Pola stoljeća nazočnosti na hrvatskoj književnoj sceni sjajni hrvatski književnik Goran Tribuson obilježio je, između ostalog, i pojavom novog romana koji već privlači pažnju čitatelja.

»Zbogom, Izabel« mračna je priča iz hrvatske stvarnosti smještena u prve godine novog milenija, a razgovor s autorom počinjemo pitanjem je li zadovoljan ostvarenim?

– Nekako je uobičajeno da pisci ne hvale sami svoje knjige, pa da i ne iskazuju neko osobito zadovoljstvo njima. Ako promatrate niz od nekoliko mojih romana, odmah ćete zamijetiti mnogo razlika, kao da ih nije pisao isti autor.

I sâm sam za sebe znao kazati kako samo po hirovitom mijenjanju žanrova i tipova pripovijedanja nalik nekom tko boluje od kakvog disocijativnog poremećaja ličnosti. Tako se »Zbogom, Izabel« razlikuje poprilično od »Oca od bronce«, a pogotovo od »Vilinske priče«.

Dok u »Ocu od bronce« imate jednu gotovo epsku priču o suvremenim domaćim »ikonoklastima«, koji su uništili nekoliko tisuća spomenika iz prošloga rata, među kojima je bilo autora i djela poput onih akademika Vojina Bakića, »Vilinska priča« se ne događa izravno u našoj sredini, nego negdje u srednjoeuropskom prostoru gdje se rodila ideja nacizma, kojoj je jednim od rodonačelnika jedan Austrijanac, a ideološko središte Bavarska, odnosno München i Nürnberg, gdje su se konačno i održavale sumorno velebne parade koje je tako sjajno snimila Leni Riefenstahl.

I sad, nakon jedne priče o povratku, i nakon romana fantastičnog žanra, jer je u »Vilinskoj priči« nemoguće dokazati vjerodostojnost, niti zanemariti paralogičnost zbivanja, dolazi jedan roman, koga mnogi drže čistim žanrovskim krimićem što on nažalost nije.

Roman noir

U podnaslovu romana bez pardona sam napisao roman noir, premda je izvor ovog još razmjerno nejasnog fenomena u filmu. Naime, postoji čitav niz filmova koje filmski povjesničari i teoretičari svrstavaju u takozvani film noir, o kome se podosta piše, izlaze čak i goleme enciklopedije s gotovo svim njegovim predstavnicima, autorskim i glumačkim, a da još uvijek nije jasno što je to što niz tih filmova, snimljenih između 1930. i 1950., čini tako jednostavno odredivim žanrom.

Gledajući, i pregledavajući dosad već viđene primjerke film noira, imao sam osjećaj da mu je razmjerno lako otkriti atmosferu, sudbinu likova, tematske preokupacije i slične elemente, ali da je u cijeloj toj golemoj filmografiji toliko različitih djela da bi broj raznih podvrsta bio gotovo neizmjeran.

U svojim »Aspektima romana« E. M. Forster je, u nemogućnosti da pronađe ono što je zajedničko, primjerice srednjovjekovnom romanu, krimiću, ljubavnom romanu, romanu rijeci ili, primjerice, romanu toka svijesti, napisao da je roman svaka prozna beletristička vrsta koja ima više od pedeset tisuća riječi.

U skladu s Forsterovom ironičnom definicijom romana, meni se učinilo da bismo za film noir mogli kazati kako je to svaki film u kojem su junaci na najbesmisleniji način uspjeli upropastiti vlastiti život.

Naravno da je to dosjetka, ali pišući roman noir, kao pandan njegova filmskog brata, to mi je naprosto bio jedini pravac koji sam držao »žanrovski« relevantnim.

Zašto »Zbogom, Izabel« nije krimić. Krimićem ponajprije držimo romane kojima fabula počiva na detekciji, odnosno na deduktivno induktivnom otkrivanju počinitelja.

U »Zbogom, Izabel« toga jedva da ima. U dva najpoznatija predstavnika tog nazovižanra, dakle u »Sunset Blvd.« i »Double Indemnity« detekcije uopće nema.

Ali je u podjednako cijenjenom predstavniku žanra, koji se zove »Big Sleep«, ima koliko želite. No, ostavimo se sada pitanja je li noir žanr ili nije, meni se čini zanimljivijim ono što je u taj moj privatni nazovižanr upakirano.

