Razgovor s profesorom filozofije

Giovanni Stelli napisao je “Povijest Rijeke od nastanka do naših dana”: ‘Potreba da se nadjača nacionalistički pristup našoj povijesti’

Sandy Uran

Vodio sam računa i o hrvatskoj povijesnoj produkciji - Giovanni Stelli / Foto MATEO LEVAK

Vodio sam računa i o hrvatskoj povijesnoj produkciji - Giovanni Stelli / Foto MATEO LEVAK

Talijanstvo jednog Fijumana, kao i hrvatstvo rođenog Zagrepčanina, nije u prvotnoj instanci etnički podatak, već kulturološki. Veliki hrvatski pisac razdoblja romantizma, Šenoa, bio je sin Nijemca, prezime je izvorno glasilo Schönoa, a majka je bila Slovakinja, no njegova pripadnost hrvatskom jeziku i kulturi je nedvojbena, rekao je Stelli



Turbulentnu povijest Rijeke nije nimalo jednostavno napisati. Pregršt događaja, ličnosti, političkih previranja, kriza, ali i uspona. »Zagristi« takav projekt nije nimalo jednostavno, no to je pošlo za rukom talijanskom profesoru filozofije, rođenom u Rijeci, Giovanniju Stelliju, autoru knjige »Povijest Rijeke od nastanka do naših dana«, čiji prijevod na hrvatski jezik potpisuje Damir Grubiša, nekadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Rimu. S autorom smo razgovarali o potonjoj knjizi te se stoga prvo pitanje odnosilo na proces pisanja knjige »Povijest Rijeke od nastanka do naših dana«.


Što vas je ponukalo na taj potez?


– Novinar i pisac Paolo Scandaletti predložio mi je u prosincu 2014. da napišem povijest Rijeke. Scandaletti je tada bio urednik serijala »Povijest gradova«, za izdavačku kuću Biblioteca dell’Immagine iz Pordenonea. Riječ je o ediciji koja sadrži desetak naslova, među kojima se nalazi povijest Torina Giannija Olive, te povijest Venecije koju potpisuje sam Scandaletti. Nakon dogovora s izdavačem Giovannijem Santarossom, dvije sam godine radio na knjizi, koja je objavljena u siječnju 2017. godine. Izlaganje, ili je možda bolje kazati pisanje povijesti grada Rijeke, bilo je potpuno prirodna aktivnost u sklopu mog istraživanja povijesti, kojem sam posvećen već dugi niz godina u sklopu znanstvenih inicijativa Društva za istraživanje Rijeke iz Rima. Želim podsjetiti da je Društvo za istraživanje Rijeke iz Rima, čiji sam predsjednik od 2017. godine, utemeljeno u Rijeci 1923. godine u prostorijama aktualne Srednje talijanske škole u Rijeci, što je zabilježeno i spomen-pločom koja je postavljena 15. lipnja 2019. Društvo je potom novoosnovano u Rimu 1960. godine nakon egzodusa većine Fijumana uzrokovanim represivnom politikom jugoslavenskog komunističkog režima. I časopis povijesnih studija Fiume, čiji je prvi broj objavljen 1923. u našemu gradu, objavljivan je i u Rimu, gdje izlazi i dan-danas.


Na znanstvenom planu upustio sam se u ovaj zadatak jer sam duboko uvjeren da postoji potreba da se nadjača nacionalistički pristup našoj povijesti. Moje je uvjerenje da je nacionalizam proizveo povijesne priče u kojima je prisustvo »drugog« sistematično obrisana, poglavito tamo gdje je prisutan specifični i originalni karakter Rijeke, kao i drugih gradova i teritorija jadranske obale. Bit je u stoljetnom suživotu jezika i kulture, u višejezičnosti i multikulturalnosti. Ovo moje uvjerenje proisteklo je i na temelju moje osobne priče: prezime moje obitelji, čiji je materinji jezik talijanski, u izvornom obliku glasilo je Stelli. To je prezime koje je bilo prisutno u Veprincu još od 14. stoljeća. Moj djed s očeve strane prezivao se Milossevich i bio je zastupnik autonomista na osnivanju Slobodne Države Rijeke. Fašisti su ga proganjali nakon državnog udara od 3. ožujka 1922. Djed je bio republikanac i danuncijanac, baka s tatine strane bila je pripadnik obitelji Budicin iz Rovinja. Pino Budicin bio je bratić moga oca. Pranona s tatine strane prezivala se Fiorido (di Valle d’Istria). Mogao bih nastaviti unedogled… To je vrlo slojevita i pluralistička realnost, koju niti jedno nacionalističko pojednostavljenje nije u mogućnosti razumjeti.


