Ivan Krastev, danas jedan od vodećih intelektualaca liberalne predikcije s područja Srednje i Istočne Europe i Stephen Holmes, profesor prava na Sveučilištu u New Yorku, zajedničkim snagama objavili su, odmah treba reći, sjajnu knjigu »Kraj doba oponašanja« (izdavač TIMpress, u prijevodu s engleskog Marka Marasa), u kojoj pokušavaju i to čine na upečatljiv način, obrazložiti zašto danas Zapad gubi bitku za demokraciju i kakve se sve posljedice tijekom i nakon ove borbe mogu očekivati. Dakako, ne samo na Starom kontinentu, već i diljem svijeta, jer u ovim procesima presudnu ulogu će zapravo odigrati SAD i Kina, o čemu se u završnim poglavljima ove studije izvode precizne i suptilne analize koje nas svojim zaključcima u dobroj mjeri mogu i uplašiti.

Autori upozoravaju kako za razliku od prethodne epohe tzv. hladnog rata, nakon pada Berlinskog zida (1989.) kada se (u)činilo da su liberalizam i liberalna misao konačno i u punom opsegu trijumfirali, u stvarnosti vidimo kako za sve ono što smo mislili da je razvidno i jasno, polako se gubi, rastače i nestaje i nova sablast iliberalizma (antiliberalizma, neliberalizma… nazovimo to kako hoćemo) počinje sve jače i brže kružiti svijetom otvarajući procese za koje zapravo i ne znamo kamo nas vode i čime sve mogu rezultirati.

Nove barikade i zidovi

U uvodniku knjige autori naglašavaju kako ovim djelom žele ispričati »zašto je liberalizam pao kao žrtva svog uspjeha u hladnom ratu« i odmah konstatiraju kako se nekadašnje oduševljenje liberalnim perspektivama života nakon pada komunizma, kada se konačno očekivao bolji život dostojan čovjeka, polako počelo gubiti, da bi na koncu u velikoj mjeri dominantan utjecaj (pre)uzele nacionalističke i populističke ideje bitno suprotstavljene ranijim stremljenjima i nadahnuću srednjo i istočnoeuropskih disidenata (uključujući i one sovjetske), odnosno njihovoj inspiraciji u borbi protiv totalitarnih režima i ideologija. Čak su i ideje otvorenog društva, kako je to pisao Michael Ignatieff (»Rethinking open society«), izgubile svoj nekada »slavljeni sjaj«.

Svijet danas diže nove (berlinske) barikade i zidove; do pada komunizma, kako je ustvrdila Elisabeth Vallet (sveučilište u Quebecu), bilo ih je šesnaest, a danas je dovršeno ili se gradi ukupno 65 (po)graničnih barijera, ali čak ni to nije ono najgore, već spoznaja kako većina Europljana i Amerikanaca misli, zapravo uvjerena je da životi njihove djece nemaju one mogućnosti napretka, uspjeha i razvoja kao što su to imali oni, to jest njihovi roditelji. Vjera u demokraciju ubrzano kopni, a migracije koje su danas iz raznih razloga poprimile biblijske razmjere, postaju u razvijenim zemljama izvorima nove ksenofobne politike i retorike, a građani u strahu od nepoznatog, u neizvjesnosti od posljedica nove, velike seobe naroda, priklanjaju se sve više autoritarnim vođama i ideji militarizacije, za sada samo granica, ali ako zatreba bez problema će pristati i na militarizaciju svih društvenih struktura.

Zapadnjačke iluzije

Liberalizam se svojom afirmacijom ljudskih prava nekada isticao kao bedem protiv tiranije, a danas ga nacionalisti i populisti optužuju za ograničavanje efikasne borbe protiv terorizma, a sama se demokracija izravno optužuje kako svojom »opasnom« tolerancijom omogućava da se u milijunskim masama izbjegličke populacije slobodno, bez ikakve kontrole regrutiraju islamistički, džihadistički i ini fundamentalistički pokreti koji Zapadu rade o glavi. Berlinski zid, a potom njegov pad, neizbrisivo su obilježili našu političku misao, ali i epohu, a kako tvrde autori ove instruktivne studije, »iluzije Srednjoeuropljana kako je kraj hladnog rata ujedno bio i početak doba liberalizma i demokracije, bile su i naše, zapadnjačke iluzije«.

