Krleža je velikan kojemu nije mjesto u muzeju književnih voštanih figura – njegove dramske ostavštine uhvatili su se iznova domaći teatri, ali i oni iz regije, a njegova socijalna kritika usmjerena prema predatorskom tipu kapitalizma aktualna je i dana
ZAGREB Na snazi je renesansa kazališnog Krleže – rekao je Velimir Visković jučer u uvodnom govoru kojim je u gornjogradskoj vili Arko otvoren veliki književno-znanstveni skup u povodu 120. obljetnica rođenja hrvatskog pisca Miroslava Krleže.
Sjedište Hrvatskog društva pisaca zaposjeli su autori koji su kroz maraton izlaganja sagledavali razne aspekte te nove renesanse: Lada Čale Feldman, Morana Čale, Žarko Paić, Nikola Petković, Antun Vujić, Tonko Maroević, Nadežda Čačinovič, Tatjana Jukić, Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan, Snježana Banović, Mani Gotovac i mnogi drugi.
Osamsatna predstava
Krležine dramske ostavštine uhvatili su se iznova domaći teatri, ali i oni iz regije: na daskama uspješno prolazi »Leda« u HNK-u Osijek i u zagrebačkoj »Gavelli«, tu su i »Tri kavaljera frajle Melanije«, dok slovenski redatelj Tomaž Pandur režira u zagrebačkom HNK-u po motivima Krležine drame »Michelangelo Buonarotti«.
U beogradskom Ateljeu 212 u režiji Jagoša Markovića »Gospoda Glembajevi« igrali su više od sto puta, a ista drama postavljena je u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljanu u režiji Ivice Buljana.
– U bečkom Volkstheatru austrijski redatelj Martin Kušej postavio je dramu pod nazivom »U agoniji«, koja se sastoji od tri djela: »Gospoda Glembajevi«, »Galicija« i »U agoniji«, a koja traje osam sati. To je jedno od najvećih dramskih djela u ovim trenutku na njemačkom jeziku, rekao je Visković.
No, HDP se prilikom organizacije ovog događaja vodio ambicijom da Krležu odredi izvan simplificiranih kategorija, da se njegov doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi uopće sagleda izvan dihotomije genije – štetočina.
– Periodično se pojavljuju autori i organizacije koje bi htjele da se Krležin opus negativno vrednuje, rekao je Visković, misleći na stavove Slobodana Novaka, »netipične za diskurs povijesti književnosti«, a osobito na one koje su nedavno iznošene u »Vijencu« Matice hrvatske »gdje se o Krleži govori kao o štetočini«.
Skup je, dakle, pokušao uspostaviti korelacije između pojedinih Krležinih djela sa sadašnjim vremenom i pokazati da je Krleža veličina koja ne pripada muzeju književnih voštanih figura, kako je istaknuo Visković. Podsjetio je i na zbivanja iz devedesetih godina, kad je ministrica kulture i obrazovanja Ljilja Vokić javno rekla da ne voli Krležu, šaljući time jasnu simboličku poruku, i kad je Krleži prijetio izgon iz školskog programa – čega ga je spasio »stari krležijanac Franjo Tuđman«.
Susreti i emocije
Renesansu kazališnog Krleže objašnjava donekle njegov dubok odnos s hrvatskom građanskom kulturom, s tradicijom građanske estetike, s ritualima svakodnevnog građanskog života, ali i njegova socijalna kritika usmjerena prema predatorskom tipu kapitalizma.
Dozu razbibrižne anegdotalnosti u skup je unio Jovan Ćirilov, teatrolog iz Beograda, koji je uspoređivao Krležu s Ivom Andrićem: dok je Andrić bio do krajnosti rezerviran u privatnim susretima, Krleža je u svaki razgovor unosio puno emocija. Kad mu je Ćirilov rekao da mu majka boluje od raka dojke, Krleža je zadignuo košulju i rekao mu: »Nije to ništa, i ja imam rak kože, to vam je izlječivo, ja ću dugo živjeti kao i vaša majka«.
Tonko Maroević priznao je da mu je bio odbojan Krležin presubjektivno kritičan stav o apstraktnoj umjetnosti i da od čitavog njegovog opusa najviše cijeni »Balade Petrice Kerempuha«. Tatjana Jukić ponudila je svježu, zanimljivu paralelu između »Banketa u Blitvi« i »Zastava«, dok je Žarko Paić govorio o Krležinom odnosu prema Europi i pitanju »subverzivne apokalipse«.