Hrvatska i talijanska verzija


Prilikom pripreme za rad, u želji da stavite na papir zamršenu povijest Rijeke, za kojim ste sve povijesnim izvorima posegnuli?




– Kad je u pitanju suvremena povijest, ponajviše sam se dotaknuo izvora koji su objavljeni počevši od 1910. godine, pod nazivom »Monumenti di storia fiumana« (»Spomenici fijumanske povijesti«) Silvina Gigantea, među kojima svakako valja izdvojiti »Libri del Cancelliere« (»Knjige kancelara«) iz 1437. godine naovamo. Za dio posvećen suvremenoj povijesti koristio sam materijal, između ostalog, Arhiva Zanella, pohranjenog u Arhivu Riječkog muzeja u Rimu koji je do sada bio jako malo proučavan od strane znanstvenika. Svi su izvori navedeni u hrvatskom izdanju moje »Povijesti Rijeke«, na znanstvenoj razini koja je kompletnija i bogatija od talijanske verzije. Talijanska edicija broji 330 stranica, dok hrvatska verzija ima 452 stranice.


Osim proslova predsjednice Zajednice Talijana u Rijeci Melite Sciucca, koja je promovirala i ujedno i omogućila objavljivanje knjige na hrvatskom jeziku, do mojeg uvoda za hrvatskog čitatelja (Predgovor hrvatskom izdanju) i pogovor prevoditelja i urednika Damira Grubiše, dodane su fusnote na kraju svakog odlomka te indeks imena i bogata i osuvremenjena bibliografija. Vodio sam računa dakako i o hrvatskoj povijesnoj produkciji zahvaljujući pomoći mog dragog prijatelja i suradnika Marina Micicha, izvrsnog poznavatelja hrvatskog jezika: od klasika kao što su Glavinić, Rački, Horvath, do suvremenih znanstvenika među kojima su Dubrović, Giron, Kovačić, Lukežić, Plovanić, Strčić, Karpowicz, Žerjavić, Sobolevski, Žic i drugi.


»Izjave« Giorgije Meloni o Istri i Dalmaciji su stare vijesti koje nemaju nikakvo plodno tlo

 


Na nedavno održanim talijanskim parlamentarnim izborima pobijedio je desni centar koji vodi premijerka Giorgia Meloni, koja je prije nekoliko godina izjavila kako bi Istru i Dalmaciju trebalo vratiti Italiji, te je stoga unutar hrvatskih političkih krugova ta njezina izjava izazvala turbulencije. Kao fijumanski esul/prognanik, kako gledate na situaciju vezano za Meloni?


– Koaliciju centra i desnice koja je pobijedila na izborima u Italiji zbog više razloga nije moguće analizirati u kontekstu ovog članka, ali zasigurno nema nikakve veze s odnosima Italije i Hrvatske. Mislim da su »izjave« Giorgije Meloni o Istri i Dalmaciji stare vijesti koje nemaju nikakvo plodno tlo, s obzirom na to da ih nisam imao priliku pronaći. To mišljenje ima i Furio Radin, potpredsjednik Hrvatskog sabora, koji je izjavio »revanšističke intencije Meloni su samo fantazije«, a i predsjednik Talijanske unije Maurizio Tremul govorio je o »oluji u čaši vode«. S novom talijanskom vladom, kojom predsjeda Giorgia Meloni, ne bi trebalo biti nikakvih promjena, s obzirom da je moguće pretpostaviti da će sve biti isto kao i do sada. I dalje će se razvijati dobri odnosi između Italije i Hrvatske, koje su obje angažirane u razvoju politike s predznakom suradnje na teritoriju Jadrana i na njegujući odnos manjina unutar ujedinjene Europe. Kao predsjednik Društva za istraživanje Rijeke iz Rima novoj ću vladi ukazati na izvrsne odnose koje njegujemo s Gradom Rijekom, te inicijative koje smo zajednički pokrenuli s talijanskom manjinom, kao i s institucijama te prijateljima Hrvatima.