A, ova knjiga je, kako kažu autori: »Naš pokušaj da shvatimo ne samo zašto smo nekad bili spremni prigrliti tu iluziju, nego i kako razmišljati o svijetu u kojem se tako zloslutno razmahala plima neliberalne i protudemokratske anarhije«.

Knjiga je podijeljena u tri poglavlja; u prva dva, kroz analizu Srednje i Istočne Europe i Rusije (bivšeg SSSR-a) odnosno srednjoeuropskih populista, kao i postupanja Vladimira Putina, autori su željeli ispitati tko i zašto dijeli odgovornost za smrt onoga što se nekada zvalo međunarodnim liberalnim poretkom. U trećem poglavlju, jer su zaključili kako srednjoeuropski i ruski populisti (otjelotvoreni Putinovim likom i djelom) nisu jedini izvor te destrukcije i demokratske demontaže, »okomili« su se i na Ameriku Donalda Trumpa koja im je u tome svojim stavovima i politikom presudno pomogla. Trump je, kako se navodi u knjizi, istaknuti suradnik Orbana, Kaczynskog, ali i zapadnoeuropske desnice u ubojstvu »liberalne hegemonije« koja je obilježila međunarodnu politiku od 1989. do danas. A, da bi to shvatili nužno je, napominju autori, ne samo proučiti Trumpovu revoluciju unutar američkih okvira, već i niz drugih činjenica, primjerice: zašto njegove pristaše na amerikanizaciju svijeta gledaju kao na katastrofu Amerike, zašto Amerikanci prihvaćaju, čak i slave vodstvo čovjeka koji svoju retoriku »prepisuje« iz ksenofobnih narativa Srednje Europe i putinovsko-kremaljskog antiamerikanizma. Kako objasniti te čudne fenomene; cijela je knjiga zapravo ispisana u naporu da se s različitih strana i pozicija sve to sagleda i da se pokuša pronaći nekakva zajednička logička nit koja sve to povezuje.

Uspon populizma

Hladnoratovski odnosi na relaciji Zapad-Istok padom Berlinskog zida suštinski su se promijenili; od tada je, pišu Krastev i Holmes, sučeljavanje ranije neprijateljskih sustava pretvoreno u napet odnos između nekadašnjeg uzora (Zapad) i oponašatelja (Istok), ali sada unutar istog unipolarnog sustava. Najviđenije političke vođe Srednje i Istočne Europe, nakon 1989. godine vatreno su zagovarale kopiranje zapadnih vrijednosti kao najkraći put u efikasno reformiranje vlastitih društava, a to su »oponašanje« opravdavali nužnošću »povratka u Europu«. S druge strane, situacija u SSSR-u, odnosno Rusiji bila je drukčija, jer komunizam na tim prostorima, izuzev u marginalnim disidentskim krugovima, narod nikada nije doživljavao kao »stranu okupaciju« (kao što je to bio slučaj u Srednjoj i Istočnoj Europi), tako da se oponašanje Zapada nije moglo predstaviti kao povratak autentičnom nacionalnom identitetu, kao što se to moglo (u)činiti u bivšim komunističkim kolonijama negdašnjeg sovjetskog imperija.

