Jedanaest pulskih dana knjige, stotine ljudi u i oko programa, predstavljanja knjiga, okrugli stolovi, izložbe, koncerti i programi iznenađenja radit će ono jedino što trebaju i moraju: slaviti knjigu kao da sutra ne postoji
PULA Taman kad bi čovjek pomislio da je u dvadesetčetverogodišnjoj povijesti Sajma knjige u Puli vidio sva otvaranja koja je trebao vidjeti, dogodilo se i ovo jučerašnje, uvijek i tradicionalno u podne ispred Doma hrvatskih branitelja. I opet je Sajam, što se kaže, »pogodio«; onako kako je anticipirao mnoge teme koje su postajale važne tek uoči ili nakon održavanja manifestacije (a treba li podsjetiti da se one osmišljavaju po nekoliko godina unaprijed), tako je i melankolični ton otvaranja u emocijama ujedinio okupljeno mnoštvo. Nitko nije mogao ni sanjati da na Sajmu neće biti makedonskog pisca, dramatičara, čovjeka od kazališta Gorana Stefanovskog, koji nas je iznenada napustio, ako smo i znali da nam Predraga Lucića već predugo nema te da je ovogodišnje izdanje Sajma njemu posvećeno, pogotovo uzmemo li da je osnovna njegova tema sloboda.
Nobelovac Wole Soyinka
Znali smo tako i da će na otvaranju pjevati Amira Medunjanin u pratnji Bojana Zulfikarpašića, ali nismo znali što će nam to napraviti. I neka uvodnih i prigodnih govora – te smo u ovom ili onom obliku čuli – ali kad je Amira, u majici Ferala Tribunea, krenula: »Kafu mi, draga, ispeci /baš kao da je draga dušo za tebe/aj, ja ću doći oko pola noći/da sednem kraj tebe…«, sve je stalo. Zagrlio je tko je imao koga pokraj sebe, sa Suncem odjednom u zastakljenom oku, razmišljajući o onima kojih više nema i o onima koji su još uvijek tu, neprocjenjivi.
Ni nobelovac Wole Soyinka, nigerijski pisac i veliki intelektualni autoritet, iznimno ime ovogodišnjeg izdanja Sajma, nije ostao imun, u svom govoru apostrofiravši glas Amire Medunjanin kao jedan od najljepših glasova u čitavoj Europi. Soyinka, glave koja kao da izranja ispod pahuljastog oblaka, sniježnobijele afro-frizure, najavio je i svoj dugi i važan uvodni govor nakon što je zahvalio Hrvatima na vraćanju Davis cupa u Hrvatsku te Puljanima što su izišli iz svojih domova da bi došli na otvorenje. »Sajam je otvoren!« – proglasio je potom i tome se ništa nije moglo dodati.
Ljubav Sajma i Grada
Ono što je zasigurno razveselilo organizacijski tim na čelu s direktoricom Magdalenom Vodopijom, bilo je obraćanje pulskog gradonačelnika Borisa Miletića, koje je iskočilo iz protokola dosadnih velikih časti i zadovoljstvava jasnim i nedvosmislenim obećanjem: sljedećim trima sigurnim godinama financiranja Sajma, s obzirom na to da je prihvaćen gradski proračun za 2019. s projekcijama za 2020. i 2021. godinu.
Ljubav Sajma i Grada, ali i grada, apostrofirala je i u svojem obraćanju Vodopija, koja je istaknula da ovaj i ovakav Sajam nigdje drugdje ne bi bio moguć. Zahvalila je svim sadašnjim, ali i prošim organizatorima, slaveći mladu ekipu ovogodišnjeg izdanja i posvetivši dobar dio svoga govora slobodi.
– Od samih početaka Sajma, tek nekoliko mjeseci nakon rata, krenuo je taj prostor slobode i on se ne bi održao da ga nismo tako ustrajno dijelili s drugima. Zbog njihove širine ovaj je Sajam postajao sve veći i veći, donoseći nam kontinente sobode. I na tome im svima hvala – rekla je Vodopija.
Ni Ministarstvo kulture ni Istarska županija nisu poslali svoje »prve« ljude pa je u ime MK-a skup pozdravila savjetnica Dubravka Đurić-Nemec, rekavši da svake godine dolazi na sajam uzbuđeno očekujući čuti nove glasove, a u ime Istarske županije obratila se Giuseppina Rajko.
A Sajam kao sajam dočekao nas je poznatim i nepoznatim licima, dragim i iščekivanim knjigama, iako nije mogao sakriti činjenicu da su izdavačke godine sve mršavije, a izlagačke police sve oskudnije novim, svježim, hrabrim i važnim naslovima. No jedanaest pulskih dana knjige, stotine ljudi u i oko programa, predstavljanja knjiga, okrugli stolovi, izložbe, koncerti i programi iznenađenja radit će ono jedino što trebaju i moraju: slaviti knjigu kao da sutra ne postoji.