Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori. Takvu si je sudbinu u autobiografskim zapisima »Znakovi pored puta« priželjkivao jedini naš književni nobelovac Ivo Andrić. Što se prvoga dijela Andrićeve tvrdnje tiče, ostvarilo mu se – zaista je kroz život malo govorio, puno pisao, no to da se o njemu ne govori i ne piše, nije se naprosto moglo dogoditi. Za to su se pobrinula njegova djela, ali i njegova intrigantna biografija. Ne da se o njemu ne govori i ne piše, već se to čini sve više i više. No u toj uglavnom neartikuliranoj graji, uglavnom izostaje meritorna i kompetentna rasprava. Ponajviše u književnom pogledu.

U tom je kontekstu prva hrvatska monografija »Gospodar priče – poetika Ive Andrića«, koju potpisuje akademik Krešimir Nemec, a izdaje Školska knjiga, svojim superiornim znanstvenim diskursom nedvojbeno jedan od najvažnijih naslova ovogodišnje nakladničke produkcije i jedna od najrelevantnijih publikacija o životu i djelu nobelovca, kojih je na ovim prostorima nemali broj.

Priznanje Nemecu dao je i njegov kolega, također vrsni poznavatelj Andrićeva stvaralaštva, Ivan Lovrenović nazivajući njegovo djelo najsveobuhvatnijim prikazom Andrićeva opusa i života, te dodao da Nemčevo kazivanje na pojedinim mjestima doseže i briljantno Andrićevo pripovijedanje.

Međutim, koliko god to bilo literarno irelevantno, kad se govori o Andriću, ne mogu se ne spomenuti beskrajni jalovi prijepori o piščevoj pripadnosti, a neizbježno je i pitanje zašto su Hrvati ljuti na njega. I tu možda dolazimo do jedne od najvećih vrijednosti ove monografije, a ona je ta da pitanja ove provenijencije implicitno smješta u kategoriju nevažnog. »Ta nas pitanja vode u beskrajan i nevažan razgovor«, kaže Lovrenović i tko se više od Andrića ne bi s time složio.

– Hrvati mu zamjeraju renegatstvo, to što se, po njima, odrekao hrvatstva. No Andrić je bio puno zakučastija osoba, on se ustvari odrekao koječega, sažeo je Lovrenović tumačeći da Andrić zapravo nikad nije napustio ni hrvatski, ni srpski, ni bosanski jezik jer je koristio cijeli štokavski univerzum osjećajući sve njegove rukavce svojim matičnim izrazom.

Jedan od motiva pisanja monografije, naveo je i sam autor, pokušaj je ispravljanja pogrešne hrvatske recepcije Andrićeva opusa.

– Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, na žalost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvoga reda, njega treba zaslužiti. Vrijeme će pokazati jesmo li zaslužili da bude (i) naš, zaključio je Nemec.

A jedan od intrigantnih podataka kojima obiluje ova žanrovski strukturirana monografija jest i informacija koja ide u prilog autorovoj tezi o neraskidivoj vezi između Andrića i čitatelja. Naime, u anketi »Moj najdraži pisac«, koju je 1970. organizirao Prosvjetni odbor Hrvatske, među 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova.

Ne znamo koliko bi ih dobio danas, no Nemec iz velike posjećenosti vlastitih seminara i predavanja, s pravom zaključuje da postoji velik interes studenata za Andrićeva djela.

Studentima, čija su znatiželja i dragocjeni poticaji uvelike pridonijeli nastajanju »Gospodara priče«, Krešimir Nemec posvetio je ovo djelo, baš kao što se njime htio barem malo odužiti velikom piscu za sva zadovoljstva koja mu je pružio dok je čitao njegova djela. A to zadovoljstvo čitanja nemjerljivo je važnije o pustih i uzaludnih diskusija čiji je Andrić, na čijem jeziku piše, koga je napustio, iznevjerio… »Sve su Drine ovog svijeta krive…«