Autori su naglasili kako im cilj nije bio prikazati sveobuhvatnu fenomenologiju suvremenog antiliberalizma, jer to je i suviše ambiciozan projekt koji zapravo još uvijek traje, prelijeva se u mnogo rukavaca koje je još uvijek teško »pohvatati«, a sam je kraj procesa još dalek i nesaglediv. Ali, da bi se istaknuli »skriveni afiniteti reakcionarnog nativizma i autoritarizma«, da bi se izložio suvisli koncept »političkog oponašanja«, smatrali su kako moraju istražiti srednjoeuropski populizam koji najbolje reprezentiraju Viktor Orban i Jaroslaw Kaczynski, čime su pokušali objasniti zašto većinski dio elektorata u Mađarskoj i Poljskoj smatra kako im oponašanje zapadnih modela i vrijednosti, koje su do jučer smatrali najbržim putem u sanjane prostore blagostanja i sreće, više ne odgovara, zapravo pretvara se u stranputicu koja te zajednice vodi u propast. Zapad je ponudio model, koji smo, tvrdi Orban, lakovjerno prihvatili, a pokazalo se da je on ravnodušan prema našim »nacionalnim i kršćanskim tradicijama« i tu treba, tvrde Krastev i Holmes, tražiti razloge uspona populizma, jer se zapadnjačka paradigma liberalizma manifestirala kao projekt bez alternative, slično kao prije 1989. sovjetski model komunizma. Istina, razlika je u tome što je potonji bio silom nametnut, a liberalizam nije, upravo suprotno, narod ga je dragovoljno, čak oduševljeno prigrlio kao spas i način bijega iz »sivila života« i siromaštva, a kada se pokazalo da se ekonomske, socijalne, kulturološke, tradicijske kao i mentalne razlike između
do jučer suprotstavljenih svjetova ne daju samo tako (o)lako svladati, nastupilo je veliko razočaranje diljem Srednje i Istočne Europe, jer su očekivanja bila iznevjerena, a na vidiku nije bilo nikakvih novih, relevantnih alternativa. Komunizam je doživio povijesni poraz, liberalizam ga je porazio, ali javili su se novi milijuni gubitnika tzv. liberalne tranzicije koji ni u čemu nisu profitirali uspostavom novog unipolarnog svijeta. Naravno, nezadovoljstvo je buknulo poput stepskog požara u svim tim (post)komunističkim prostorima, a rasni populisti i nacionalisti su odmah uočili svoju šansu da se pokrenu s margine, uključe u središte zbivanja, nametnu kao spasitelji te da počnu diktirati »nove« načine ponašanja i djelovanja.

Smrt komunizma i kraj SSSR-a

Raspadom SSSR-a Rusija je praktički preko noći izgubila status velesile, ekonomski je kolabirala i u toj situaciji nije joj preostalo ništa drugo do prikloniti se politici oponašanja Zapada, ali za razliku od Srednje i Istočne Europe gdje se u te procese krenulo s neskrivenim oduševljenjem, ovdje to nije bio slučaj. Iz više razloga: možda ponajviše zbog postojanja »mentalne barijere« o veličini i povijesnoj izuzetnosti Rusije, koja je duboko involvirana u biće tzv. prosječnog ruskog građanina (homo sovieticus), koji se teško miri s mišlju da njegova zemlja više nije velesila. Za razliku od Jeljcina, njegov nasljednik Putin je to dobro detektirao te iako i dalje Rusija oponaša Ameriku, cilj novog vođe u Kremlju nije bio »obraćenje«, već traženje osvete i zadovoljštine zbog doživljenog poniženja i poraza u hladnom ratu.

Politika oponašanja u postkomunističkoj Rusiji odvijala se, tvrde autori, u trima fazama: 90-ih godina prošlog stoljeća Jeljcinov je režim »glumio« kako mu je stalo do promjene, ali je stalno bježao od neophodnih gospodarskih reformi i dopustio je, kako to tvrdi Aleksej Puškov, »da rusko nacionalno bogatstvo opljačka mala skupina budućih oligarha« uz suglasnost kruga »reformista« okupljenih oko vlastodršca u Moskvi kojeg je daleko više interesiralo uživanje u alkoholu nego uživljavanje u rješavanje suštinskih nacionalnih pitanja i problema. To simuliranje demokracije, posredovano jednako tako simuliranim reformama, u početku se pokazalo učinkovitim načinom da se na Jeljcina i Rusiju kao takvu smanji pritisak Zapada, ali i tada jakog ruskog postdisidentskog civilnog, odnosno nevladinog sektora, jer se vjerovalo da su »lutanja« neminovna te se u cijeli proces mora ući oprezno, korak po korak, kako bi se ruska društvena struktura sačuvala od posljedica »katastrofalnog privatizacijskog šoka«, pa samim time i uništila socijalna baza iz koje bi trebalo krenuti u svekoliki gospodarski oporavak.