Na neki način on je nastavak serijala o Baniću, u kojem su katalogizirane gotovo sve kriminalne radnje, koje su obilježile vrijeme tuđmanizma, pretvorbe, političke samovolje, nefunkcioniranja sudstva i uspon skupe odvjetničke kaste koja je u navedenim okolnostima morala namlatiti pristojne pare.

U raju neće biti književnosti

Elementi poetike noir književnosti i filmova više su no očiti. I ranije ste iskazivali simpatiju prema takvom pristupu književnosti. Otkud ta »privlačnost tame«?

– To je valjda doprlo do mojih knjiga direktno iz moje autorske naravi. Ja sam od ranih dana pisac autsajdera i luzera, jer mi je ta pozicija, ne samo bliska, nego čak i jedina iz koje se da napraviti neka literatura, pa čak i film, možda i drama… Što možete napraviti od success storyja, dakle od priče o uspjehu.

Uglavnom samo kič. Ili možda melodramu, u kojoj će ubogi autsajder u liku Jamesa Stewarta stići do vrha samo zato što će mu, kao u genijalnom Caprinom filmu »Život je lijep«, pomoći anđeo.

Dakle, čini se da sretni i uspješni junaci imaju sudbinu mnogo nižeg dramskog intenziteta, nego luzeri i autsajderi. Kako mene zanima pisati dramatične romane, moja opcija su baš oni, jer im je temeljna situacija obilježena morem problema.

A problemi su ono što pokreće i čini književnost, i život naravno, jer ni života nema bez problema. Po mom sasvim čvrstom uvjerenju u raju neće biti književnosti, jer se ona tamo, sred općeg sklada, ravnopravnosti, istine, ljubavi, združenosti s bogom ne bi imala čime baviti.

Doduše, u skladu s istim takvim uvjerenjem, teško mi je povjerovati da određena sredina može biti imuna na probleme, pa se tako i oko samog postojanja raja prilično dvoumim.

Vrlo je dojmljiv lik glavnog junaka, Igora Crnekovića Crnog. Meni je istodobno suvremen, a opet »vuče« na »prekrasne gubitnike« iz nekih starih filmova i knjiga. Je li pri njegovom stvaranju bilo nekih čuvenih uzora, ili ste željeli – po meni i uspjeli – stvoriti noir lik naše stvarnosti?

– Pa mene taj izraz »beautiful losers« jako podsjeća na jednu veoma hermetičnu knjigu kanadskog glazbenika, tekstopisca i pjevača Leonarda Cohena, pa bih radije rekao da je Crni naš domaći, zagrebački gubitnik iz posve disfunkcionalne obitelji, u kojoj ništa nije bilo u redu.

U njegovom se životu nižu sve sami porazi. Nije završio školu, nije se zaposlio, nije pronašao ni stan ni djevojku, ima prastari auto, oca alkoholičara i majku preljubnicu, koja ljubaka s dvanaest godina mlađim kolegom.

I rat u koji je otišao nije se pokazao tako briljantnom storijom, kakvom nam se čine današnje obljetnice svih tih brigada od kojih je u jednoj morao biti Crni, i brinuti se da baš ne proda vlastitu kožu tek tako.

I onda se u njegovom životu pojavi prva šansa da nešto uradi sa svojim praznim životom, zaljubi se i postane tjelohraniteljem djevojke za koju je spreman položiti i život.

Svaki iskusniji čitatelj ovakvih romana zacijelo već u tom trenu nagađa kako će naš Crni biti kadar upropastiti i tu šansu, ali vam dalje ništa o tome ne smijem pripovijedati.

A ako već pitate jesam li Crnog napravio po nekom stvarnom uzoru, naravno da jesam, i to ne po jednom nego po mnogima od njih. Neki sam dan vidio na televiziji branitelja s potresnog područja, koji već nekoliko godina živi u kući koja je za rušenje, ali on ne može ishoditi taj papir.

Kad sam mu vidio lice, odmah sam pomislio: »Eto, to bi mogao biti moj Crni.« Ostale primjere po kojima je napravljen moj noir junak neću vam ni spominjati, mislim da ih nećete tako lako naći na proslavama koliko u člancima ili emisijama koje raščlanjuju razne socijalne nepravde, zbog kojih obično pošizimo od bijesa, da bismo petnaest minuta nakon toga mirno zaspali uz neku domaću zabavnu emisiju.

