Od prerano otišlog Bekima Sejranovića opraštaju se brojni prijatelji i kolege.

Milan Zagorac

Malo je ljudi zračilo tom energijom kao što je bila ona Bekimova – bila je to moćna, grčevita ljepota života i pisanja života, jer njegova je književnost upravo to, punokrvni život sam po sebi. Možda je Bekimov život upravo ona rijeka kojom je plovio i koju je tako strastveno pisao, stabilna nestalnost i vječna turbulencija koja je dala, usudio bih se reći jednog od najvećih. Jer strast i iskrenost bili su dio Bekimova života. Možda je zato volio Kamova. Možda je upravo zato bio voljen istom tom strašću i iskrenošću.

Nažalost, Bekim je zauvijek otplovio niz rijeku života. Tužno. Potresno. Prerani odlazak je uvijek neutješan. Prerani odlazak vršnjaka i prijatelja je pak točka gdje moraš stati i pitati se odakle sam i kamo idem. Odgovor je možda upravo »nigdje, niotkuda«. Možda je život sve jedna velika dženaza. No vjerujem u nešto drugo, nešto trajnije: iza tebe je Djelo, ne samo ono književno, već nešto još veće – kako biti čovjek, pravi, punokrvni, onaj koji se nosi sa svojim i tuđim demonima i bjesovima, a uvijek nam dolaziš upravo onakav kakvog te pamtimo – vedar i nasmijan, unatoč vječnomu lutanju i nevremenu.

Inače, uređivao sam i objavljivao njegove rane priče u Rivalu još devedesetih i smijao se do suza. Potom sam ga psovao oko Kamova dok sam i sam radio na Kamovu. Potom sam uživao u njegovim prijevodima mračnih pripovijedaka velikog pustog krajolika prevedenih s norveškog. E da bih ga konačno pratio niz rijeku, ploveći tim rukavcima i meandrima koji su metafore našega života… i pomalo mu zavidio što i sam nisam učinio isto. Počivao u miru.

Tea Tulić

Tea Tulić

Izgubili smo dobrog čovjeka, onog koji se nije plašio vlastite ranjivosti. Onog koji je suočavao prvo sebe pa onda i nas sa svime što ljudskost nosi u sebi. To je činio punokrvno – kako u životu, tako i u svojim knjigama. Iskreno, bez da ikad riječ iskrenost premeće po svojim ustima, jer ona njemu nije bila riječ, već priroda. Rekla bih da je Bekim bio svjestan da kao čovjek sve što zaista posjeduje jest njegova vlastita priča.

Priča kojom otkupljuje sve nas. Bekim koji je stalno tragao za pripadnošću na kraju je pripao svima nama. Nalazit ćemo ga ponovo i ponovo u njegovim knjigama, po kutovima naših soba, kao kakvo najbolje čudovište-ljudovište koje možeš naći pod svojim krevetom. Rekla bih niotkuda, ali ipak negdje. K nama, uvijek.

Zoran Ferić

Zoran Ferić

Tragedija je velika; otišao nam je u naponu snage sjajan pisac. No koliko je sjajan, toliko je i važan pisac, i za hrvatsku, i za bosansku i za norvešku književnost. Možemo slobodno reći, pisac trojne pripadnosti.

Za mene on je bio čovjek stalno u nekom odsustvu. Kad god pitaš, je li Bekim u Oslu, ne, sad je u Brčkom, je li još u Brčkom, ne, došao je u Zagreb… A kad bih ga pitao hoćemo li se negdje naći na pivi, eh, već je na Hvaru. Vjerujem da je i za većinu ljudi s kojima se Bekim družio bio čovjek u odsutnosti, ali su tim više njegove prisutnosti bile lijepe, ispunjene, vrlo emotivne.
A ono što je važno u ovom trenutku je da je Bekim Sejranović bio itekako prisutan u književnostima kojima pripada, kao autor jednog odlično napisanog i važnog opusa. Gubitak je ogroman.

Kruno Lokotar

»Nigdje, niotkuda«, Bekimov roman koji dosta precizno opisuje njegovu životnu situaciju (fali samo još možda i riječ nitko), bit će objavljen na engleskom u lipnju, javio mi je noćas Will Flirth, sjajan prevoditelj. I još je dobri Will napomenuo nešto, nešto ključno, a ušao je prevodeći itekako u duh Bekimov, jer njegove su knjige autobiografske, autofikcijske, debele, tako mu je život podario. Napisao je Will: »Posvetit ćemo je našem dragom, prerano umrlom ‘rijekašu’.«

Jer Bekim je u životu izabrao Rijeku, uz Brčko sigurno ključno mjesto njegova života, koji ga nije mazio. A izabrao bi i – rijeku. Splav na kojem bi živio između, jer rijeke su granice, na ničijoj zemlji, na ničijoj vodi. Tentao me da pokrenemo festival, tada ja nisam baš bio u snazi, da se splavom ili nekakvim brodićem putuje niz Savu, od grada do grada, tamo ljudima čita, a na splavi živi, znoji, peca, zuji s komarcima. Eto, to bi mogla biti uspomena na Beksa, niz rijeku, između dvije zemlje, između, raskošno nigdje.

Vlado Simcich Vava

Vado Simcich Vava

Pokušavam još sabrati nekoliko suvislih misli. S riječima se lako igrati, izgovorite ih ili napišete, ponekad ostavljaju dojam, ponekad su potpuno suvišne. U slučaju Bekima možda je ovo posljednje upravo to. Nije se pojavio niotkuda, bio je dijelom one generacije koja je odrastala u Palachu, pratio je alternativne događaje, dolazio na koncerte ili jednostavno bio.

Nitko međutim nije slutio da će uskoro zablistati rukopisima koji će ostavljati čitatelje u rascjepu, između ushićenosti i tjeskobe. Ali prije toga morao je, čini se, potražiti još jedan novi dom, daleko od od balkanske barutane. No često je svraćao natrag, donoseći nove izazovne naslove. I ne jednom smo sjedili za stolom kafića, razgovarali barem nakratko, a onda ga je put ponovo odvodio dalje. Ili bliže sebi. Nije se nikada mirio sa svakodnevicom, bio je pokretač i posvećeni nomad. Siguran sam da je u njegovom računalu ostalo još njegovih misli, onih koje možda nikada nije htio podijeliti sa svojom publikom.

Marko Tomaš

(Facebook status prenosimo uz autorovu dozvolu)

Imam potrebu porazbijati sve oko sebe, cijeli kozmos i dvije kafane izvan njega. Zbog svijeta u kojem se dobri, dragi ljudi osjećaju nelagodno i ne mogu pronaći svoje mjesto. Na koncu, često baš blizu rješenja bude kasno. Velika srca odustanu i uvijek odu prerano. Velika srca su veće mete, lakše ih je pogoditi, zato stanu ranije, a trebaju nam, jer smo sve samotniji, sve više je tijesno i mjesta na koja bismo mogli pobjeći polako iščezavaju.

Adio, dragi brate od druge majke. Ne pravi sranja po nebu, gore valjda ima mjesta. Odavde se čini da ga ima ihaaaj! Više nego na svim rijekama koje nismo stigli oploviti. Volim te, pizdo!

Bekim S. (1972. – 2020.), moj brat Haklberi Fin.