Talijanska kultura u Rijeci


Pojedini dokumenti svjedoče o prisutnosti Fijumana u Rijeci od davnih dana. Potonji su pohranjeni u arhivu u Udinama, gdje ih još uvijek proučavaju i analiziraju. Što nam možete kazati vezano za njih?


– U uvodnoj riječi radova nedavno održanog Međunarodnog znanstvenog skupa (kongresa) »La cultura italiana a Fiume – Talijanska kultura u Rijeci: lingvistički osvrti, literarni i povijesni « – koji je promoviran u Rijeci 24. i 25. ožujka ove godine na Odsjeku talijanistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci zajedno s Društvom za istraživanje Rijeke iz Rima, u povodu desete obljetnice utemeljenja Odsjeka i proslave Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, spomenuo sam: La Lettera del Capitano e dei Giudici di Fiume alla città di Cividale/Pismo kapetana i sudaca iz Rijeke gradu Cividaleu od 19. studenoga 1445., koji je pohranjen u Udinama, u fotokopiji i u našem arhivu – Archivio Museo Storico a Roma – Arhiv povijesnog muzeja u Rimu. Riječ je o, koliko sam upoznat s time, rimi napisanoj na talijanskom jeziku, dokumentiranoj, koja predstavlja dokument od velikog značaja koji do sada nije u potpunosti analiziran i istražen. Posljednje četiri godine, međutim, poznatiji je dokument – Tariffa (o calmiere) del pesce stabilita dal Consiglio comunale di Fiume (Tarifar, cjenik ribe koji je utvrdilo Gradsko vijeće Rijeke) 10. siječnja 1449. godine, čiji je tekst objavljen u publikaciji iz 1910. godine Guida Depolija. Pomno je analiziran na jezičnom planu od strane Mirka Deanovića 1965. godine. Svakako bi trebalo proučiti odnose između Rijeke i Cividalea, koji možda nisu bili samo obične epizode. Naime, postoji najmanje još jedno pismo, na latinskome jeziku, i od njega posjedujemo fotokopiju u našem Arhivu muzeja, koje su Kapetan i suci iz Rijeke gradu Cividaleu indeksirali 13. siječnja 1375. godine, sedamdeset godina prije od prvotno spomenutog pisma.


Na trenutak ću se vratiti kongresu što je održan 24. i 25. ožujka, koji je željno realizirala moja draga prijateljica, predstojnica Odsjeka za talijanistiku prof. Gianna Mazzieri- Sanković, te podsjetiti da radimo na objavi članaka – 20 izlaganja talijanskih, hrvatskih i mađarskih znanstvenika, koje imamo namjeru objaviti u nadolazećem razdoblju.


Etnički sastav grada – kompleksna tema


Na predstavljanju hrvatske verzije vaše knjige održane u Gradskoj vijećnici za vrijeme manifestacije Dani sv. Vida, dr. sc. Tea Perinčić u svom je osvrtu ukazala na neke nedosljednosti u pogledu etničkog podrijetla našega grada. Možete li mi kazati nešto više o toj problematici?