Druga se faza, nakon dolaska Putina na vlast, nadovezala na prvu, demokratska se farsa nastavila simuliranjem tobože slobodnih izbora (za koje su svi unaprijed znali ishod), a oni su bili sazivani kako bi se ruske građane uvjerilo »da Rusija nema alternativu postojećim nositeljima državne moći«. Treća faza je započela između 2011. i 2012., ona i danas još uvijek traje, a smisao joj je u preusmjeravanju tzv. strategije zrcaljenja zapadnjačke vanjske politike kako bi se razotkrili i javno demontirali sami njeni temelji otvorenim ukazivanjem na postojeće slabosti Amerike i općenito Zapada, a ujedno opravdala agresivna Putinova politika (aneksija Krima, rat u Ukrajini, intervencija u Siriji…). Međutim, najbitnija u svemu tome je Putinova ambicija na svaki mogući način oslabiti temelje liberalnog svjetskog poretka pod vodstvom Amerike. U tom smislu autori navode Putinov govor u Münchenu (2007.) koji je, kako tvrde bio proročanski, a ujedno je prisilio »hvalisave pobjednike u ratu imperija da konačno poslušaju i ono što im imaju reći gubitnici hladnog rata«. Krastev i Holmes pišu:

»Putin je objavio da se Rusija neće ponašati poput Zapadne Njemačke nakon 1945. kajući se zbog svojih grijeha i moleći da je prime u zapadnjački klub gdje će naučiti lijepo ponašanje. Godine 1985. njemački predsjednik Richard von Weizsäcker slavno je opisao Hitlerov poraz kao »ein Tag der Befreiung« (»dan oslobođenja«) ne samo za njemačke susjede, već i za njemački narod. Putin nije namjeravao ponoviti te riječi… Stoga je u Münchenu ruski predsjednik prikazao svoju zemlju kao silu koja je slučajno poražena u hladnom ratu i sada traži način da uzvrati udarac«.

Rušenje Berlinskog zida Putin nije shvatio kao nacionalno oslobođenje, već kao nacionalno poniženje i svojim je zapadnjačkim pandanima dao do znanja kako je Rusija odlučila uništiti liberalni poredak nastao nakon hladnog rata.

Na Zapadu se uobičajilo govoriti o smrti komunizma i kraju SSSR-a kao jednom i jedinstvenom procesu; uistinu, većina je Rusa bila sretna što su komunizam i KPSS nestali, ali to nisu kao narodi u Srednjoj i Istočnoj Europi dočekali kao nacionalno oslobođenje, već su raspad Sovjetskog Saveza doživjeli kao najveće moguće nacionalno poniženje i geopolitičku katastrofu. Izgubili su hladni rat, a da se nisu ni borili; za njih komunizam nije bio uvezena, nametnuta vlast, a paradoks je u tome što su raspadu zemlje najviše pridonijeli sami komunisti međusobno podijeljeni na frakcije.

Putin, Orban, Trump

Propašću komunističkog carstva najviše su profitirali upravo sami komunisti, a ne disidenti i antikomunisti. Nestankom sovjetskog imperija Zapad je izgubio interes za SSSR, ali pojavom Putina na sceni su se javili novi protagonisti koji su jasno stavljali do znanja kako je dobu oponašanja došao kraj i stoga se s njima valjalo nagoditi. A, novoj ruskoj eliti pod čvrstom rukom Putina, pišu Krastev i Holmes: »Cilj je bio stvoriti politički režim u kojem legitimitet onih na vlasti ne proizlazi toliko iz sposobnosti vladara da predstavljaju narod i imaju vidljive rezultate, koliko iz nemogućnosti da se zamisli bilo kakva alternativa trenutnom političkom vodstvu, čak i ako politika… skrene u nepredvidljivom smjeru«.

Putin je potencijalne reformiste i oponente (Navaljni, Nemcov…) prikazao kao opasne utopiste i sanjare, jer nije želio dopustiti ni najmanja mogućnost razvoja bilo kakve ozbiljne alternative, ali jednako tako je znao da mora imati nekakve protivnike, a kada to već mora, onda su najbolji oni koje sam izabere i stvori. Oni nisu smjeli izrasti na valovima autentičnog nacionalnog nezadovoljstva, jer ih onda ne bi ni mogao kontrolirati; utoliko su mu bili i jesu potrebni fingirani demokratski izbori, jer Putin ništa ne želi prepustiti slučaju. Dramaturgija je potrebna, ne samo kako bi se oponašala demokracija, već prije svega da bi se oponašala autoritarnost, na sličan način kako to čini Orban.

