Blasim čija je »pjesma o životu i ljubavi« zaglušena ekspozijom bombaša saumoubojica, kakofonijom glasova vjerskih fanatika, proroka, luđaka, duhova i čarobnjaka…
Fraktura je upravo objavila njegovu zbirku pripovijedaka »Irački Krist i druge priče« objedinivši dvije knjige kratkih priča – »The Madman of Freedom Square« (2009.) koja je nominirana za nagradu Independent Foreign Fiction za 2010. godinu i »Iraqi Christ« (2013.) koja je tu nagradu i osvojila prije dvije godine postavši tako prva knjiga na arapskom jeziku i prva zbirka kratkih priča u povijesti te nagrade. Djela Hasana Blasima, pisca koji se rodio 1973. u Bagdadu, prevedena su na dvadesetak jezika, a u arapskom su svijetu žestoko cenzuriran pa i zabranjivana.
Kurdska faza
Blasim, koji već desetak godina živi u Finskoj, napustio je 1998. Bagdad, gdje je studirao na Akademiji filmskih umjetnosti, i otišao u Sulejmaniju, u irački Kurdistan nastavivši snimati filmove, uključujući i dugometražnu dramu »Wounded Camera«, pod pseudonimom Ouazad Osman iz straha za život svoje obitelji koja je ostala u Bagdadu pod diktaturom Sadama Huseina.
– Smatrao sam se piscem još dok sam bio tinejdžer. Pisao sam i prije nego što sam počeo studirati film. Otišao i studirati film da bi bio bolji pisac, priznaje za Novi list Blasim nezadovoljan pa i iznerviran zapadnjačkim nepoznavanjem arapske književnosti i banalnim usporedbama književnih kritičara s »Tisuću i jednom noći« na koju se izgleda svodi zapadnjačka recepcija arapske literature.
– Stvarno nemam pojma tko je moje priče uspredio s »Tisuću i jednom noći«. Oduvijek se borim protiv tog orijentalizma na Zapadu gdje zapravo ne znaju ništa o modernoj arapskoj književnosti. Pitajte bilo kojeg zapadnjačkog čitatelja o arapskoj literaturu u posljednjih sto godina i sve će vam biti jasno, odgovara Blasim otvarajući i problem artificijelnosti arapskoj jezika u književnosti.
– Trudim se pisati kolokvijalno, riješiti se svih retoričkih figura i simbolizma koje obični ljudi ne razumiju. Koristim svakodnevni govor u dijalogu i koristit ću ga još i više jer je besmisleno pisati o patnji današnjih Iračana jezikom arapskih pjesnika od prije sto godina, smatra Blasim dodajući tome i apsurd da se iračka djeca za razliku od sve ostale djece svijeta nemaju pravo ni školovati na materinskom jeziku. Arhaični arapski jezik kojim se djeca moraju služiti u školi, nitko ne koristi, on im zvuči poput stranog jezika.
Izbjeglička kalvarija
Blasim je početkom lipnja trebao biti gost zagrebačkog Festivala europske kratke priče, no njegov je dolazak u zadnji čas otkazan.
– Za mene nema razlike jesam li kao pisac na festivalu, u zatvoru ili izbjegličkom kampu. Ono što ne volim je odgovarati na festivalska pitanja poput onih »kako pišete« ili »što vas inspirira«. Takva pitanja su iz prošlog stoljeća i uopće me ne zanimaju. Zato kada idem na festivale, ne želim govoriti o sebi, nego o onome što zanima publiku, o kapitalizmu, ratu i miru, objašnjava autor kojem su upravo ove teme obilježile život i književnost.
– Napustio sam Irak u vrijeme Sadamove diktature. Želio sam pisati i snimati filmove slobodno, ali tajna policija mi je prijetila pa sam morao otići. Nisu mi dali pasoš pa sam morao putovati ilegalno. Prešao sam brojne granice pješice, od Irana, Turske, Bugarske, Srbije, Mađarske dok nisam konačno 2004. stigao do Finske, opisuje Blasim svoju četverogodišnju izbjegličku kalvariju. Ne želi mnogo pričati o tom traumatičnom putovanju o kojem je, kaže, već puno govorio. U jednom intervjuu opisuje tako bolna iskustva s bugarskim graničarima.
Blasim piše na arapskom, ali piše i o Finskoj, za tamošnja kazališta. Posebno pazi da stvara klišeje o Fincima i o Zapadu, baš kao što Zapad ima klišeje o Arapima.
– Kad sam došao u Finsku, upitao sam jednog Marokanca kakvi su Finci. Rekao mi je – Sranje. Puno piju, depresivni su i šute. Pomislio sam – pa Finci su isti kao i ja.