– Dr. Perinčić je iskazala kritički pristup tematici, ponajviše u želji da se otvori dijalog u pogledu teme vezane za Tarsaticu i razdoblja visokog srednjeg vijeka. Kritike su to o kojima ću zasigurno voditi računa pri realizaciji, nadajmo se, druge edicije moga rada. Kao što ću, svakako, voditi računa i o opservacijama koje su iskazali i drugi sudionici, izlagači, prijatelji poput Ervina Dubrovića, Aljoše Pužara, Ilarie Rocchi i Damira Grubiše, kojem sam posebno zahvalan za vrijedan prevoditeljski i uređivački posao koji je ostvario za moju knjigu. Etnički sastav grada je vrlo kompleksna tema: nije riječ samo o podacima i o kvantitativnim usporedbama, već o problematici, da se tako izrazim, svojevrsne kategorije. Veliki filozof, Kant, govorio je kako su kategorije, odnosno generalni koncepti kroz koje gledamo i interpretiramo stvarnost, kao obojene leće. Od boja tih leća ovisi predožba koju imamo o svijetu i kako ga vidimo. U ovom slučaju koji nas zanima, potrebno je imati »prave« leće: ukoliko nam koncept nacije (i nacionalnosti) omogućava što bolje razumijevanje realnosti kao što je ona Rijeke.


Ako uzimamo natruhe ili poteze kulturne koncepcije nacije, od ideje »Kulturnation«, koristim se izrazom njemačkog povjesničara Meineckea, koja nema nikakve poveznice s državom kao takvom, po mom mišljenju smo na pravome putu. Ako, pak, prihvaćamo ideju tipične nacije s raznovrsnim nacionalizmima, zbog čega nacija i država moraju koincidirati, udaljujemo se od razumijevanja realnosti, i to ne samo one fijumanske. Još gore ako se povodimo ili usvajamo etničku viziju nacionalnosti, zbog čega bi određivanje nacionalnosti bilo u korijenu etničke pripadnosti, u posljednjoj analizi, biološkoj, neovisno o kulturnim odabirima. Stoga, čini mi se jasnim da ovaj posljednji pristup nije u mogućnosti prihvatiti bogatstvo i kompleksnost povijesne realnosti kao što je ona Rijeke, i generalno, onog obilnog europskog prostora koji je u određenom razdoblju bio pod političkom palicom austrougarskog imperija. Talijanstvo jednog Fijumana, kao i hrvatstvo rođenog Zagrepčanina, nije u prvotnoj instanci etnički podatak, već kulturološki. Veliki hrvatski pisac razdoblja romantizma, Šenoa, bio je sin Nijemca, prezime je izvorno glasilo Schönoa, a majka je bila Slovakinja, no njegova pripadnost hrvatskom jeziku i kulturi je nedvojbena.


Krajem 90-ih godina prošloga stoljeća imao sam priliku upoznati prof. Ivu Padovana, koji je tada bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, od 1997. do 2003., evidentno hrvatske kulturne nacionalnosti, bez obzira što ima talijansko prezime iz Veneta. Mogao bih multiplicirati primjere: veliki talijanski povjesničar Federico Chabod imao je prezime francuskog podrijetla, ali valja navesti i riječki primjer, amblematski primjer Michelea Maylendera, osnivača riječke Autonomaške stranke 1896. godine. Šest je puta bio gradonačelnik Rijeke, fijumanski saborski zastupnik u Mađarskom parlamentu. Maylender je bio Židov mađarskog podrijetla, s njemačkim prezimenom, u kojem je prvi »e« rezultat talijanizacije originalnog »ä« s umlautom, a talijanske kulturne nacionalnosti. Autor je monumentalne knjige »Storia delle Accademie italiane/Povijest talijanskih Akademija«, u 5 tomova, koju je objavila izdavačka kuća Cappelli iz Bologne od 1926. do 1930. godine, koja dan-danas predstavlja djelo na koje se možemo referirati.


Životopis

 


Giovanni Stelli rođen je u Rijeci 1941. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, obitelj Stelli emigrira u Italiju. Diplomirao je filozofiju. Dugi niz godina predavao je na Universitá della Basilicata. Autor je brojnih knjiga iz područja filozofije. Na povijesnom planu istražuje kulturnu povijest Rijeke, te je autor brojnih članaka i štiva te tematike. Predsjednik je Društva za istraživanje Rijeke iz Rima.