Crni neće postati Banić

Hoće li biti novog »slučaja« za Crnog? Mislim da bi mnogi čitatelji to voljeli.

– O tome zbilja nisam uopće razmišljao. On je nesretni autsajder koji je kadar upropastiti sve što mu dopadne ruku. Istražitelji, detektivi moraju imati određene sposobnosti i vještine, osobno sumnjam da bi Crni, koji nije znao riješiti nijednu stvar iz vlastitog života, mogao rješavati tuđe probleme.

I moj istražitelj Nikola Banić, o kome sam u tridesetak godina napisao sedam romana, bio je nekom vrstom luzera. Nesretan u braku, razdvojen od kćeri, krajnje nespretan i nesnalažljiv s drugim ženama, vezan za razne propalitete i čudake iz kvartovske birtije, u posljednjoj knjizi čak i ozbiljno bolestan, ali je bio veoma oštrouman, prilično hrabar, u komunikaciji s nitkovima razmjerno prkosan, lukav i domišljat.

Nakon serijala o Baniću napisao sam još nekoliko krimića s drugim likovima, odnosno istražiteljima, koji nisu imali Banićevu karizmu, pa mi je bilo smiješno čitati kad su pojedini novinari ili kritičari držali da će taj, ili neki drugi, biti Banićev nasljednik.

Banić je moj vršnjak, ostario je sa mnom i nikad, ali uistinu nikad mu neću smišljati nasljednike. Za mene je to pravilo, jedan detektiv po piscu je neka realna mjera. Eto, ni Crni neće postati Banić.

Crni uz noir filmove voli i cijeni jedino kultni britanski punk bend Sex Pistols – »najveći i najodvratniji bend svih vremena«. Humphrey Bogart, Lauren Bacall i ostali velikani i dive tih davnih dana mnogima ne idu s Pistolsima. No, meni se čini da ste baš pogodili jer i Pistolsi nude svojevrsni noir, samo krajnje agresivan, brutalan i ciničan.

– Vrlo rijetko gledam televiziju, a kad je gledam, pošizim zbog stotine različitih stvari. Obično se kaže kako je jako nekulturno hvaliti samoga sebe, a domaća televizija, osobito njezin informativni program, gotovo da žive samo od kršenja tog kulturnog kodeksa.

Neprekidno slušam priče o raznim savršenostima i sreći života u ovom, sada šengenskom i euroambijentu, kojima me obdarila trenutačna vlast, koja je sve dobro i spretno ispregovarala s Bruxellesom.

Vijesti su pune uspješnih postotaka u svim disciplinama, opću arkadiju tek tu i tamo nagrde cijene energenata i posljedice rata u Ukrajini, ali vlast vjerojatno već radi na tome da i tu manjkavost sredi.

Pa kad mi i samom pukne film od tog savršenstva, stavim na gramofon onu jedinu ploču Sex Pistolsa, nabijem snagu pojačala do vrha i pustim bijesne i ljutite Sex Pistolse da se umjesto mene deru na sve ono što mi ide na živce.

No, kad ste ih već spomenuli, Sex Pistolsi su se raspali izgorivši u godinu i nešto dana; nikad nisu podilazili establišmentu, navodno su nakon mnogo godina odbili ući čak i u Rock’n’Roll Hall of Fame.

Nijedan od njih nije nikada, niti će ikada postati »Sir«, što je također stvar zbog koje ih volim.

Stvarnost i književnost

Iako je u prvom planu romana ljubavna i krimi noir priča, itekako se osjete opći društveni okviri koji »proizvode« taj noir. Početak je 21. stoljeća, socijalne razlike u hrvatskom društvu sve su veće. Oni koji su se iskreno borili za samostalnost Hrvatske sad su zaštitari. Oni koji su lukavo izbjegavali rat sad su bogataši za koje bivši borci, sada zaštitari, rade. Briljantno ste jednom rečenicom opisali pretvorbu & privatizaciju. To je ono »kad se nešto pretvori u ništa«. Odgovora li tom mračnom dobu – koje u svojim novim oblicima traje i dalje – baš noir pristup?

