RIJEKA – Ni New York nema ovakvu knjigu, a ima je Rijeka, i to ne čak ni grad, nego tek jedna ulica. Ali nije to bilo kakva, ili bilo koja ulica, pa tako onda ne može imati ni bilo kakvu knjigu. A to da je ni New York nema sukus je njena predstavljanja u Muzeju grada Rijeke, kojom je prilikom utvrđeno da je to tako zato što u Velikoj Jabuci nema njena autora Velida Đekića. Knjiga, uz to, ne može imati ni bolji naslov: »Zvali su me Industrijska«, opisan koliko sažet, ozbiljan koliko razigran.

Naravno, riječ je o nekadašnjoj Industrijskoj ulici, danas dosadno preimenovanoj u Ulicu Milutina Barača, iako je dotični gospodin za nju svakako važan, o čemu piše i Đekić u svojoj opsežnoj knjizi od čak 2,2 kilograma, koliko joj je mase izvagao njen predstavljač, profesor na Američkom sveučilištu u Rimu Damir Grubiša

Uz Grubišu i autora u Palači šećera bio je i domaćin, ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović, koji je dao i uvodno slovo predstavljanju, rekavši da je riječ o doista monumentalnoj knjizi koja prati povijest ulice dugu tri stoljeća, predivnoj u svakom pogledu, prepunoj vrijednog slikovnog materijala, odlično autorski, urednički i izdavački urađenoj, pri čemu su izdavači knjige KUD Baklje Rijeka i Pro Torpedo Rijeka.

Predavanje

Damir Grubiša održao je pravo malo predavanje ne samo o knjizi, već i o povijesnom kontekstu u kojem je živjela, rasla, ali i opustjela naslovna ulica, no ne toliko s povijesnog, koliko politološkog aspekta, ipak, kako je rekao, u skladu s njegovom dominantnom strukom. Istaknuo je da je riječ o knjizi koja je svojevrsni »patchwork« više knjiga, sastavljena od nekih već objavljenih i nekih dopisanih tekstova, okupljenih oko ulice koja je u suštini bila prvi industrijski aglomerat u modernom smislu u ovom dijelu svijeta. Đekić je sve te slojeve arheološki istraživao, kopao po njima i izvukao ih na vidjelo.

Glavni protagonist knjige je rafinerija nafte, odnosno industrija nafte, u kojoj je i Đekić odradio dobar dio svoje karijere. Ali nije u toj ulici bila samo rafinerija, a Đekić cijeloj ulici, kako je to istaknuo Grubiša, daje antropomorfne osobine, on ide i u prozu kad o njoj piše. U njegovu tekstu ona pulsira.

– A zašto je knjiga važna? Prije svega zato što je memento na ono što je Rijeka nekad bila – rekao je Grubiša, naglasivši da je Rijeka proizvela puno povijesti, jer je raskrižje i Balkana i Mediterana i zapadne i srednje Europe.

Grubiša je skicirao i razloge zbog kojih je ta nekoć slavna i važna ulica prije oko 25 godina opustjela, protumačivši publici u glavnoj dvorani Muzeja grada Rijeke povijest privatizacije u Hrvatskoj, koja je dovela do stvaranja posebne klase poduzetnika, odnosno »uzetnika«, kako ih je Grubiša nazvao, s obzirom na to da nisu poduzimali koliko su uzimali.

– Privatizacija je uništila ono najbolje u Rijeci. Zato knjiga nudi melankoliju, sjetu, jer nas podsjeća na ono što je Rijeka bila, i što je izgubila – rekao je Grubiša.

Važna je priča

Đekić je progovorio o razlozima za pisanje, ne samo ove knjige, nego i njegova pisanja uopće, rekavši da mu je jasno da ga mnogi smatraju svaštarom, no u jednom trenutku i sam se zapitao tko je on, pa zaključio da njega u suštini zanimaju priče, nevezano za područje, koje može biti od muzike, preko sporta do industrije. A budući da nije povjesničar, već je studirao književnost, pronalazak priče nije mu problem. A kako je sam rekao, čini mu se da je priče puno manje u književnosti, no u životu.

– Veselim se kao dijete kad istražujem, kad dolazim do faktografije. A povijest možete rekonstruirati preko faktografije, i po tom pitanju u knjizi je sve točno, no interpretacija je nešto sasvim drugo, i tu se mogu onda miješati pristupi – rekao je Đekić, napomenuvši da je osnova knjige njegov tekst na 10 kartica koji je objavio 2002. u Sušačkoj reviji, koji je onda narastao na 80 kartica, da bi mu bili pridodani i drugi tekstovi koji ukupno čine knjigu od 500-tinjak stranica.

– I iako tvrdim da je ovo tek uvod u tu ulicu, o kojoj bi se mogle napisati stotine knjiga, obećajem da neću više o njoj pisati – zaključio je Đekić, a mi mu nekako ne želimo vjerovati, iako je spomenuo da Industrijska ima svoj pandan na istoku grada, u Vodovodnoj ulici. Možda nam se i posreći pa Đekić i nju opiše u knjizi za koju će također trebati oružani list.