ZAGREB – Nakon što je 2018. godine romanom »Svježa voda za cvijeće« u sljedeće dvije-tri godine ostvarila svjetski uspjeh (knjiga je prevedena na tridesetak jezika), francuska spisateljica i scenaristica Valerie Perrin našla se pred zahtjevnim zadatkom potvrđivanja ostvarenog uspjeha.

Tom je izazovu odgovorila romanom »Troje« (»Trois«) koji sigurno ne nosi buru emocija i estetsko uživanje kakve je donijela divna »Svježa voda za cvijeće«, ali je već privukao i privlači veću pažnju od svog nedvojbeno kvalitetnijeg prethodnika. Razlog je jednostavan – Perrin je majstorski odabrala temu pa je jednostavno nemoguće izbjeći komentare i rasprave o ovom romanu. A to znači da ga se kupuje i čita. Jer, tema o transrodnim osobama, o ljudima »zarobljenim« u tijelu spola kojem dušom ne pripadaju, danas je itekako »in«, posebno u svijetu civilizacije Zapada u kojoj je čak i politički poželjno o tome pisati. Naravno, sve te popratne okolnosti ne bi bile nimalo bitne da Valerie Perrin ne zna pisati, ili piše loše. Na svu sreću ona tu literarnu vještinu i nadarenost itekako ima pa će se »Troje« dopasti čak i onima koji baš nisu presretni što nakon divne ljubavne priče koja se u »Svježoj vodi za cvijeće« odvija između muškarca i žene, sada imaju love story koja nudi »nešto između«. Ovaj pojam »nešto između« bit će vam jasniji kad pročitate knjigu o čijem sadržaju, zbog poštivanja čitatelja i autorice, ipak nije u redu previše govoriti.

Brojne epizode

No, osnovni okviri su ovi – Nina Beau, Ettiene Beaulieu i Adrien Bobin upoznaju se 1987. godine kao desetogodišnjaci u osnovnoj školi u rudarskom gradiću La Comelle, smještenom u središnjoj Francuskoj (Burgundija). Od prvog susreta njih troje postaju nerazdvojni i ta će neobično čvrsta veza trajati sve do završetka srednje škole kad se Nina udaje, a Ettiene i Adrien odlaze studirati u Pariz. No, za kraj njihova prijateljstva, za koje su držali da će biti vječno, nije kriv samo kraj jednog dijela njihova školovanja, već i niz drugih razloga od kojih je vrlo bitan i slučaj misterioznog nestanka Clotilde, djevojke s kojom je Ettien pri kraju školovanja bio u vezi. Donedavno sudbinski vezana trojka prekida tih dana sve veze. Više i ne razgovaraju… Četrnaest godina kasnije Ettiene je smrtno bolestan, a njegova sestra Louise, liječnica, shvaća da ga na liječenje koje on izričito odbija, nagovoriti mogu samo njegovi davno izgubljeni prijatelji. Nina i Adrien se vraćaju…

Ovo su zaista samo osnovne crte jer roman od 585 stranica (prijevod potpisuje Maja Ručević), nudi iznimno mnogo zbivanja i brojne epizode u rasponu od djetinjstva preko srednjoškolskih i studentskih dana pa do dobi muškaraca i žena koji su tek krenuli u svoje četrdesete. Emocionalna i psihološka analiza svakog od glavnih likova, ali i sporednih, sjajno je izvedena pa čitatelj do u detalje ulazi u svijest i svijet svakoga od njih, što mu itekako pomaže u shvaćanju njihova ponašanja i postupaka. Linija kronološkog pripovijedanja pri tome je namjerno razlomljena i to ponajprije stoga da bi neizvjesnost kod čitatelja trajala što duže pa tako tek pri kraju druge trećine romana (tamo negdje oko četirtisto i neke stranice) saznajemo »tko je kome što« i tko je ona/on, a neizvjesnost oko nestanka bivše Ettienove djevojke traje sve do kraja romana. Nedvojbeno, autorica – a to je dokazala i u »Svježoj vodi za cvijeće« – majstorski gradi kompoziciju i priču slaže tako da usprkos opsegu gotovo stalno drži pažnju čitatelja.