Svima je jasno kako bi i na posve slobodnim i legitimnim izborima Putin bez problema pobijedio, ali onda se gubi mogućnost programiranog odašiljanja poruka o vlastitoj iznimnosti i nezamijenjivosti, do kojih mu je zapravo najviše stalo.

Kako bi potkopao zapadnu hegemoniju, Kremlj nije napustio strategiju oponašanja Zapada, već ju je samo prilagodio sebi, preuredio i pretvorio u oružje kojim će (po)tući protivnike. Naravno, jasno mu je kako Rusija nema snagu (bez obzira na impresivan vojno-nuklearni arsenal) poraziti Zapad, ali on smatra da ga svojom politikom može polako dovoditi do točke mogućeg raspada i stoga treba biti neprestano spreman i poticati svaku takvu mogućnost.

U trećem poglavlju knjige (»Oponašanje kao razvlašćivanje«) Krastev i Holmes pokušavaju objasniti u čemu se krije tajna Trumpove karizme, odnosno kako mu je uspjelo ostvariti ono što se prije njega činilo nemogućim. Naime, pomiriti agresivne američke patriote s predodžbom kako Amerika može biti velika, a da ne bude svjetski lider, da prestane igrati ulogu moralnog uzora za ostatak svijeta, jer je time samo gubila, a malo kada dobivala. Za Trumpa ideje otvorenog društva su bolesne i opasne; Amerika i Amerikanci moraju biti sebični, moraju se prestati lakovjerno zalagati za ideale demokracije i ljudskih prava, inače će izgubiti primat u svijetu. Globalizacija, imigranti i imigrantski procesi, sve su to pojmovi kojih se Trumpove pristaše gnušaju, a zbog čega ih liberali s ogorčenjem gledaju, ali ono što Trumpovu Ameriku čini jedinstvenom i opasnom nije njegova beskompromisna spremnost da se protjeraju svi ilegalni stranci, već otvorena spremnost da tu svoju potrebu opravda rasističkim razlozima.

Kina

Autori naglašavaju: »Motivacija srednjoeuropskih liberala koji su htjeli oponašati SAD temeljito se razlikovala od motivacije populista koji se danas pretvaraju da slijede Trumpa. Narodi Srednje Europe oponašali su Ameriku u nadi da će postati poput Amerike… Njihov projekt oponašanja bio je prožet ambicijom da napreduju. Kada reakcionarni autoritarni čelnici diljem svijeta danas oponašaju Trumpa, oni to čine samo kako bi dali patinu legitimiteta onome što žele učiniti samostalno. Brazilski desničarski predsjednik ne oponaša Trumpa zato što želi biti Trump. On ga oponaša jer je Trump omogućio Bolsonaru da bude kakav jest«.

Međutim, uplitanjem Kine koja je munjevitom preobrazbom izrasla u geopolitičku velesilu, američko-ruski (sovjetski) rivalitet otišao je u povijest, čime se zapravo svršilo »doba oponašanja«, jer kineski vođa Xi Jingpin naglašava kako je njegova zemlja u svakom pogledu specifična i nikome i nikada ne želi niti može biti uzor, na čemu su tako čvrsto inzistirale liberalna Amerika, ali i komunistička Rusija. Krastev i Holmes na primjeru Kine pokazuju kako je moguće primjenjivati zapadnjačku tehnologiju (kada to treba i bezočno je krasti), ali ujedno ne prihvaćati i povoditi se za zapadnjačkim normama i institucijama. Kraj doba oponašanja je tu, tvrde autori ove knjige, ali to ne znači da će ljudi diljem svijeta prestati cijeniti slobodu i pluralizam i da će reakcionarni autoritarizam ovladati liberalnom demokracijom. To je samo dokaz povratka pluralizmu konkurentskog svijeta gdje više nema jednog centra vojne i ekonomske moći koji upravlja svijetom. Okončanje doba oponašanja je na djelu; je li to dobro ili loše, teško je procijeniti, ali bez obzira na pojavu novih alternativa i političkih aktera, Krastev i Holmes su uvjereni kako su liberalne ideje još uvijek one koje najviše odgovaraju 21. stoljeću.