– Uhapsili su nas, pretukli i zatvorili. No najgore je bilo slušati kako u susjednoj sobi siluju našu suputnicu Nigerijku koju smo putem naizmjence nosili jer je teško hodala, kazao je Blasim spomenuvši u istom razgovoru i brutalnu epizodu kada su ih graničari natjerali da uđu u hladnu rijeku i da sjede unutra dok su ih držali na nišanu. Blasim posebno ističe okrutnost istočenoerupskih policajaca, kao i sramotnu politiku njihovih vlada prema izbjeglicama.
– Pa nisu tako davno ljudi iz zemlja komunističkog bloka masovno tražili azile u državama diljem svijeta. Ne mogu opisati koliko mi je ironično vidjeti poljsku desničarsku vladu i njihovu politiku protiv izbjeglica, kad svi znamo da su Poljaci do današnjih dana svugdje u svijetu jedna od najbrojnijih izbjegličkih populacija, čudi Blasima odsustvo suosjećajnosti Istočnoeuropljana. Seleći razgovor o izbjeglicama na sjevernoeuropske zemlje, dolazimo do iste, nimalo laskave spoznaje o univerzalnoj sebičnosti ljudske prirode.
Sebičnost bogatih
– Bogati žele živjeti na svom izoliranom otoku koji bi se trebao zvati Sebičnost. Bogate nacije su pokazale najmanje empatije prema izbjeglicama – Japan, Kanada, SAD, Australija, zaljevske zemlje kao i one skandinavske s iznimkom Švedske, nabraja neslavni niz Blasim ponavljajući da su najviše izbjeglica zbrinule upravo siromašne zemlje.
Priče koje čitamo u »Iračkom Kristu« natopljene su bolnim iskustvom vlastite kože i to ne samo tijekom mučnog političkog progona i ilegalne migracije već i tijekom mladosti pod diktaturom i sankcijama, djetinjstva obilježenog iračko-iranskim ratom. Rat i bijeda konstanta su Blasimova bliskoistočnog života. Svoje iskustvo nošeno furioznim vihorom kaosa i užasa rata, zbilje i snova, on je, kako to čini vrhunska književnost, zauzdao moćnim metaforama, crnim humorom i neočekivanim lirizmom. Ipak, svim ovim laudama i prestižnim priznanjima unatoč, uspjeh ovog danas prevođenog i traženog autora, kojem pripisuju titulu najvećeg živućeg arapskog pisca, nije došao preko noći.
– Dugo godina po dolasku u Finsku pisao sam isključivo na internetu, odbilo me je dvadesetak arapskih izdavača. Živio sam izolirano jer sam loše govorio i finski i engleski. No nakon engleskog prijevoda sve se promijenilo. Sada me pozivaju na arapske festivale, no to smatram licemjernim i na njima ne želim sudjelovati dok mi ne dopuste da govorim slobodno i o seksu, religiji, i dok god ne poštuju ljudska prava za koja se samo deklarativno zalažu na takvim manifestacijama.
U svijetu u kojoj su brutalnost i smrt svakodnevica, o njima svatko govori, no teme poput religije i seksa vječni su tabui.
– Svaki Iračanin ima barem pet horor priča iz vlastitog života, a u zemlji je 30 milijuna ljudi. Računajte, koliki je tu potencijal. U toj zemlji gdje nasilje ne prestaje zadnjih 40 godina ljudi imaju potrebu pričati. U Iraku ljudi zbijaju šale kad pukne bomba. U okolnostima u kojima oni žive godinama, to je terapeutski, crni humor koji pomaže da opstaneš, izjavio je u jednom intervjuu Blasim a u našem tome dodao da se ne može ubiti nadu u ljudskom biću. Da nije tako, ne bi više bilo života u paklu rata i terora koji u Iraku već desetljećima traje.
– Iračani se kao i svaki drugi narod svako jutro bude s nadom da će jednoga dana zavladati mir, a dok ga ne bude, Irak je za Blasima zabranjena zona. Opasna po život.
– Nisam bio tamo već 16 godina. Za mene je previše opasno otići u Irak. Prije smo, dok sam živio u Iraku, imali smo samo jednog neprijatelja, diktatora i znali smo pravila igre. Ako kritiziraš vladu, možeš završiti u zatvoru ili čak poginuti, u suprotnome, ako si poslušan i tih, živjet ćeš mirno. Danas, u Iraku, ljudi koji žele govoriti slobodno imaju previše neprijatelja – ISIS, miliciju, religiozne ekstremiste… i najgore od svega, potpuno su nejasna pravila igre, ne vidi ovaj pisac u egzilu skori izlazak iz iračkog kaosa za koji je, kako kaže, odgovoran SAD.