– Sami ste veoma živo i zorno opisali naše doba, trudeći se da ga ne prikažete kako to obično rade državni i drugi trankvilizatorski mediji.

Odgovara li ovom mračnom dobu baš noir pristup pitanje je koje se čini gotovo suvišnim. Pomalo se bojim da se svakodnevni realitet i žanrovski uzusi strašno približavaju jedni drugima, pa kako inače nisam optimist, pribjegao sam noiru trudeći se čitavog ga ispuniti socijalnim okolnostima.

Možda se stoga i razlikuje od američkih filmskih noira, koji su u tome mnogo suzdržaniji te se više bave privatnim katastrofama.

No, naravno, žanr koji možda malo i previše spominjem nije nikakva obligacija za pisca, stvarnost je otvorena za sve književne vrste i za sve pisce koji se za nju zanimaju. A trebali bi, jer ona to itekako zaslužuje.

Knjiga je vani. Kakve su reakcije?

– U kulturi u kojoj uglavnom nema književnih časopisa i gdje je broj televizijskih i radijskih kulturnih priloga rijedak, ne bi trebao očekivati čuda.

Doduše, knjiga je razmjerno nova, zasjenila ju je možda pomalo debela autobiografska knjiga, koja je izišla mjesec dana ranije, usto ima taj pomalo nepovoljni atribut nečeg što je krimić, odnosno supkulturna forma.

Čini mi se da ste o knjizi pisali samo vi i Denis Derk iz Večernjaka. Kod vas i vašeg kolege sam dobro prošao, kako ću drugdje, ne znam.

U posljednje vrijeme sam znao pratiti kritički odaziv po medijima i obično bi se pojavljivale do tri, četiri, neki put i pet kritika. Ne znam kako prolaze drugi autori, ali na moje je knjige bilo otprilike toliko kritičkih odgovora.

Kad mi je prije nekoliko godina izišla knjiga u Parizu, dobio sam četiri ili pet kritika kao apsolutno anonimna pojava, za koju je možda čulo pet studenata hrvatskog jezika, ukoliko takav studij tamo uopće postoji.

Tko sam zapravo ja u Parizu? Orvelovski rečeno nitko i ništa.

Zavjera kartografa

Oni koji vas prate uočili su i pojavu knjige »Obiteljske slike« koja sadrži do sada već objavljene autobiografske zapise čiji ste izbor za ovu knjigu napravili sami. Što čitatelje čeka u toj knjizi?

– Svojedobno se u domaćem kritičkom tisku, u vrijeme »procvata« takozvanog autobiografskog pisma pojavila i famozna Barnesova tvrdnja kako je po njemu dopuštena samo jedna takva knjiga po autoru.

Zvučalo je to jako strogo i autoritativno, i nije bilo kritičkog teksta o knjizi sa snažno naglašenim autobiografskim pismom, a da se odmah u pomoć ne bi pozvao i engleski pisac Julian Barnes kao arbitar za tu inkriminiranu stvar.

Kako je Barnes iznimno duhovit i obrazovan pisac, kako se, sudeći po njegovim esejističkim knjigama, o mnogim stvarima konzultira i s bratom Jonathanom, poznatim filozofom, stručnjakom za predsokratovce, od samog mi je početka bila sasvim čudna ta ideja o broju autobiografskih knjiga što bi ih svaki pisac smio napisati.

Bilo mi je jako neobično otkriti da cijela ta pogolema kritička ekipa »barnesovaca« nije čitala Barnesa ili ga nije bila kadra razumjeti.

U prilično davnom i veoma zgodnom kompendiju o Flaubertu (»Flaubertova papiga«) Barnes je uvrstio i priču koja govori o diktaturi, što bi je u literaturi bili kadri uvesti književni kritičari.

Oni bi bili svakako donijeli čitav niz raznih zabrana i ograničenja u tekuću literarnu proizvodnju. Tako bi primjerice ograničili broj naslova o Oxfordu i Južnoj Americi, zabranili bi knjige u kojima junaci obavljaju seks pod tušem, ukinuli bi romane koji se događaju u klaonicama, dopustili bi tek jednu autobiografsku knjigu po autoru, osujetili bi pisanje romana o drugim romanima.

Ne morate biti osobito pametni da shvatite kako se Barnes zafrkava te kako se radi o priči u kojoj, kao u svakom »fictionu« diskurs ne pripada autoru nego pripovjedaču.