Fijumanski autonomizam


Radite li trenutačno na novoj knjizi o Rijeci ili možda na nekom drugom projektu koji se odnosi na naš grad?


– Kao što sam već kazao, u ovom razdoblju radim na, zajedno s našim ahivarom i povjesničarom Emilianom Loria i prijateljima s Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, na znanstvenim radovima koji su bili predstavljeni na Kongresu održanom 24. i 25. ožujka 2022. Tijekom 2023., kad Društvo za istraživanje Rijeke iz Rima slavi 100. obljetnicu, imat ćemo na programu nekoliko inicijativa kojima ćemo se prigodno prisjetiti Michelea Maylendera, s kongresom/znanstvenim skupom posvećenom ovom velikom intelektualcu i fijumanskom političaru koji je nepravedno zaboravljen, i sa željom da ponudimo reizdanje njegovog djela o Akademijama. U tijeku su, glede toga, kontakti s Akademijom klasičnih studija Vivarium Novum, s kojom surađujem na polju filozofije i čiji je predsjednik Luigi Miraglia pokazao velik interes za taj prijedlog.


U Italiji običavamo kazati: »Ako su ruže, procvast će«… Moj san je napisati povijest o Društvu autonomista dokazujući kako sekularna ideja i autonomistička praksa, koja je priskrbljena iz Statuta iz 1530. godine, te iz Terezijanske diplome iz 1779. godine, dobiva političku ekspresiju u autonomističkom društvu, i ne bez razloga, krajem 19. stoljeća u vrijeme epohe razvoja, u sve većoj radikalnoj formi, suparničkih nacionalizama.


S njegovom idejom kulturne nacije fijumanski autonomizam u tom je periodu predstavljao plodan anakronizam, te danas nanovo postaje vrlo aktualnim, kao planinska rijeka, u jednoj ujedinjenoj Europi koja za cilj ima nadjačati nacionalizme, utemeljena i djeluje na temelju obostranog respekta – poštovanja spram lingvističkih i kulturoloških razlika koje karakteriziraju njezinu stoljetnu povijest, mora se konsolidirati i biti progresivna.


Povijest u duhu dijaloga


Možete li odaslati poruku čitateljima vaše knjige »Povijest Rijeke od nastanka do naših dana«?


– Mislim da je poruka, ona se u biti sastoji u mojoj želji koja me vodila u pisanju ove povijesti Rijeke, sažeta u znanstvenoj aktivnosti, ali i u svakodnevnom životu, u našim mnogobrojnim ljudskim odnosima. Moramo se udaljiti od onih »groznih pojednostavljenja« o kojima je govorio već krajem 80-ih godina pretprošlog stoljeća povjesničar Jacob Burckhardt i koje su ideologije 20. stoljeća – nacionalizam, fašizam, nacizam i komunizam – nažalost generirale u izobilju. Fiume/Rijeka, kao i ostali teritorij jadranske obale – taj dijalog bi se mogao prožeti i u drugim realnostima Europe, koja je bila žrtva etničke simplifikacije i kulturne devastacije, okarakterizirane sistematskom negacijom »drugog«, a što je dovelo do preokreta osnovne povijesne karakteristike grada, odnosno sekularne kohabitacije i reciprocitetni utjecaj više jezika i kultura, posebice talijanske i hrvatske.


Danas možemo zajedničkim snagama, sveobuhvatno, objediniti povijest u duhu autentičnog dijaloga, što ne podrazumijeva uniformiranost pozicija, što je nemoguće, ali i vrlo štetno, već u otvorenoj usporedbi bez ideoloških predrasuda. Vjernost logosu, odnosno racionalnom promišljanju, kao što su nas učili stari Grci, uvijek i istovremeno dosljednost dia-logosu, razboritoj i dakako konstruktivnoj konfrontaciji.