Ljubav temeljni pokretač

Isto je tako Valerie Perrin dobra kad je riječ o idejama i porukama koje želi prenijeti čitatelju. Naravno, ona to čini kroz ponašanje, postupke i stavove svojih likova od kojih onaj najbitniji pri kraju romana u bespoštednoj samoanalizi priznaje kako ni sam »ne zna tko je«, konstatira: »Nisam feminizirani dječak. Ja sam promašena djevojčica«, te zaključuje kako nije imao/la povjerenja u samog sebe da svojoj okolini kaže što je, tim više što tek u toj zreloj dobi shvaća da ga dvoje najdražih ne bi osuđivalo. Slično kao i u prethodnom literarnom uspjehu Valerie Perrin, i u ovoj je knjizi ljubav temeljni pokretač i osnova svega, esencija i srž koja briše sve razlike i predrasude, pomažući pritom u percepciji ovog romana kao djela koje dojmljivo i hrabro progovara o djetinjstvu, odrastanju i ljubavi, ali i o tome kako prečesto sami gradimo vlastite zidove koji nas odvaju od svijeta i okoline.

Sve to preneseno je čitatelju već prepoznatljivim stilom ove autorice, a to znači kroz najčešće kratke epizode jednostavnog pripovijedanja i brojnih vrlo uvjerljivih i životnih dijaloga. Također, kao i u prethodnom romanu, Perrin vrlo uspješno stvara osjećaj napetosti time što čitatelj već od početnih stranica zna da se dogodilo nešto loše, najvjerojatnije tragično i sudbonosno, ali o čemu je riječ saznat će se tek u završnom dijelu romana koji čitatelja »tjera« da spaja isječke iz prošlosti sa zbivanjima iz sadašnjosti glavnih likova te tako slaže mozaik vezan uz njihove životne priče. Sve u svemu, Valerie Perrin oduševit će i ovim romanom mnoge, a hrvatskim čitateljima svakako valja skrenuti pažnju na činjenicu da je skoro godinu dana prije pojave ovog romana, točnije 2020. godine, hrvatska književnica Ivana Bodrožić istu temu obradila ne samo ranije, već i umjetnički kvalitetnije u svom sjajnom romanu »Sinovi, kćeri«.

Biografska bilješka

Valerie Perrin (1967.) francuska je književnica rođena na istoku Francuske, a odrasla u Burgundiji. Autorica je triju romana: »Les oubliés du dimanche« (2015.), »Svježa voda za cvijeće« (2018.) i »Trois« (2021.). No, iako su sva tri postigla velik uspjeh kod publike, međunarodno priznanje donio joj je drugi roman, »Svježa voda za cvijeće«, za koji je osvojila nagrade Prix Maison de la Presse (2018.) i Prix des Lecteurs au livre de poche (2019.). Figaro Littéraire uvrstio je Perrin među deset najprodavanijih autora u Francuskoj u 2019. godini, a u Italiji je »Svježa voda za cvijeće« bio najprodavaniji roman u 2020. Preveden je na više od trideset jezika, a u pripremi je i miniserija. Prije nego što se posvetila pisanju, Valerie Perrin bavila se različitim poslovima. Ipak, u njezinoj se karijeri svakako ističe razdoblje od 2010. do 2018. godine, kada je kao scenaristica radila s kultnim francuskim redateljem Claudeom Leloucheom, s kojim potpisuje scenarije za nekoliko filmova: »Salaud, on t’aime« (2013.), »On + Ona« (2015.), »Chacun sa vie« (2016.) i »Les plus belles années d’une vie« (2018.). Živi u Normandiji.