Shvativši da su domaće prijetnje »Barnesovim pravilom« tek prazna puška, ja sam se raskuražio i poput Marcela Pagnola napisao čak četiri autobiografske ili »poluautobiografske« knjige.

Četvrtoj sam namjerno dao naziv kao i Pagnol – »Vrijeme ljubavi«. To je bio svojevrsni hommage jednom od samo nekoliko mojih najdražih pisaca.

S vremenom su te knjige počele polako nestajati iz knjižara, premda su neke doživjele priličan broj izdanja, pa mi je urednik Zoran Maljković sugerirao da »redizajniram« te četiri knjige, kako bi ih izdavačko poduzeće Petrine knjige objavilo u jednom tomu.

Tako je nastalo to pozamašno izdanje u kome sam izbacio određene viškove koji su u pojedinačnim izdanjima »Ranih dana«, »Trave i korova«, »Mrtve prirode« i »Vremena ljubavi« bile nefunkcionalnim viškom, govoreći razmjerno malo o autorovu djetinjstvu, koje je uglavnom tema svih četiriju knjiga.

Dodatno sam knjigu opremio i prilično velikim predgovorom koji bi čitatelju trebao kazati što može očekivati od te knjige.

Pola je stoljeća prošlo od »Zavjere kartografa«, vaše prve objavljene knjige. Jeste li, pedeset godina kasnije, zadovoljni ostvarenim?

– Moj omiljeni pisac Milovan Danojlić, autor romana »Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju«, koji je prije nekoliko dana preminuo u Francuskoj, kazao je da su samo budale zadovoljne svojim radom.

Gotovo posve istu tvrdnju navodi i Danilo Kiš u svojim savjetima mladome pjesniku. Sjećam se da su i Napoleonu pripisivali izreku po kojoj su samo budale sretne.

Sve u svemu čini se da zadovoljstvo nekako baš i nije na cijeni, premda ga politika tobože želi podariti građanima u sve većim količinama.

Iako se klonim toga da budem budala koja se povodi za drugima, jednako tako ne želim upasti u skupinu zadovoljnih budala. Dakle, nisam zadovoljan, da mogu početi ispočetka imam čudan osjećaj da bih svaku od svojih knjiga znao napisati mnogo bolje.

Novi roman trebao bi se zvati »Truba za Cheta Bakera«

Što trenutno radite, spremate li nešto novo?

– Za iduću sam si godinu, onako krajnje neoprezno, zadao toliko poslova da i ne znam kako ću ih sve preživjeti. Da stvar bude gora, dobar dio sam i ovjekovječio, potpisavši ugovor i napisavši koncept za Ministarstvo kulture, koje uglavnom subvencionira takve projekte.

Radi se o dva kraća romana, što je i za izdavača povelik rizik, jer se ne sjećam da sam pišući romane uspijevao ostati na dogovorenim formatima.

Već na samom početku, negdje u ranim osamdesetima, dogovorio sam s Vukom Krnjevićem, tadašnjim urednikom u beogradskoj Prosveti roman od sto pedeset stranica.

Nakon desetak mjeseci pojavio sam se u Beogradu s »Ruskim ruletom«, dvotomnim romanom od preko šesto stranica. »Otac od bronce« ispao je dvostruko veći no što sam predviđao, a »Vilinska priča« se iz šezdesetak stranica pretvorila u roman od tristo i trideset stranica.

Možda je utješno to što je »Izabel« ispala otprilike onoliko koliko sam i želio da ispadne. Možda se ipak popravljam! Dakle, dogovorio sam manji ljubavni roman o etabliranoj ženi i okorjelom pijancu, koji bi se trebao zvati »Truba za Cheta Bakera«.

Usto bih trebao napisati i kraći roman putopisno-pejzažističkog tipa, što će u mojoj vizuri namćora koji prezire šetnje i prirodu ispasti nešto dijametralno suprotno.

Ali se baš stoga nadam da će biti dobro, drsko, ironično i anarhoidno. Između tih dvaju romana obećao sam producentu raditi na nekih pet epizoda duge serije »Oblak u službi zakona«, kojoj smo autori moja sestra i ja, i čija bi se prva sezona trebala početi vrtjeti oko Nove godine.